SEDMO POGLAVLJE: Afrički fragmenti

Boravak u kampu na obali jezera Kariba produžili smo za još jedan dan, kako bismo posjetili najveću farmu krokodila na svijetu koja se nalazila u blizini. Kako se pri umjetnom uzgoju krokodila lijegu samo mužjaci, farme se ponekad grade u blizini močvare s divljim krokodilima zbog stalne opskrbe oplođenim jajima. Naime, spol krokodila ovisi o temperaturi inkubacije jajeta, pa se mužjaci legu na nešto nižim, a time i jeftinijim temperaturama. Stoga je svake godine potrebno u nekoliko navrata spuštati se u močvare oko Zambezija i krasti oplođena jaja iz gnijezda na obali. Lokalni radnici to čine oboružani samo štapovima kojima udaraju krokodile po nosu, i uvjeravali su nas da je to vrlo učinkovita obrana od ovih ogromnih nacerenih ljepotana. Mi smo ipak u obilazak močvara krenuli u pojačanom i osiguranom kamionu iz kojeg smo ih mogli promatrati sa sigurne udaljenosti. Pomalo je zastrašujuće kako se život jedne strašne vrste koja je nadživjela i dinosauruse svede na detaljno isplanirani ciklus izrade cipela i torbica.

U Kalomu nas je dočekao jedan obični utorak. Utorak kada sam poživčanio, jednostavno jedan od onih dana koji je potrebno imati na svakom putovanju. Kad te iživcira večera koja kasni preko tri sata, nezainteresirano osoblje i kuhar koji namjerno ne percipira da ima vegetarijanaca, kad je ljudima tako prokleto teško obratiti mi se na engleskom, a ne njemačkom, kad čekaš 15 minuta u internet caffeu da se otvori stranica i na kraju ništa, kad si mzungu na svakom koraku. I baš u inat taj dan smo išli u sirotište u obližnjem gradu Chomi. U prostorije Children's nesta uvela nas je gospođa koja se ovdje doselila iz Njemačke i svoje umirovljeničke dane provodi birnući se za djecu koju nisu htjeli njihovi roditelji, gospođa koja je pričala priče koje bi bile smiješne, samo da nisu toliko tragične i groteskne. Djeca su bila super, svatko je odabrao svog ujaka, a mene je posvojila trogodišnja Yvonne. Do kraja dana smo se šetali, igrali se s njima i razgovarali. Najdraže im je bilo kad bismo ih fotografirali i onda im na ekranu od fotoaparata pokazivali njihove slike. Većina od njih nikada se ne želi vratiti kući. I to je bilo sve od Chome. Postoje mjesta koja nas osvoje na prvi pogled, možda baš zato što za drugi nije bilo vremena. U Chomi smo proveli nekoliko popodneva, kupovali na tržnici posred koje prolazi pruga i nekoliko puta na dan sve staje i svi se miču da bi vlak mogao proći. Upoznao sam nekoliko ljudi i doista ne mogu reći zašto, ali u Chomi sam se osjećao lagano i smireno. Nepoznati daleki gradić u Zambiji za kojeg nikada prije nisam čuo, a na tih nekoliko popodneva osjećao sam se gotovo kao kod kuće, iako sam od kuće bio udaljen 7000 kilometara. Postoje mjesta razbacana širom globusa u kojima postoje nekakvi čudni fragmenti, komadići utočišta koje tokom života sakupljamo u smirujući mozaik. Možda je u Chomi nekom slučajnošću ostavljen jedan fragment koji sam tih dana pronašao, baš kao i u Walesu prije nekoliko godina, ili u Estoniji.

Od Kaloma i Chome više nije ostajalo ništa. Drugo jutro spakirali smo torbe i ukrcali se u automobile, kombi i lokalni autobus. Livingstone je bio udaljen nekoliko sati vožnje po doista najgoroj cesti na svijetu. Rupe su bile toliko velike da su autobusi vozili sa strane ceste, a našem terencu pukao je ovjes. Uz cestu inače stoje majke s djecom ili sama djeca i u rupe ubacuju zemlju i pijesak pa kad prolazi auto pružaju ruke očekujući nagradu za svoj rad. Izbezumljen naglim kočenjima i manevriranjem, na putu sam gotovo ispustio dušu. U Livingstone smo stigli u srijedu navečer.

ŠESTO POGLAVLJE: Strogo kontrolirana Afrika

Počeci u Africi uvijek su bili problematični, pa nas naredno jutro nije previše uzrujala činjenica da kasnimo s polaskom za jezero Kariba. Ovaj put problem je bio u benzinu kojeg ponekad ponestane u Zambiji. Obišli smo nekoliko benzinskih postaja, sve dok naš vozač Peter u Chomi nije organizirao dva kanistera s crnog tržišta. Državu vodi predsjednik, sva sila administracije i birokrata koje smo upoznali u razvojnim agencijama i ministarstvima, a opet izgleda da bi Zambija prestala funkcionirati tek kad bi nestalo šofera, sitnih krijumčara i dovitljivih oportunista. Između nas i gradića Siansowa na obali jezera bilo je četiri sata ceste za koju nema više nikakvog smisla opisivati koliko je loša. U rano popodne stigli smo u naš kamp, Kariba bush club. Kamp je odisao luksuzom i redom koji se činio pomalo neuvjerljivim. Trava je bila uredno pokošena, a prskalice su dodatno hranile meki travnjak u zemlji gdje mnogi umiru od proljeva jer nemaju pristupa pitkoj vodi. Na dohvat ruke bio je i bazen, a u krošnjama ponad naših glava skakutali su majmuni i promatrali svu silu banana i naranči raspoređenih po stolovima na otvorenom. Da smo u Africi podsjećali su nas tek zaposlenici kampa, usporeni i nezainteresirani. Činilo se da dane provode u ozbiljnim razmišljanjima i meditaciji, pa nisu pronalazili vremena za banalne stvari kao što su kuhanje naručenih i plaćenih obroka.

Jezero Kariba stvoreno je '60 godina na rijeci Zambezi za proizodnju električne energije, a dijele ga Zimbabwe i Zambija. Svojevremeno je bilo najveće umjetno jezero na svijetu. Narod Tonga protivio se gradnji brane jer u klancu Kariva, na mjestu gdje je brana izgrađena živi Nyaminyami, riječno božanstvo s tijelom zmije i glavom ribe koje upravlja životom na Zambeziju. Gradnja brane započela je 1955. i Nyaminyami je te iste godine dozvao najveću ikad zabilježenu poplavu. Hidrološka i geološka istraživanja naknadno su pokazala da su poplave takve jačine na Zambeziju rijetkost i da se događaju jednom u 1000 godina. No iduće godine poplava je bila još jača i gotovo potpuno uništila do tad izgrađene dijelove brane. Nakon pet godina intenzivnih radova brana je ipak završena. Čak 86 radnika je poginulo, od kojih je 18 zakopano u temeljima brane. Podizanje razine vode raselilo je desetke tisuća pripadnika naroda Tonga, a mnogi i dalje žive u okolici jezera vjerujući da će Nyaminyami jednom uspjeti uništiti branu, a oni se vratiti svojim kućama i zemlji koji su sad na dnu jezera.

Prije večere krenuli smo u vožnju brodom. U daljini su se nazirala dva otoka kojima smo se ubrzo približili, ali voda je bila plitka pa brod nije mogao pristati uz obalu. Na rubu jezera izranjali su goli vrhovi potopljenih stabala, dokaz da je ovaj vodeni nedogled ne tako davno doista bio šuma, livada ili nečiji dom. Na obali jednog od otoka pojavio se slon, ali je i on uskoro nestao s druge strane brda. Sunce je bilo nisko na horizontu i naš vodič je okrenuo brod za povratak. Vratili smo se u kamp, nesigurni oko toga gdje se točno nalazimo. Da, bio je to doista čudan osjećaj te večeri. Bila je to strogo kontolirana Afrika koja bi tek tu i tamo provirila i ukazala nam se, baš poput slona na obali otoka kojeg smo ugledali tog dana. Ostatak kampa bio je Europa, Zapad kojeg je Afrika nehajno navukla na sebe tek toliko da od njega napravi zluradu parodiju s neukusnom šminkom i prejakim parfemom. Bila je ovo oaza za bijelce, i kao da smo ovdje opet imali dozvolu biti pomalo nervozni i nezadovoljni. Nezainteresiran za probleme oko večere koja je kasnila, odvojio sam se od grupe i zadrijemao na ležaljci. Obavijestili su nas da će večera dodatno kasniti, jer nema struje: unatoč snazi i grandioznosti jezera Kariba i njegovih devet generatora koji proizvode struju kao četrdeset Peruća, baš svake večeri i ponekog jutra u Zambiji nestane struje. Ni ova večer nije bila drugačija. Zapalili smo logorsku vatru i u mraku promatrali kako još jedan dan u Africi dolazi k svom završetku.

PETO POGLAVLJE: Masempela

Odlazak s farme Shazula bio je pomalo kaotičan zbog nesporazuma naših vozača. Na kraju smo propustili jedan autobus i drugi čekali nekoliko sati. Autobusna stanica nalazila se kraj glavne tržnice u Mazabuki, pa smo čekajući autobus obišli obližnje štandove. Prodavalo se svašta, od rabljene odjeće iz Europe (humanitarna pomoć Crvenog križa) do obuće, piratskih CD-a i posebnih napitaka i talismana od životinjskih dijelova koji liječe spolne bolesti, povećavaju penis i bacaju ljubavne čini. Mazhandu bus naposlijetku je stigao i odveo u Kalomo, provincijski gradić na jugu Zambije. Grad u zambijskom smisli treba doista shvatiti u najširem smislu riječi. Najčešće su to jednokatne trošne kućice uz makadamsku ili ponekad asfaltiranu cestu i tržnica. Smješteni smo bili u gostinjskoj kući "First Choice". Sobe su bile malene, doručak i večera bezobrazno oskudni, ali prvi krevet nakon dva tjedna šatora ušutkao je i najnezadovoljnije. Ostavili smo stvari i nas četvero krenulo u šetnju prema obližnjoj tržnici. I baš ovdje u Kalomu po prvi put mi se učinilo da sam zapravo u Africi. Mogao sam slobodno navečer lutati gradićem, izgubiti se među šarenim dućanima i improviziranim štandovima na tržnici i osluškivati preglasne ritmove koji su dopirali kroz otvorene prozore. Bila je to prljava, ruralna i zaostala Afrika, ali bilo je u njoj nešto jako intimno i iskreno. Sjeli smo pred Barclays banku dok su ispred nas tutnjali kamioneti i dizali prašinu kroz koju su se pojavljivali ljudi na biciklima. Iz obližnjeg dućana izišao je prodavač i dao svakome od nas bombon. Onda nas je uhvatio za ruke, doveo na sredinu neasfaltirane čistine koja je trebala biti trg i zaplesao, povlačeći nas za ruke i ramena kako bi i mi zaplesali s njim. Sunce je bilo nisko na horizontu i svijetlio direktno u naše oči, kamioni su tutnjali oko nas, makossa svirala iz kafića i nestajala u žamoru ljudskih glasova, i baš nikome od nas ovaj prizor nije bio nimalo čudan. Pjesma je završila, prodavač nas je potapšao po ramenu i odšetao natrag do svog dućana. Uskoro je pala noć i mi smo se požurili u naše sobe. Prije spavanja bilo je potrebno raširiti mreže protiv komaraca iznad kreveta. Na televiziji je bio samo jedan program koji je pričao o teškom stanju zambijskog predsjednika. Ugasio sam TV i zaspao.

Drugi dan nas je čekala četverosatna vožnja do Masempela osnovne škole. Škola se nalazi duboko u provinciji, pa smo ubrzo nakon izlaska iz Kaloma skrenuli na makadamsku cestu i nastavili svoj put kroz miombo. Krajolik gotovo da se i nije mijenjao čitavo vrijeme vožnje, tu i tamo ukazalo bi se pokoje selo koje se skrivalo od podnevne žege u sjeni stabala banane. U jednom trenutku učinilo mi se da imamo svo vrijeme svijeta na raspolaganju, i da možda nikada nećemo stići u Masempelu, ali da to nikome ustvari neće zasmetati. U Masempelu smo ipak stigli, a dočekale su nas stotine djece (škola broji 700), njihovih deset učitelja i ravnatelj poligamist. Škola je u očajnom stanju, samo jedna učionica ima klupe, dok sve ostale imaju samo daske i kamenje. Poneki učenik do škole mora pješačiti i deset kilometara, ali svejedno nam se činilo da su svi oni oduševljeni školom. Zbog našeg dolaska čak su im skratili i ljetne praznike za jedan dan. Podijelili smo učenicima prvog razreda naranče i bilježnice, odslušali ravnatelja koji nam je objašnjavao prednosti mnogoženstva i uskoro krenuli natrag u Kalomo. Preračunali smo se pa nas je noć uhvatila puno prije cilja. Da se ne smrznemo spasile su nas moje deke od kojih smo napravili improvizirani šator. Prije večere trebalo je još oprati odjeću (na ruke, dakako) i spremiti šator: sutradan smo kretali na kraći izlet na jezero Kariba.

ČETVRTO POGLAVLJE: Povratak u Eden

Shazula farma nalazi se na pola sata vožnje od gradića Mazabuka. Do nje vodi uska cesta koja vijuga uz nasade pamuka i divovska stabla baobaba. Na farmi su nas dočekali Peter i Namoko Gustavus i pobrinuli se da u narednih četiri dana kroz predavanja prođemo interkulturalni trening o običajima naroda Tonga. Kuća na farmi odisala je pritajenim luksuzom, cvijeće je posvuda bilo u cvatu i činilo se kao da se nalazimo u nekoj TV seriji, a ne u siromašnoj Africi. Predavanja su se odvijala u sjenici sagrađenoj oko visokog stabla i kada bi zapuhao vjetar i zanjihao krošnju, čitava sjenica bi počela krckati i ljuljati se, a nama se činilo da plovimo na drvenom jedrenjaku. Narod Tonga najbrojiniji je narod u Južnoj provinciji pa je poznavanje njihovih običaja potrebno svakom tko želi raditi u razvojnim agencijama ili na lokalnim projektima. Priče o običajima seksualnog čišćenja, opraštanja od pokojnika, otimanja djevojčica za udaju i vjerovanja u uroke pričao nam je Rainy Season, naizgled mladić, a ustvari lokalni učitelj blizu četrdesetoj. I prije smo se susretali s takvim pričama i člancima u novinama, npr. o učitelju koji se pretvara u krokodila ili čarobnjaku koji je sletio na krov u Kalingalingi. Na naše opetovano čuđenje jedan od lokalaca uz podsmijeh je dodao: "U svijetu u kojem stolari ustaju od mrtvih, sve je moguće!". Tim riječima otvorio je nekakav čudan procijep između nas i njih. Stajao je pred nama, neobrazovan, prljav, koščatih ogrubjelih ruku, s jednim pocrnjelim zubom i beskrajnim sarkazmom, usudio bih se reći i prezirom prema našem obrazovanju, bogatoj odjeći i iskustvu svijeta. S druge strane mi, uljuljkani u sigurnost vlastitih stavova, nesvjesni da nas ustvari dijeli doista malo, a i to malo nije išlo od dalje od elementarne površnosti. Procjep je stajao među nama i on je čini mi se bio svjestan obje strane ponora, a mi smo gledali u dubinu koju je bilo tako lako ispuniti svim stereotipima i predrasudama koje smo, nesvjesni, zapakirali s odjećom i lijekovima protiv malarije i ponijeli sa sobom.

U sljedećih nekoliko dana nastavili smo s predavanjima, šetnjama kroz okolicu, posjet mlinu u kojem se mljeo kukuruz za n'shimu, a jedan dan smo posjetili i Mazabuku s obližnjom rafinerijom šećera i kilometarskim nasadima šećerne trske. Prije odlaska posjetili smo lokalnog poglavicu u njegovoj "palači", točnije livadi ograđenoj ogradom od trske i uglačanim ostacima karoserije automobila. Prilikom posjeta objasnili su nam način na koji mu se odaje počast (poseban način pljeskanja), a kad je ušao u palaču, gledali smo u tlo i klanjali se. Poglavica je bio simpatičan sjedokosi muškarac u kasnim pedesetima, a sa sobom je doveo pratnju od četiri pomoćnika koji su spremno i dostojanstveno odgovarali na sva naša pitanja. To dostojanstvo koje je zračilo iz njih petorice bilo je toliko iskreno, da smo pred kraj druženja sasvim prirodno oslovljavali poglavicu s "Your royal highness" i ponovno se svima naklonili kad smo otišli. Ceremonije i tradicija u Africi nevjerojatno su jaki, sve se odvija po nepisanim pravilima i procedurama koje su tu tisućama godina. Naše pogreške nisu se gledale kao vrijeđanje i nepoštovanje, nego jednostavno kao bezazleno nepoznavanje tuđih vrijednosti. Uskoro smo barem malo uhvatili korak s lokalnim običajima i do kraja boravka u Zambiji iskreno uživali u malim svečanostima koje su na Zapadu svedene na obične svakodnevne aktivnosti hranjenja, čavrljanja i izmjene informacija.

Zadnja večer došla je neobično brzo, kako to uvijek i biva. Peter i Namoko organizirali su oproštajnu večeru, skuhali smo n'shimu i plesali uz afričke ritmove dugo u noć. Prije jutarnjeg pakiranja ponovno sam se uvukao u vreću za spavanje osluškujući tihe krikove koji su dopirali iz divljine. Noć je bila nešto toplija pa sam otvorio vrata šatora. Začudo, bilo je bez oblaka koji bi sakrili južno nebo osuto zvijezdama koje se u Hrvatskoj nikada ne vide. Nije bilo mjesečine i iz šatora se jasno vidjela Mliječna staza kako se daleko na horizontu zapliće u krošnju baobaba. Trenutak prije nego što sam zaspao, sjetio sam se Sama Gamgeeja. If I take one more step, it'll be the farthest away from home I've ever been...

TREĆE POGLAVLJE: Fatamorgane

Danas su dva tipa igrala nogomet s mačkom na ulici. Mačka je bila još uvijek mladunče, narančaste boje, napola otkinutog repa i prestrašenog pogleda koji je prelazio u tupilo. Kad im je igra dosadila, zatukli su je kamenom, gurnuli u kanalizaciju i nastavili hodati svojim putem. To objašnjava zašto se nigdje u Lusaki ne mogu pronaći mačke i psi lutalice. Ljudi ovdje su jako okrutni prema životinjama. Volovi u poljima nemilosrdno se šibaju kožnim bičevima, a kućni ljubimci u finim obiteljima kažnjavaju se zbog neposluha udarcima nogom ili rukama.

Dani u Lusaki prolazili su u jednoličnom ritmu ranog ustajanja, predavanja ili obilaska grada i okolice i večernjeg odmora, roštilja i odbojke u kampu. Posjetili smo najveću zambijsku telekomunikacijsku tvrtku, kartirali smo dijelove grada, družili se sa zambijskim studentima i kupovali na Kabulonga marketu sitnice kojima ćemo razveseliti prijatelje na povratku. Posljednjeg dana prije odlaska u Mazabuku posjetili smo misiju Gossner i s g. Peterom pošli u obilazak sela za koja se misija brine. Čim se čovjek makne iz Lusake, kao da dolazi u paralelni svemir. Kilometri i kilometri prašnjavih cesta nestajali su pod kotačima našeg terenca, a otvoreni pogled na uvijek istu zambijsku ravnicu pod jakim popodnevnim suncem stvarao je čudne fatamorgane. Činilo nam se da se vozimo satima bez cilja, a onda smo dospjeli u jedno selo gdje smo se zaustavili. Iz malenih kućica istrčala su djeca i radoznalo nas okružila. Ubrzo je došla odrasla žena od kojih tridesetak godina, jedina odrasla osoba koju smo vidjeli u čitavom selu. Zvala se Mary i bila je slijepa. Peter je razgovarao s njom, činilo se da se poznaju. Pozdravila nas je na engleskom, i prije našeg odlaska dodala: "Idući put kad budete u blizini, donesite nam naranči".

Mi smo nastavili vožnju prema centru misije, gdje se nalazi škola, pumpa s vodom i malena klinika bez osnovnih medicinskih potrepština. U Zambiji sve se liječi Panadolom. Jedna od žena koju smo susreli ispričala nam je priču kako je njezino jednogodišnje dijete dobilo teški proljev i temperaturu. Uprtila ga je na leđa, zavezala platnom kako to ovdje čine sve majke i pješice krenula prema najbližoj klinici udaljenoj oko šest sati hoda. Stigla je u kliniku, a tamo su joj dali dva Panadola i poslali je kući. Kad je stigla kući, izvadila je dijete iz nosiljke, a ono je već bilo mrtvo. Smrt je u Africi na svakom koraku, ali odnos prema smrti je drugačiji nego na zapadu. Mi umiremo u grču, prestravljeni i udaljeni od prirode, a ovdje je smrt tek dio ciklusa koji se možda ne shvaća do kraja, ali duboko poštuje.

Nastavili smo vožnju kroz provinciju, a Peter nam je pričao o svom radu. Bivši novinar, doselio se sa suprugom u Zambiju i ovdje ostao. Iako je bio bijelac, sijede kose i europskog stila oblačenja, iz njega je isijavao onaj stil svojstven ljudima iz Afrike, i svi smo ga smatrali prije Afrikancem nego Europljaninom. Njegov rad u misiji činio nam se gotovo uzaludnim. Novaca nema, a afrički ljudi imaju drugačije poimanje vlasništva pa ne brinu za infrastrukturu koju im izgradi misija. Posjetili smo selo gdje je misija izgradila pumpu i WC, a koji su se uslijed nemara ljudi iz sela pokvarili. "WC je od misije, pa ga misija i treba popraviti!", uporan je bio jedan od lokalaca. Na pitanje što je s pumpom i vodom, odgovorio je "Bog nam je dao tu vodu". Peter je bio ljut, iako se trudio to sakriti. "Neka vam bog onda to i popravlja!", rekao je i ponovno sjeo u auto. Nakon još nekoliko sati vožnje kraj ogoljelih livada gdje su pasli mršavi volovi došli smo pred Lusaku. Grad je zamirisao svojim poznatim slatkastim mirisom. I Independence road već nam se učinio dobro poznatim, kao da se vraćamo kući. Ubrzo smo stigli pred Eureka kamp, taman prije nego što je pala noć. Sjeli smo oko roštilja u očekivanju večere, a u vatri u koju smo netremice zurili pojavljivali su se čas slijepa Mary, čas kilometri prašnjavih cesta, nasmijana djeca i volovi čija su izbočena rebra lizali narančasti plamenovi.

DRUGO POGLAVLJE: Kalingalinga

Drugi dan probudila me obitelj zebri. Protutnjala je kroz naš kamp prije zore i podigla za sobom veliki oblak prašine. Zima u Zambiji razdoblje je bez kiše koja je posljednji put padala u travnju. Tlo je posvuda bilo tvrdo i prekriveno sitnim smeđim prahom kojeg je redovito kovitlao vjetar i bacao ga u oči i usta. Prve kiše očekuju se tek za mjesec dana, kada će cesta koja vodi iz našeg kampa postati blatna kaša koju će moći savladati samo terenska vozila. Do jutra sam kroz otvor na vrhu šatora promatrao kako se lagano razdanjuje, a neobični zvuci iz šume postajali su sve tiši.

Uskoro je po nas stigao naš unajmljeni kombi sa vrlo razgovorljivim vozačem. Sjeo sam na zadnje sjedalo da izbjegnem pitanja o nogometu i promatrao ulice u Lusaki. Posvuda prašina i smeće, užurbana vozila koja si krče put glasno trubeći i biciklisti uz cestu koji smireno voze preko rupa i izbočina. Kada bi ugledali bijelo lice na prozoru, odjednom bi stali i iznenađeno zurili. Do Lusake nikad se nisam osjećao kao bijelac, a tamo sam se odjedom osjetio kao da sam jedina osoba bijele kože na svijetu. Kraj toliko nijansi crne i smeđe koja se napinjala i presijavala na suncu bez ikakvih nepravilnosti, moja bijela koža sa dva-tri prištića po prvi put mi se učinila slabom i beživotnom.

Ubrzo su se pojavile poznate zgrade Cairo roada. Pločnik u glavnoj ulici pometala je žena od kojih četrdesetak godina s jarko žutom maramom na glavi. Ulica je bila puna suhog plastičnog otpada i papira koje je vjetar razbacivao ne vodeći računa o njezinim naporima, ali ona je tamo svakog jutra i svih sljedećih dana strpljivo pometala vjerojatno uvijek iste otpatke. Vjetar bi ih odmah nehajno vraćao na staro mjesto u neobičnoj igri upornosti i strpljenja. Činilo se da joj taj posao daje smisao i važnost u masi nepoznatih i nevažnih prolaznika. Naša vožnja se nastavila, a nakon nekoliko zavoja pojavila se zgrada Sveučilišta Zambija, UNZA. Na ulazu u kampus stajala je tabla s natpisom "Diplomirajte s peticama, a ne sa sidom". Otkad su se sida i HIV virus proširili afričkim kontinentom, očekivani životni vijek u Zambiji pao je na 35 godina. Na Sveučilištu smo imali dogovoren sastanak s profesorima i studentima, a onda smo krenuli u upoznavanje Lusake.

Grad je još početkom 20. stoljeća bio selo, sve dok ga 1905. britanski doseljenici nisu počeli proširivati i graditi. Trgovačka četvrt izgrađena je za Indijce i taj dio doista je nalikovao na Bombay prije nego na Afriku. Uz europski dio grada postoji i "afrička" četvrt koju su Britanci izgradili za potrebe smještaja najniže radne snage. Četvrt se sastoji od blatnjavih bijelih kućica bez prozora koje su nalikovale na štale, a koje su kolonijalni vlastodršci izgradili po uzoru na nerazvijena afrička sela, želeći valjda u svojoj filantropiji da se radnici nakon teškog posla vrate kući u poznati okoliš. God 1935. grad je postao sjedištem Sjeverne Rodezije, a 1964. i glavnim gradom neovisne Zambije.

Nakon kolodvora, indijske i afričke četvrti stigli smo u Kalingalingu. Dočekao nas je umirovljeni bračni par koji je sa još samo 13 volontera preuzeo na sebe brigu o ovom gradskom naselju u kojem živi 85 000 ljudi. Poveli su nas u obilazak kroz ulice od blata i smeća i kućice u kojima u Hrvatskoj ne bi živjele ni krave. Na vratima kućica stajala su djeca, uplašena i začuđena jer neka od njih nikada nisu vidjeli bijelca. U jednoj "ulici" se prodavao ugljen, a djeca tamo su od glave do pete bila uprljana ugljenom. Onako ustrašena i nepomična, crne kože prekrivene crnim naslagama čađe, izgledala su kao male figurice od oniksa. Iz pokojeg improviziranog kafića dopirala je preglasna muzika, a ubrzo se začuo i uzvik "Mzungu (bijelče), come here! Come!" Mi smo nastavili hodati, ali odmah bi netko istrčao i krenuo prema nama. Početni strah i neugoda nestali su u susretu s razgovorljivim, najčešće pijanim, ali vrlo miroljubivim i dobroćudim ljudima. Čudan je osjećaj kad se tako naglo sudare dva svijeta, svijet siromašnog, prljavog, prijateljskog i otvorenog s jedne, te svijet bogatog, ustrašenog, povučenog i uvijek malo nesretnog s druge.

Nastavili smo hodati dok nam je gospođa s početka priče objašnjavala kako u naselju nema struje, a na 25 kućanstava ide jedna pumpa s vodom. Uskoro se skupila i pratnja od desetak djece, ali bojala su nam se približiti. Razbježala bi se svaki put kad bi ih pokušali fotografirati. I kasnije, gdje god smo bili, u selima u provinciji, u drugim slumovima, svugdje bi nas dočekala gotovo samo djeca. Više od 50% stanovnika Zambije mlađe je od 15 godina, kao Timpetill iz dječje bajke, samo ovaj put bez sretnog završetka.

PRVO POGLAVLJE: Kako stići u Zambiju

“There is no truth. There is only perception.”
(G. Flaubert)

Čudno je kako smo ponekad ovisni o prvim iskustvima. Prvi doživljaj postaje standard po kojem se mjeri sve ostalo. Svaka rijeka miriše više ili manje slično kao Tounjčica, svjetlo automobila u Henkelovom stanu baca sjenu poput one u bakinoj sobi u Zagorju, a svi novi ljudi podsjećaju na nekog otprije, iz prošlosti. Možda se bojimo prepustiti nepoznatom pa očajnički tražimo naznake poznatog u nečemu što prvi put susrećemo. Moj prvi let avionom nije prošao najbolje, pa je i ovaj put svaka turbulencija podsjećala na slijetanje u London otprije dvije godine i izazivala izboje hladnog znoja. No, naš let ipak nije odlučio postati novi Hindenburg pa sam na trenutke mogao uživati u pogledu na sitna točkasta svjetla duboko ispod prozora. Ponekad se činilo da letimo toliko visoko da su se gradovi ispod nas pretvarali u nepoznata sazviježđa iznad kojih je naš avion strpljivo lebdio i gutao prostor i vrijeme.

Nakon čitave noći u avionu sletjeli smo u Addis Abebu. Dosanjikav europsko-kišoviti doživljaj kroz prozor aerodoroma trajao je kratko, već smo letjeli za Lusaku uz usputno stajanje u Lilongweu, Malawi. Na aerodromu u Malawiju otvorila su se vrata i afrički vjetar zapuhao je između avionskih sjedišta i naguranih putnih torbi. Slatkasti nepoznati miris bilo je prvo što sam osjetio u Africi. Sat vremena kasnije prošli smo carinsku kontrolu u Lusaki i uskoro stigli u Eureka kamp južno od grada. Nisam stigao niti podići šator, a već je pala noć. Afrički sutoni su drugačiji, nemaju onu melankoličnu mekoću europskih. Sunce i na zalasku jarkim crvenilom probija se kroz rijetka stabla i grmlje u savani, a onda odjednom noć pada kao zastor, i čovjek ima osjećaj kao da je prošla ponoć, a ne tek iza šest sati navečer. Naš kamp je bio okružen zebrama, žirafama i majmunima, ali podcijenili smo afričku zimu. Prvu noć sam usnuo tek s dva para čarapa i šest majica. Noći su oštre i hladne, a jutra svježa i bistra te svaki put prekriju šatore tankom svilenom rosom koja brzo nestane na prijepodnevnom suncu.

Lusaka je sve što sam očekivao od afričkog grada. Sveučilišna bolnica i pobješnjeli Max u jednom, grad izgleda kao da je nakon dobrog početka sve odjednom stalo. Improvizacija je afrički način, ali improvizacija koja kao da funkcionira i koja ne odaje probleme na licima ljudi. Ofucano, staromodno odlagalište iznošenog i potrošenog sa Zapada Afrika je načela svojim ritmom i bojama i prilagodila sebi.

PROLOG: Kako putovati u Zambiju

Moj put u Zambiju ustvari je započeo negdje 1993. godine, kad sam odlučio studirati geografiju zbog Afrike koja je bila u središtu mog zanimanja. Neki interesi u mom životu toliko su dugo prisutni da sam gotovo i zaboravio zašto su tu i kako je do njih došlo . I eto, samo 15 godina poslije spremam se na svoje prvo veliko finale, putovanje u mjesto zbog kojeg sam ondje gdje jesam u profesionalnom smislu, mjesto o kojem je bila većina mojih seminara, svi stručni i popularno-znanstveni članci, i mjesto na čijoj sam problematici i diplomirao i koje je uvijek bilo početak i kraj mog znanstvenog rada. Mjesto koje nikad u životu nisam posjetio niti vidio, a koje je krcato očekivanjima, unaprijed stvorenim slikama, idejama i koje je iskonstruirano do te mjere da će sudar stvarnosti i njene slike u ogledalu možda razbiti baš to ogledalo. Kao unaprijed dogovoreni brak, a mlada je odabrana preko fotografije. Što kad napokon podignem veo, što ako u Africi shvatim da ustvari više volim Australiju? :)

OČI TVOJE GOVORE DA ME VIŠE NE VOLE

Obiteljski odlazak baki u Zagorje pamtim još od malena. I danas, kad su mnoge stvari drugačije, vikend u Zagorju nekako je preživio sve promjene. Ne vozimo isti auto, ne živimo u istom dijelu Hrvatske, ali ručak kod bake nešto je na što svemir ne može utjecati. I baka shvaća taj ustaljeni nezemaljski red pa jedanput skuha pile s mlincima, drugi put njoke, a treći put rezance, i tako u krug već više od dvadeset godina. Vožnja do Zagorja obično je podrazumijevala domaću radio stanicu i mene i mamu kako zavijamo na stare hitove jugo-popa. Sve do jedne subote. Prolazili smo kraj Oroslavja, a na radiju je netko poželio 'Ej, ponoći'. I umjesto da zapjevamo, tata se u tom trenutku poigrao sa zakonima svemira i radio-valove usmjerio na vijesti. To je bilo to. U automobilu se pojavila mikroskopska crna rupa i progutala nas. Od tog dana više ne pjevamo u autu.

Možda je u pitanju tek dosada, a možda doista svemir, no siguran sam da se netko poigrao zakonima fizike i jedno desetljeće kasnije, u vlaku na povratku u Hrvatsku. I to baš zato što je bio vikend, a nismo bili u Zagorju, nekoliko sjedala od mene sjeli su majka i sin. Njemu se pjevalo, ali brižna roditeljka zapiljila se kroz prozor, ne obazirući se na sinovo upitno-molećivo pjevušenje i nezadovoljno vrpoljenje po sjedalu. Svemir je najavio svoju prisutnost i podsjetio me na nešto što je, siguran sam, bilo vrlo važno, ali nekoliko sekundi kasnije već sam na to zaboravio. Vlak je stigao na Glavni kolodvor, a osjećaj da se vraćam iz posjeta staroj teti u potpunosti me bio obuzeo. Teta se zvala Ljubljana.

Dan ranije brat i ja krenuli smo iz Zagreba. Usred suhog i blatnog pejzaža koji je jednolično prolazio pred prozorom vagona odjednom su se pojavili stablo i livada potpuno prekriveni snijegom. Prizor je odisao istančanom subverzivnošću i dobro sam motrio sam krajolik kroz prozor u očekivanju nečeg sličnog, ali rastopljene krpice snijega pobacane po uvenulim žutim brežuljcima više nisu nalikovale ni na kakvu simpatičnu urotu. Stigli smo u Ljubljanu.

Hotelu se imena ne sjećam, ali bio je četvrtasti neboder s našom sobom pri vrhu, pa ću ga nazvati Hotel Nedžarići. Sve hotelske sobe na svijetu su iste. Niti ne pokušavaju glumiti toplinu doma uvelom lončanicom ili uokvirenom slikom na zidu. Samo kreveti, komode s praznim ladicama, ormari s praznim vješalicama i mali televizori za male vijesti. Hotelske sobe jako su iskrena mjesta. Ostavili smo stvari i krenuli u obilazak grada. Tek što smo se maknuli od hotela, sive nebodere zamijenile su slatke uličice i dotjerane fasade zgrada. Ljubljana je bila kao mala stroga Austrija omekšana slavenskim duhom juga i šlampavosti. Ručali smo u restoranu sa studentima, a onda prošetali do Emone na vrhu brežuljka. Dan je dostajao još samo za obilazak Tromostovja i kolače u Trubaduru. Navečer smo gledali televiziju, bila je Vikarica iz Dibleya. I to smo nekad često radili brat i ja, još dok smo imali samo jedan televizor i dok je on stajao u spavaćoj sobi. Humoristične serije stvarno ne treba gledati sam.

Noć je bila neobično vruća, vjerojatno zahvaljujući podnom grijanju uvezenom sa Sjevernog pola, pa smo se ujutro osjećali kao dvije suhe šljive. Nakon doručka još malo smo se družili i obilazili trgovine, a već je došlo vrijeme za povratak kući. Ukrcali smo se u vlak koji je uz veliko kašnjenje krenuo put Zagreba. Slovenija mi se učinila kao neka draga susjeda ili teta s kojom se mama iz nekih njoj poznatih razloga prestala družiti. Posjet Jugoslaviji izvan Hrvatske nažalost uvijek će biti opterećen politikom. Novinski prilozi na televiziji, članci u novinama i karikature, u Ljubljani me je sve podsjećalo na to.

Svemir se posljednji put na putovanju utjelovio u obliku konobar iz vlaka, simpatičnog Srbina koji me pokušavao uvjeriti da u vegetarijanski sendvič dodam malo sremske kobasice. Možda me doista podsjetio na nekoga ili nešto, a možda sad malo izmišljam za potrebe ove priče. To i nije toliko važno, jer priča je ionako došla kraju. A i ja sam naučio svoju lekciju - idući vikend opet je na redu Zagorje. Sa nekim stvarima doista se nije za šaliti.

OBLAK U HLAČAMA

"Vy dumaete eto bredit maliariia?" (Majakovski)

U drugom ili trećem razredu osnovne škole morali smo se cijepiti. Medicinska sestra bila je jedina u čitavom selu i svi su je dobro poznavali. Nije trpila nećkanje, oklijevanje i suze. Tko god bi u razredu došao na red, zapovijedila bi mu da gleda u stranu i pjeva Pokraj peći maca prela, a za to vrijeme bi ga ona na prijevaru odriješito ubola iglom. Igle su me oduvijek fascinirale i krajičkom oka bih promatrao kako tanki komad metala nestaje u mojoj ruci uz neobičnu bol, dok bi vokali u mojoj pjesmi počeli tek zamjetno drhtati. "On će biti doktor", govorila je važno mojoj majci, a mene je zabavljala pomisao da hodam okolo u bijeloj kuti i prijetim cijepljenjem svakom tko bi me taj dan naljutio.

Jučer sam se svega toga ponovno sjetio u čekaonici Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, odjel za putničke bolesti. No doktor koji me cijepio nije nimalo nalikovao na medicinsku sestru iz moje priče. A i umjesto pjesme morao sam dati 381 kn, koliko iznosi prva doza cjepiva za hepatitis A i B te za famoznu "žutu knjižicu" svjetske zdravstvene organizacije. Na velikoj karti svijeta koja je visila na zidu nalazio se popis bolesti za svaku zemlju protiv koje se potencijalni putnik mora cijepiti. Kolera, tifus, žuta groznica, malarija, svaka je bolest imala svoju boju i odgovarajuće slovo koje se na karti kočeperilo gotovo isključivo u siromašnom tropskim zemljama koje se i dalje bore s bolestima koje su na bogatom zapadu odavno nestale.

Jedina bolest protiv koje nema cjepiva, a koja je usput i jedna od najopasnijih i najučestalijih bolesti današnjice je - malarija. Svake godine gotovo pola milijarde ljudu oboli od ove bolesti, od kojih preko dva milijuna umre, najviše u Africi. Dok za neke druge bolesti postoji već nekoliko generacija lijekova i poboljšanih cjepiva, za malariju čini se nismo odmakli daleko od početka. Danas su na raspolaganju Lariam i Malarone, najpoznatiji i najviše korišteni antimalarici u svijetu, koji se koriste i kao profilaksa i kao lijek. Lariam je u mnogome nepovoljniji, ta gotovo halucinogena droga ponekad ima teške psihičke nuspojave koje su u nekim zabilježenim slučajevima rezultirale depresijom, paranojom, pa i ubojstvima i samoubojstvima. Neki oblik nuspojava osjeća svaki treći čovjek. S druge strane Malarone je puno podnošljiviji i bezopasniji, ali mu je i cijena mnogostruko veća.

A ja? Na meni je da štedim za Malarone, ostatak cjepiva za hepatitis (primaju se tri doze u razmaku od šest mjeseci), žutu groznicu i tifus i držim palčeve da se planovi za ljeto ostvare. Za razliku od većine stanovnika nerazvijenih područja, dan mi je luksuz i mogućnost da o tim bolestima razmišljam samo kao o mogućim neprilikama i gnjavaži na putovanjima, a ne kao svakodnevnim životnim opasnostima čija eliminacija možda jednostavno nije dovoljno isplativa velikim farmaceutskim kompanijama.

*Malarone - paket od 12 tableta oko 520 kn
*Hepatitis A i B - 1100 kn
*Žuta groznica i trbušni tifus - oko 400 kn