U nekoliko dana provedenih u Estoniji naučili smo nešto više o karakteru ovog naroda, njihovom temperamentu ili još bolje – nedostatku istog. Prvo što nam je upalo u oči je da se oni gotovo i ne smiju. Bez pretjerivanja – poneki osmijeh i to je sve! Mimika lica im je i inače neprimjetna, a podučili su nas i da se bilo kakvo mahanje rukama za vrijeme govora smatra nepristojnim. Kad smo tek nakon tjedan dana saznali da su jedan Estonac i Estonka u našem društvu par, više nas ništa nije čudilo. Prihvatili smo normalnim činjenicu da se ni jednom nisu poljubili, držali za ruke, šalili... Isto kao što su i oni normalnim počeli smatrati naše (pre)glasne razgovore, skakanje, vrištanje i cerekanje. Isprva smo ih kroz šalu kritizirali, ali su nas posramili svojim objašnjenjem o poštovanju razlika. Na kraju smo naučili cijeniti taj njihov nesumnjiv šarm i drukčiji način izražavanja naklonosti. U svakom slučaju, uistinu posebni ljudi.
U ovakvim i sličnim razgovorima protekla je vožnja do nacionalnog parka na sjeveru zemlje. Ime mu nisam upamtio, ali sastojalo se od puno ő i ö. Učenje estonskog ostavio sam za drugi put. Jezik ima 14 padeža i u Europi mu je sličan jedino finski. Ja sam se zadovoljio sa skromnim aitah (hvala) i palun (molim). Od daljnih pokušaja odvratio me događaj iz Tartua. Nakon što sam neku ženu slučajno bubnuo torbom, nasmiješio sam se i rekao 'palun vandabust', nakon čega me ona blijedo pogledala. Jer 'molim, oprostite' kaže se palun vabandust, a ja sam tu gospođu zamolio da mi da Vandinu sisu. Ako ništa drugo, bar sam uspio izmamiti smijeh iz naših suzdržanih estonskih prijatelja.
I stigosmo mi u nacionalni park. Smještaj je bio u dvorani osnovne škole, u kojoj je priređen i tulum, dok je obilazak parka ostavljen za sutra. Da bi ugrijali atmosferu na tulumu, naši domaćini naučili su nas jednu estonsku igru. Poredaju se čaše koje se do vrha napune vodom, osim jedne koja se napuni votkom. Svi osim jednog dobiju jednu čašu i moraju je ispiti tako da (jedini) igrač koji ne pije ne skuži u kojoj od čaša se nalazi votka. Ako pogodi dobiva bod. U slijedećem krugu netko drugi pogađa i tako unedogled. Naravno da su Estonci bili puno utreniraniji i ispijali su 2 dcl votke kao da piju 'Janu', a mi smo već nakon dva kola kapitulirali. Svi osim Jelene, koja je nastavila igrati igru do dugo u noć da bismo joj slijedeće jutro morali prepričavati događaje koje je u alkoholnoj amneziji posve zaboravila.
Možda zbog mamurluka ili činjenice da su jedini
dostupni WC-i bili poljski, nacionalni park nas nije oduševio. Šume, livade, jezerce i neki derutni dvorac, a uz sve to i dosadna kišica, neodlučna o tome pada li joj se ili ne. Neusporedivo ni s jednim nacionalnim parkom u Hrvatskoj. Par dana kasnije dojam je ipak popravio park prirode Endla, a mi prije Endle napokon stigosmo na toliko očekivani Baltik.
U ovakvim i sličnim razgovorima protekla je vožnja do nacionalnog parka na sjeveru zemlje. Ime mu nisam upamtio, ali sastojalo se od puno ő i ö. Učenje estonskog ostavio sam za drugi put. Jezik ima 14 padeža i u Europi mu je sličan jedino finski. Ja sam se zadovoljio sa skromnim aitah (hvala) i palun (molim). Od daljnih pokušaja odvratio me događaj iz Tartua. Nakon što sam neku ženu slučajno bubnuo torbom, nasmiješio sam se i rekao 'palun vandabust', nakon čega me ona blijedo pogledala. Jer 'molim, oprostite' kaže se palun vabandust, a ja sam tu gospođu zamolio da mi da Vandinu sisu. Ako ništa drugo, bar sam uspio izmamiti smijeh iz naših suzdržanih estonskih prijatelja.
I stigosmo mi u nacionalni park. Smještaj je bio u dvorani osnovne škole, u kojoj je priređen i tulum, dok je obilazak parka ostavljen za sutra. Da bi ugrijali atmosferu na tulumu, naši domaćini naučili su nas jednu estonsku igru. Poredaju se čaše koje se do vrha napune vodom, osim jedne koja se napuni votkom. Svi osim jednog dobiju jednu čašu i moraju je ispiti tako da (jedini) igrač koji ne pije ne skuži u kojoj od čaša se nalazi votka. Ako pogodi dobiva bod. U slijedećem krugu netko drugi pogađa i tako unedogled. Naravno da su Estonci bili puno utreniraniji i ispijali su 2 dcl votke kao da piju 'Janu', a mi smo već nakon dva kola kapitulirali. Svi osim Jelene, koja je nastavila igrati igru do dugo u noć da bismo joj slijedeće jutro morali prepričavati događaje koje je u alkoholnoj amneziji posve zaboravila.
Možda zbog mamurluka ili činjenice da su jedini
dostupni WC-i bili poljski, nacionalni park nas nije oduševio. Šume, livade, jezerce i neki derutni dvorac, a uz sve to i dosadna kišica, neodlučna o tome pada li joj se ili ne. Neusporedivo ni s jednim nacionalnim parkom u Hrvatskoj. Par dana kasnije dojam je ipak popravio park prirode Endla, a mi prije Endle napokon stigosmo na toliko očekivani Baltik.
Nema komentara:
Objavi komentar