05 studenoga 2007

BOŽE MOJ, LASTOVO (kraj)

"Heaven has no rage like love to hatred turned
Nor hell a fury like a woman scorned."
(W. Congreve)


Sljedeći dan smo započeli s radom, i to veća grupa s anketiranjem lokalnog stanovnišva na temu parka prirode i njihovih očekivanja vezanih uz ribarstvo, turizam i sve ostalo što se tiče PP Lastovsko otočje. Manja grupa u sastavu Tea, Mario i ja vrlo brzo se preimenovala iz kartografske u istraživačku grupu nakon što smo saznali da je većina planinarskih staza na otoku zarasla, a da karte otoka i nije tako lako nabaviti kao što smo zamislili. Kako ipak ne bi baš sve propalo, odlučili smo obići što je više moguće dostupnih objekata u parku, fotografirati ih i napraviti prezentaciju svega viđenog.

Krenuli smo iz Lastova prema Skrivenoj luci, gdje se nalazi najstariji svjetionik na Jadranu. Usput smo se popeli do obližnje crkvice sv. Ilije. Nakon sat vremena hoda Lastovo se izgubilo iz vida i ušli smo u unutrašnjost otoka. Posvuda golet, a mjestimično su se mogla vidjeti okamenjena stabla koja su svjedočila o katastrofi iz 2003. Te je godine neimenovani odbačeni mladić iz osvete djevojci zapalio vatru, i to baš na nepristupačnom mjestu, i baš kad je puhalo jako jugo. Otok je bio šumovit i gorio je puna 23 dana. Kad su se dim i pepeo slegnuli, prizor se vjerojatno nije mnogo razlikovao od onog što smo mi vidjeli tog ponedjeljka: kamenje obraslo u šikaru i pokoje osamljeno stablo s crnim granama sve je što je ostalo iza ludila koje je jednom možda nalikovalo na ljubav. Nakon dobra dva sata stigli smo do zavoja s kojeg je pogled pucao na Skrivenu luku s jedne strane i najviši vrh Lastova s druge. Tada smo shvatili da su nam i ovako smanjeni planovi preteški pa je Hum ostavljen za neku drugu priliku. Ali zato je Skrivena luka istražena nekoliko dana kasnije, zajedno s meteorološkom stanicom nad Lastovom, nekoliko crkava i čak jednim poljem u kršu.

O Lastovu bi se dalo napisati još toliko toga, od naše večeri provedene na školskom igralištu (na školi još uvijek piše "Amerika i SSSR naši saveznici"), popodnevima u Mihajla i večerima u Pasaduru, našem taksistu Anti i svim drugim ljudima s Lastova koji su bili dovoljno dragi i ljubazni da nam pokažu dio čarolije njihovog otoka. Ali nisam siguran koliko se dobro sjećam svega toga. Zadnje čega se jasno sjećam je odlaska s otoka nakon tjedan dana i pogleda na Lastovo dok se trajekt udaljavao prema Splitu. Ne znam zašto, ali nisam se mogao riješiti osjećaja da sam ja Karen Blixen koja odlazi iz svijeta koji će uskoro biti nepovratno izmijenjen. No umjesto tuge, preplavio me neobičan osjećaj zahvalnosti koji nije nestao čak ni kad je zadnji komadić Lastova izblijedio u morskoj izmaglici.

30 listopada 2007

BOŽE MOJ, LASTOVO (nastavak)

Čudno je pisati o Lastovu ovako dok u Zagrebu pljušti kiša i otpalo lišće trune od vlage po žljebovima i kanalima. Odlučio sam na blogu pisati o osjećajima i subjektivnim doživljajima s putovanja, a ne o šturim geografskim činjenicama, ali danas se ne sjećam više mnogo toga s Lastova. Samo se sjećam da je drugi dan našeg boravka na otoku bila nedjelja i da smo posao odlučili odgoditi za još jedan dan. Umjesto toga krenuli smo put mjesta Lastova koje broji oko 400 ljudi. Naselje se kao neka čudna publika rasporedilo u amfiteatru iznad polja. Kamene kuće širom su otvorile svoje staklene oči i buljile u obrađeno polje u kršu u dolini. Prošetao sam praznim ulicama, stepenicama i trgom sa starom crkvom, ali nisam imao dojam povratka u prošlost, što se obično desi na ovakvim mjestima. Lastovo se činilo kao da je oduvijek ovakvo i da će uvijek ovako biti. Da, tog osjećaja se dobro sjećam. Mnoga dvorišta bila su prazna, a od kuća su ostale okamenjene ljuske u kojima su bujale smokve i kupine. Čitavo Lastovo utonulo je u nedjeljni san, samo bi pokoja mačka uplašena bukom potrčala preko ceste.

S osmatračnice kraj crkve pogled je bacao u dolinu - vinogradi, oranice, groblje i cesta nestajali su u daljini. Sjeo sam na kameni zidić, ali ne znam koliko sam vremena proveo tamo. Na Lastovu je vrijeme ionako čudan pojam.

17 listopada 2007

BOŽE MOJ, LASTOVO (početak)

"Triba nan odradit život ka žurnatu." (J. Fiamengo)

Ima nešto privlačno u pučini. Za razliku od kopna ispresijecanog cestama, prugama i telefonskim stupovima koje stišću udaljenost do nepodnošljive bliskosti, more još uvijek izgleda donekle nepokoreno. Valjda se zbog toga svima nama tog dana Lastovo učinilo mnogo daljim nego što uistinu i jest. Kilometrima od kopna, ovako usred pučine, stvarnost ostavljena u Zagrebu činila se kao amorfna masa, guma koja se s povećanjem udaljenosti savijala i istezala do neprepoznatljivosti. Naposlijetku je pukla, a od silne buke komunikacije ostali smo samo mi, Lastovo i dupini koji su skakali po krijesti koju je za sobom ostavljao trajekt.

Neobičan osjećaj eteričnosti i lelujavosti nije se mogao otresti ni nakon iskrcavanja u Ublima. More je bilo toliko prozirno da se činilo da trajekt na njemu lebdi, baš kao i čamci koji su kružili oko naselja na plavom oblaku. Ubrzo je stigao naš domaćin Mario i prevezao nas do Pasadura, omanjeg naselja na obližnjem otočiću Prežbi. Iskrcali smo torbe, rasporedili se po sobama i žurno krenuli na plažu. Trajekt u daljini polako je nestajao u labirintu lastovskog arhipelaga, a šumovite litice otoka pretvarale su se u dugačke crveno-modre sjene na kraju dana.

Image Hosted by ImageShack.us

09 listopada 2007

BOŽE MOJ, LASTOVO (fotografije)

Pogled s našeg balkona u Pasaduru, otok Prežba


















Lučica


















Skrivena luka sa svjetionikom Struga iz 1839.


















Naselje Lastovo


















Tuneli JNA kojima je ispresijecan čitav otok























Unutar tunela. JNA je napustila Lastovo 1992. godine


















Devastirane vojarne JNA u Pasaduru





















U spilji Pod Veji vrh. Tei (na slici) zahvaljujem na fotografijama
























06 kolovoza 2007

PANTA REI

Ljeto... Vrućina, sveprisutna, uporna, teška vrućina od kojih se žare crijepovi, a na ulicama plešu fatamorgane. Vrućina koja ubija želju i zbog kojeg je slobodno vrijeme neispunjeno i nepotrošeno u spavaćoj sobi, uz televizor i ispred frižidera.

Na putu u Tounj oblaci su se ipak smilovali i stvorili savršene kulise. Zastrli su sunce, a lijena kišica iz olovnih oblaka dozivala je atmosferu usporene, pomalo depresivne provincije u nedjelju popodne. Praznina je izvirivala iz svake raskvašene njive, kukuruzišta i prozora iza kojih se nije događalo ništa. Došli smo do kraja ceste i na već bezbroj puta prijeđenom raskrižju skrenuli desno. Svaki put kad bismo skrenuli pronašli bi sve manje Tounja, a sve više nekog običnog sela koje odumire u sivilu svakodnevice. Ovaj put više nisam bio siguran gdje smo stigli. Prošetao sam već bezbroj puta prošetanom cestom, niz rijeku pa do mosta, a tamo je bila samo gomila lišća zaglavljenog između mutne vode i betonske brane. Što sam uopće očekivao?

Na raskrižju me čekao brat pa smo u novom crvenom automobilu krenuli prema osnovnoj školi, na prednjim sjedištima on i ja, na zadnjim dvoje začuđene djece koja više ne prepoznaju cestu kojom su prošli toliko puta. I ta škola, moj bože, naša škola... Ako zgrade mogu ostariti, onda je ova u dubokoj starosti koju pokušava sakriti nespretnim dječjim crtežima okačenim po zidovima. Ivica Kičmanović išao je u ovu školu.

"Mi smo zauvijek otišli odavde", rekao je brat na povratku, dok smo se spuštali prema raskrižju na kojem je nekad davno sve počinjalo i nestajalo. Jedno obično raskrižje s zahrđalim putokazima gdje je počinjalo selo kojem smo nekad davno pripadali moj stariji mlađi brat i ja, selo koje puno više pripada mami i tati i koje im znači više nego što će to oni ikada priznati, svijet koji je danas neki pogrešni akvarel, čudnovata kopija u koju se niti ne pokušavamo uklopiti. Otišli smo prije punih 15 godina, ali čini mi se da je i Tounj nekamo otišao. Preselio na groblje, propio se, otišao u stečaj, oženio se i dobio dijete, pokvarila ga je politika i globalno zatopljenje. U dragi sad rastu krumpiri, dućan ne prodaje rondoment i 'Tako', a ja više nisam siguran koliko mi je uopće stalo do dječjih besmislica, ako dječje stvari uopće mogu biti besmislene.

Kažu da je svako putovanje jedna autobiografija. Kako stvari stoje, ovo je poglavlje došlo k svom definitivnom završetku.

Halah - Mazzy Star

22 lipnja 2007

RONDO (kraj)

Sljedeći dan čekala nas je poduže vožnja od Baških Oštarija do Rijeke i Malinske, naravno po jadranskoj magistrali. Čudo cestogradnje iz šezdesetih, danas je to samo loša vijugava cesta koja prolazi kroz sela romantičnih naziva tipa Cesarica i malo manje romatičnih odlagališta šute i građevnog materijala. Predimenzionirani apartmani i neuređene prilazne ceste i nisu bile neki prizor tako da je većina odlučila prespavati putovanje do Rijeke. Grad nas je dočekao svojim (kako su nam objasnili) tipičnim vremenom - oblačno i vruće.


















Na strmoj padini Učke porazbacani visoki socijalistički neboderi, a u centru ta tobro poznata austrougarska konfekcija razlog su zbog kojeg za Rijeku kažu da je izgleda kao Bratislava na moru. U Bratislavi nisam nikada bio, ali ako doista liči na Rijeku ne vidim se u skorijoj budućnosti kako putujem u Slovačku. Kratak popodnevni obilazak završili smo kavom na Korzu i ubrzo se ukrcali u autobus. Do Malinske je bio još možda sat vremena vožnje, a onda su slijedili raspremanje, kuhanje večere, ponovno pospremanje, pranje suđa i opet san. Društvo se podijelilo u nekoliko tabora, pa perspektive za tulum prije spavanja i nisu bile velike. S jedne strane bila je grupica Hrvata frustrirana što "hladni" Nijemci nisu dovoljno ekstatični oko programa razmjene i prirodnih ljepota, a s druge strane Švabe, tihi i odmjereni, uvijek pristojni ali ništa više od toga. Treću grupu činili su Joern i Michael, u potpunosti samodostatni rano su se povukli u svoju spavaću sobu (čast da imaju vlastitu sobu dok su se ostali gurali po podu u kuhinji i krevetima na kat zaslužili su svojim glasnim hrkanjem) gdje su se družili i zabavljali do jutra. Tu sam bio i ja, kako je vrijeme prolazilo sve više mi se činilo da sam izvan svega što se dešava oko mene, nit raspoložen da animiram Nijemce, nit strpljiv da slušam žalopojke o njemačkoj hladnoći i nezainteresiranosti. "Normabel" je ovaj put bio više nego dobrodošao prijatelj koji me bacio u okrepljujući kemijski san bez snova.

Nakon doručka krenuli smo za Vrbnik, posljednji adut u pokušajima da izmamimo koji krik oduševljenja od naših sjevernih gostiju. Kao da je znao u čemu je problem, nakon kratkotrajnog brčkanja na plaži Michael je zamišljeno pogledao u tlo, grančicom pomaknuo koji kamenčić i promrmljao: "You live in such a beautiful country". Naše je domoljublje napokon zadovoljeno i mogli smo se smireni vratiti u Zagreb.


















Pretrpani autobus istrpio je svoj posljednji napor i u predvečer smo stigli kući. Razmjena je službeno trajala još koji dan, ali dio Nijemaca je odlazio sutradan, dio odmah dan iza toga tako da se s brojem sudionika razmjene smanjivao i naš entuzijazam. Povremena kava, šetnja ili obilazak muzeja s preostalim geografima kupovali su vrijeme do utorka kada je i posljednja sudionica krenula kući. Na kraju smo ostali sami da sređujemo dojmove, kritiziramo i tračamo, i pripremamo za uzvrat na jesen.

05 lipnja 2007

RONDO (drugi dio)

Velebite, vilovito stijenje,
Ja ljubim tvoje smilje.
Ljubim tvoga u gorici vuka,
Ličkoga hajduka.

Da poprijeko pređemo Liku i popnemo se na Baške Oštarije trebalo nam je gotovo četiri sata, ponajviše zahvaljujući našem kombiju koji je rijetko izlazio iz druge brzine (osim u prvu na uzbrdicama). Kod Prpe smo stigli kasno popodne i iako smo bili tek nekoliko kilometara od mora, ništa oko nas nije ličilo na mediteransku atmosferu.

Bungalovi "Prpa" smješteni su u maloj planinskoj dolini na 900 m nadmorske visine. S jedne strane pogled je na Dabarske kukove, a s druge strane na otok Pag, ali vidikovac je sakriven i do njega vodi lagana šetnja od kojih pet minuta. Šetnja završava kraj poznatog Kubusa, spomenika prvim graditeljima ceste kroz ovo područje u 18. stoljeću. Kubus je poznat i kao mjesto gdje su jaki udari bure, ali taj dan nas je dočekao miran proljetni suton u planinama. Sjeli smo na još topao kamen i pustili da nam se povjetarac poigrava s odjećom. Pred nama je bio otok Pag, iako se s ove visine činilo da je riječ o više otoka, a ne samo o jednom. Zbog udara bure i soli dio otoka okrenut Velebitu bio je potpuno gol, izgledalo je kao da je pred nama nasukana kamena zmija. U bungalovima nas je već čekala večera pa smo nevoljko napustili ovaj prijevoj.

Za večeru je bila tjestenina, instant juhe i teglice pekmeza našeg sponzora. Prpa je zapalio vatru pa je iz kamina svako malo dopiralo glasno pucketanje nakon kojeg bi iz vatre izlijetali komadići žara i pepela. Uskoro se prostorija ispunila dimom, a i više nismo bili sami pa smo se povukli u našu kolibicu/bungalov i nakon nekoliko sati druženja čvrsto zaspali.


RONDO (početak)

Zagreb je ove godine doista postao turističko odredište. Kraj svake znamenitosti u gradu za sunčanog vremena mogu se vidjeti turisti kako fotoaparatima na brzinu stvaraju uspomene kojima će daviti susjede i prijatelje prilikom povratka kući. Ne znam u čemu je točno privlačnost Zagreba, predugo ovdje živim da bi me nešto iznenađivalo ili oduševljavalo, ali jedna od prednosti ovog grada zasigurno je vožnja od aerodroma do centra. Svaki put kad bih prolazio tom rutom s turistima u autobusu slušao bih njihovo razočaranje. «Što je ovo, Minsk?» ili «A ja sam čula da je Zagreb kao mali Beč!» cvilili bi turisti gledajući vedute Novog Zagreba kroz prozor. Nakon oronulih socijalističkih nebodera na putu, centar doista djeluje šarmantnije nego što možda uistinu jest. Tako da su i ovaj put uređeni parkovi, austrougarska konfekcija i šestinski kišobrani na Dolcu izmamili osmijeh naših suzdržanih njemačkih prijatelja koji su tjedan dana odlučili provesti na studentskoj razmjeni u Hrvatskoj. Nakon dva dana u Zagrebu odlučili smo krenuti put Like i Kvarnera.

U novije vrijeme obavezna postaja na putu do Plitvica postao je Turanj i budući Muzej Domovinskog rata. Kraj poluraspadnutih građevina i nekoliko bombi, tenkova i olupina aviona, Nijemci su se napokon odvažili postaviti nekoliko pitanja o ratu. Pa kako, pa zašto, pa gdje, uvijek ista pitanja i ista nevjerica pomiješana sa strahom da ne kažu nešto što bi nas moglo uvrijediti. Postoji ta perverzna fascinacija čovjeka ratom, ruševine i ostaci razaranja ponekad djeluju privlačnije od monumentalnih građevina i besprijekorno uređenih vrtova. Možda je to zato jer djeluju stvarno i moćno, ali iz ruševina koje trunu na ovom proplanku u Turnju davno je nestalo bilo kakve tragedije. Raspadnute kuće iz čijih krovova raste šuma i po čijim zidovima puzi bršljan više ne djeluju kao nečiji dom, nego kao obična hrpa šljake koju što prije treba sravniti za zemljom. A sjećam se Turnja nakon rata, jezovito i zastrašujuće mjesto. Očito sve ima svoj rok trajanja, pa tako i "Karlovački Vukovar". Nakon par fotografija za uspomenu i dugo sjećanje, nastavili smo vožnju prema Plitvicama.

Plitvička jezera za mene će uvijek biti Jugoslavija. Svaki promidžbeni spot ili brošura te nepostojeće zemlje sadržavale su onu poznatu sliku nastanka Korane na samom završetku Donjih jezera. Čuturice opletene kožom s motivima slapova i ukrasni drveni tanjuri s izrezbarenim ličkim medvjedima upotpunjavale su image tog socijalističkog raja na zemlji. Socijalizam ili kapitalizam, zarada je ono što je bitno pa nas je pred Plitvicama dočekala neviđena gužva. Radni dan izvan sezone, svejedno je nekoliko desetaka autobusa internacionalnih registracija okupiralo parkiralište. Ni u parku nije bilo drugačije, gužva na drvenim mostićima i kolone koje čekaju na fotografiju pred slapovima odavale su dojam rasprodaje u trgovačkom centru, a ne šetnju uz obalu planinskih jezera. Prošle godine Plitvička jezera posjetilo je 700 000 ljudi, u prva tri mjeseca ove godine porast posjeta iznosi 71%. Koliko će to još tako moći i koliki je to negativni utjecaj na osjetljiv ekosustav jezera, vidjet ćemo. Nakon Plitvica slijedila je vožnja kroz Liku, od Korenice do Baških Oštarija.

22 svibnja 2007

POKLONI SVOJ MI FOTO

Prije nego što napišem nešto, malo fotografija s puta:


















Plitvička jezera, nastanak Korane















Trsat















Vrbnik















Rijeka















Pogled na otok Pag s Baških Oštarija















Plitvička jezera - Gornja jezera















Plitvička jezera - Donja jezera















Cesta s Baških Oštarija (927m) do Karlobaga















Budući muzej Domovinskog rata u Turnju















Dabarski kukovi















Naša kuća putujuća...

(Hvala Joernu na ustupljenim fotografijama)

13 svibnja 2007

ŠAJ RODE, ŠAJ

Nakon bezbrojnih dalmatinskih mjesta koja liče jedno na drugo i Neuma koji je u svemu pretjeran, 11 sati vožnje autobusom do Dubrovnika uvijek se čini nekako duže. Ni pogled na Rogotin ili Baćinska jezera više nije kao nekad. Divlja gradnja polako ali sigurno otkida komadiće autentičnosti i netaknutosti porazbacanih po našoj obali, čini se kao da te silne kućerine odražavaju osobnost njihovih vlasnika. Nametljive, predimenzionirane, agresivne, svima žele dati do znanja da su velike i važne i nitko ne smije proći a da se ne pokloni njihovoj pojavi. "I ja sam tu!", viču sa svojih širokih balkona i nepreglednih arkada koje se trse i guraju svojim betonskim laktovima. Dubrovnik je za sad ostao oaza, morski Camelot koji se smiješi s loših razglednica i promidženih spotova gdje spikerica maznim glasom punim mediteranskog joie d'vivra izgovara "Dub-rovnik" s američkim naglaskom pozivajući turiste na nezaboravno putovanje u prošlost.

Međunarodna konferencija "Divided societies" bila je odlična prilika za posjet tom gradu kojeg nisam vidio pune tri godine, čak je i fakultet uskočio i velikodušno pokrio dio troškova. Predavanja su bila odlična, bio je tu Brian Graham, Vesna Pusić, Vladimir Kolossov i mnogi drugi koji su se bavili problemom podjela unutar društva kroz prizmu politike, sociologije, geografije i književnosti. Dubrovnik nas je sve (iznova) očarao, iako ga turizam nepovratno mijenja pa Stradun i okolne ulice sve više nalikuju na kulise nekog filma nego na grad u kojem se događa život. Konferencija je s druge strane u meni uzrokovala krizu identiteta, kako regionalnog tako i nacionalnog. Identitet je bio jedna od tema konferencije - etničke i nacionalne podjele koliko god nejasne i nestalne bile dovode do dubokih podjela u društvu i vrlo su zahvalna tema za proučavanje. To je usput i tema mog diplomskog. Koliko je identitet važan moglo se vidjeti na primjeru nekih od sudionika konferencije. Svi su redom Amerikanci, njihovi su preci unatrag nekoliko generacija rođeni i žive unutar SAD-a, a opet se svi drže tog nekog "originalnog" porijekla. Tako je Tony Brazilac i nosi dreadove i marame, Monika je Latvijka i govori latvijski, Christine je Njemica, a po tome sam ja Talijan jer su moji pra-pra-pradjedovi doselili iz Italije u 16. stoljeću. Česta pitanja "Where are you from?" nisu puno pomagala, čak naprotiv, ali shvatio sam da sam iz Zagreba samo onda kad sam daleko od njega. Zagreb je jedino mjesto koje mogu zvati domom i iako je po definiciji tome najbliži, ni nakon 15 godina života u sjeni Medvednice ne mogu bez zadrške reći da se ovdje osjećam kao kod kuće. Što je uzrok tom nepovjerenju između Zagreba i mene, ne znam. Izgleda da sam u stvari i ja u mnogočemu kao Tony i Monika, jer u posljednje vrijeme na pitanje odakle sam najčešće odgovaram da sam iz Like. Nije ni toliko važno je li to Lika, Zagorje ili Bosna, važno je da je negdje daleko od mjesta gdje se trenutno nalazim. Daleko odavde sve je bolje i zanimljivije, i ako se nalazim na krivom mjestu sve što trebam učiniti je vratiti se. Zato putovanja nisu nikakva potraga za nečim novim, nego za nečim starim i poznatim koje svako malo izgubim. Putujem da bih se mogao vratiti.

Ponekad ta duda-varalica ne djeluje i Zagreb u povratku mi djeluje jednako strano kao i kad odlazim na put. Nedjeljna oproštajna zabava bila je u vili s pogledom na grad, ali ja sam već bio u u diplomskom i drugim obavezama koje su me čekale kod kuće. Sedam dana u Dubrovniku činilo se kao mnogo više, a nova jedanaestosatna vožnja samo je smanjivala razliku između misli i ostatka tijela. Kada sam napokon otvorio vrata svoje sobe, Dubrovnik je doista bio samo kulisa filma kojeg sam nedavno gledao i o čijoj reprizi na TV programu neću razmišljati u skorije vrijeme. Identitet i pripadnost ostavio sam na dubrovačkom autobusnom kolodvoru, ali mislim da nema "Izgubljeno-nađeno" ureda gdje bih ga u skorije vrijeme mogao potražiti.

Well I can't tell you where I'm going, I'm not sure of where I've been
But I know I must keep travelin' till my road comes to an end
I'm out here on my journey, trying to make the most of it
I'm a puzzle, I must figure out where all my pieces fit
Like a poor wayfaring stranger that they speak about in song
I'm just a weary pilgrim trying to find what feels like home
Where that is no one can tell me, am I doomed to ever roam
I'm just travelin', travelin', travelin', I'm just travelin' on
---
P.S. Hvala Evi N. na fotografijama

14 ožujka 2007

HAGERSTRAND'S GOT NOTHING ON ME

Ni drugi broj EG-a ne može proći bez mog članka, ovaj put tema broja je "Moje najdraže mjesto na svijetu". Nadam se da mi uredništvo neće zamjeriti što ga objavljujem ranije.

If you start looking for it on a map, you’ll probably come to conclusion that my favourite place actually doesn’t exist. With only about a hundred people living in it, it’s not important enough to put on the majority of maps in Croatia. But in the atlas of my life it’s on the first page – it’s the place where everything started.

The year was 1982 and Yugoslavia was in deep crisis – what a perfect time to be born! Luckily for my Dad, he owned a car whose licence plates started with an odd number so he had no problem in taking Mum to hospital. At that time the “odd and even days” rule was in action due to a severe domestic petrol crisis. On certain days of the week only cars with first odd number on licence plates were allowed to drive and on other those with even. With my good sense of timing I have chosen the odd day. Otherwise my favourite place on earth could have easily been the backseat of our old Renault 4.

Soon I was brought back from hospital to our first-floor apartment where we had tenure rights. That was the socialistic way of having an apartment without actually owning it. You just owned the right to live in it, but were free to sell your rights to someone else. Above us lived a strange lady with cats (there has to be one in every story) and under us was the biggest shop in the region and the centre of all social life. It was the place to see and to be seen at, and the news there would spread from mouth to mouth faster then over the internet. Every time I entered the store I felt like a millionaire. Sometimes even a billionaire, depending on the rate of inflation in Yugoslavia. On Monday you could buy a chewing gum for a few millions, next week you would need at least a billion; it was so easy to get lost amongst all that zeroes. But even with all that money I still don’t recall that we were rich at the time.

On rainy days my geographic exploration was confined to our apartment and the window views. From the front side I could see the nearby river and the bridge over it. This is the place where Dinaric Alps are the narrowest in all of Croatia, and some important roads were built here back in the 18th century. Some still look that way. The stone bridge on the other hands is one of the nicest examples of bridge-construction in the country. It was built in 1775 but because of the depth of the river canyon, in1836 another bridge was built over it to decrease the amplitude of the road. The river springs from a 300 m deep cave under the Krpel hills. The cave almost became a sensation a few years ago when gorgeous drawings were discovered on its walls, only to be realised that they were made by some more recent local artist with a strange sense of humour. He also took the liberty to break and destroy the majority of the cave decorations which grew inside for thousands of years. Maybe the pictures were drawn by a Neanderthal after all. Still, the cave had it's 15 minutes of glory thanks to a little sponge called Eunapius subterraneus. To this day it is the only discovered subterranean sweet water sponge in the world. It was found only in six other caves in the vicinity, one of which is located a few hundred meters from this one. It is called The Quarry cave and with its length of 8 487 m (so far explored) it is the third longest cave in Croatia. Apart from the little sponge, the cave has some world-unique cave ornaments such as meteoric phreatic speleothems, created during the ever-changing process of speleogenesis which is still very active in this area. Because of its importance the cave system was put in the list of top ten most endangered karst ecosystems in Croatia. The problem is the quarry which is situated above the cave. Constant mining and material extraction with heavy machinery already caused the destruction and collapse of large parts of the cave. Even the Karst Waters Institute from USA has placed this tiny region in the list of ten most endangered karst eco-systems in the world. Yes, it’s so easy to be proud when you live in a place like this.


But that’s not the only ‘famous’ thing about the village. A bit to the east from the caves there’s a tiny gothic church of St. John. The architect of the church was Herman Bolle, important Croato-Austrian architect who designed the gothic cathedral of St. Stephen in Zagreb. Our priest would always say that the churches were similar as twin sisters, but to be honest, our looked more as some illegitimate child. And except for the old women, not a lot of people went to the church. Not until 1991 when everybody discovered their Catholic background, and suddenly the body of Christ was more popular than bagels from the shop down the street.

The 1991 brought other changes also. Some of my neighbours went away. Some said good-bye, others disappeared during the night. I didn’t quite understand what was going on until the war started. Luckily I was a child and everything seemed like an exciting game. Air raids and blackouts would be spent in the shelter, but all of my friends would be there and it almost seemed as a big slumber party with added danger and excitement. Winter that followed the autumn outbreak of conflict was one of the snowiest ever. Usually the school would be closed for a day or two until the roads were cleared, but that year the school remained closed for more than two months. When it finally started, every now and then the danger of air raids would be announced again and we would be sent home. I can still remember the taste of ‘war Nutella’. It was made of water, sugar, powdered milk from humanitarian aid and a few spoons of cocoa. No Ferrero could ever beat that! For sure it was the longest summer of my life, and one of the most remembered ones.

The following year we moved to Zagreb. My room never looked emptier than that day when all of our stuff was put on a truck which took us to our new home. Years later there was a documentary on Croatian TV called “They fought also” about the place we lived in. It was so strange to see everything through an older pair of eyes. The people were the same, the buildings and the mountains also, but still I had an odd feeling that something was different. That’s why I am not sure anymore. My favourite place should still be there, all the maps and road-signs point in the same direction. But geography hasn’t helped me much this time, because every now and then I try and try, but to this day I haven’t managed to find that special place again.

Image Hosted by ImageShack.us

23 veljače 2007

HOMO BALCANICUS

Hrvatska uvozi lišće. To sam danas čuo na Dnevniku. Osim lišća još uvozimo stari papir, slamu i bubamare. Ali ovaj post bi trebao biti o Beču koji sam posjetio ovaj vikend.

Vožnja vlakom je užasno dosadna kad je čovjek sam u kupeu. Meni su društvo pravili gospodin i gospođa iz Zagreba. Ona ne voli crnce i Ameriku općenito, on sve po malo. Kod Graza je ušla neka žena koja je mirisala na Austriju: snijeg, omekšivač i mesne okruglice. U napadu dosade listao sam željezničke časopise i modne kataloge koji su visili na vješalicama iznad sjedala. Wien Sudbahnhof, napokon. Sljedeći put moram ponijeti discman.

Dočekali su me Sara i Clemens. Malo smo se prošetali po gradu, iako mi se pišalo za krepat, a ni torba na leđima nije bila lagana. Clemensov stan nalazi se u Osmoj četvrti. Do ulaznih vrata na trećem katu vodi džungla bambusa, fikusa, puzavaca i afričkih ljubica na stubištu. Austrougarska izvire iz svakog kutka stana, od keramičke peći, starog namještaja i vitrina punih kvalitetnih vina, do narančaste rasvjete i škripavog parketa. Krenuli smo u obilazak grada.

Rathaus, Kristkindl Markt, Ring, sve je bilo tako prepuno ljudi. Svi se guraju, «Vorsicht, Vorsicht!» pa te malo zaliju vrućim punčem, «Entschuldigung! Bitte!» kao najava lakta u rebra. Jednog dana ću živjeti u Lici. Iako je bilo četiri popodne, činilo mi se da sam jučer krenuo na put, a ne jutros. Smilovali su se pa smo se u stan vratili nešto ranije. Čaša vina i razgovora protekla je u magli moje pospanosti, a pizza s maslinama nestala je u 10 minuta.

Nedjelja nas je odvela u Transdanubiu, četvrt austrijskih socijalnih slučajeva. Prošetali smo i po otoku na Dunavu, a do večeri smo se vratili u Prvu četvrt (Bezirk). Šteta što nisam imao novaca da se provozam fijakerom. Katedrala sv. Stjepana je lijepa, iako pomalo zastrašujuća u svojoj gotici. Beč je onakav kakvog sam očekivao. Austrijski raskošan, pomalo strog i konzervativan. U povijesnom muzeju Hrvatska se ne spominje ni jednom riječju.

Vratili smo se u stan, a Clemens je napravio najfiniju večeru. Stroganoff od bukovača i šampinjona, kao prilog riža s jasminom. Večera uz svijeće, zatim razgovor u krevetu do tri ujutro. Oko četiri sam se ustao i ostavio Saru i Clemensa, pojeo ostatke večere i izvalio se na kauču. U Beču je tek svitalo.

Na vlak u 11:57 sam zakasnio dvije minute, a sljedeći je kretao za četiri sata. Preostalo je prošetati se botaničkim vrtom sa šumom bambusa i oko dvorca Belvedere, te nekoliko partija šnapsa u kolodvorskom kafiću. U kupeu na povratku putovao sam sa šutljivim autrijskim kaubojem. Imao je čizme s mamuzama i traperice, a čitavo vrijeme je čitao o traktorima i poljoprivrednim strojevima. Nakon nekoliko sati vožnje došao sam u napast da ga pitam za njegovo mišljenje o crncima i Americi. Sve je bolje od te tišine koja usporava vrijeme. Oko 22 sata prešli smo granicu, bio sam u Hrvatskoj. Putovanje je došlo kraju i u mnogo čemu bilo je sažetak godine koja je na izmaku. Neke stvari su bile loše, a i one koje su bile dobre mogle su biti još bolje, mislim da sam ja kriv. Neko vrijeme neću putovati.

Ali pobogu, zašto lišće?!

22 veljače 2007

PUT U INVERNESS (kraj)

Ne znam što je bilo u torbama koje sam otvorio u Walesu i što je iz njih tada izašlo, ali već putem do Glasgowa nešto nije bilo u redu. Stvari koje sam ostavio u Zagrebu odjednom su se našle u vlaku i sjele između Nikoline i mene. Stigli smo u Glasgow oko ponoći i nisam mogao zaspati iako je dan bio jako naporan. Drugo jutro Nikolina je došla po mene, ali nisam mogao ustati iz kreveta. Osjećao sam da mi nešto sjedi na plućima i ne da mi da dišem. Mislio sam da je stvar u umoru, no ni drugi dan ništa se nije promijenilo. Zabrinuta, Nikolina bi provela dan u šetnji puštajući da se odmaram, a ja bih ostao u hostelu i prevrtao se po krevetu. Sljedeći dan malo sam protegnuo noge i ustanovio da je Glasgow ružan grad. Ustvari i nije grad nego veliki trgovački centar koji se zatvara u 5:30 kad ulice ostaju prazne, ako se ne računa velika količina smeća pobacana na svakom uglu. Trećeg dana bilo je još gore i morali smo se vratiti kući.

Iz Londona smo krenuli za Harwich, gdje nas je prema uputama koje smo dobili na londonskom kolodvoru trebao čekati maleni trajekt koji inače ne prevozi putnike. Ako ih lijepo zamolimo, prevest će nas do Nizozemske, objasnio nam je ljubazni čovjek sa šaltera za informacije. "To uvijek rade i nemojte se iznenaditi ako osim vas bude još turista", dodao je. Krenuli smo prema Ipswichu i iskrcali se u 'Oh dr. Beeching' Harwichu, ali tamo nas nije čekao omanji trajekt, već luksuzni brod s nekoliko paluba, dvije kino dvorane, kasinom, dućanima i tko zna čime još. I cijena karte odgovarala je ugođaju. Nikolinina kartica je odbijena, pa su s moje skinute doslovno zadnje kune. U Hoek van Holland u Nizozemskoj stigli smo debelo iza ponoći. Tamo smo hvatali vlak za Amsterdam u koji smo stigli nešto prije četiri sata u jutro.

Čekajući da svane upoznali smo više ljudi nego tokom dosadašnjih deset dana putovanja. Sjeli smo na tlo kraj kontejnera u blizini željezničkog kolodvora da bi nam se uskoro pridružio podeblji Alžirac iz čijeg je trbuha dopirao arapski turbo-folk. Požalio nam se da ga je Amsterdam zaveo brojim užicima kojima čovjek ne može odoljeti. Godinama je radio da bi svoju ušteđevinu spiskao za jednu noć u kasinu. "Casino take away my life, my wife, my car, my kids", ponavljao je njišući se u ritmu muzike iz svog trbuha i s drogiranim osmjehom na licu. Nakon petnaestak minuta druženja mahnuo nam je i pozvao nas u Alžir, sjeo u taksi i nestao iza ugla.
Slijedio je gluhi svirač gitare iz Južne Afrike, istovremeno sretan i nesretan zbog svog 'sranjskog života'. Sa istim drogiranim osmjehom i uz pokoju melodiju s gitare ispričao nam je svoju priču o mladiću koji se ne snalazi u životu za njega namijenjenom od strane obitelji i društva. 'My life is like Monday morning', ponovio je nekoliko puta, rukovao se s nama, a onda je i on nestao iza istog onog ugla.

Do jutra smo se družili sa Švicarcem koji je pokazivao neobičan interes za Jugoslaviju. Govorio je naš jezik i poznavao razlike između hrvatskog i srpskog, koji je naučio boraveći u Srbiji pola godine. Kad smo došli do vječne teme rata i krivnje shvatio je da žuri na vlak. Ubrzo je svanulo i došli smo do hostela, a ja sam bio na rubu snaga. Takvom rubu da je na kraju po mene došla hitna u pratnji tri policajca, jer su sumnjali da sam se predozirao. Bolničarka je objasnila Nikolini da moje tijelo protestira zbog napora koje sam mu priuštio u zadnje vrijeme i da mi je potrebno puno odmora i hrane. Put smo nastavili sljedeći dan: Duesseldorf, Muenchen pa Zagreb.

Glavni kolodvor i ja bili smo prazni tog jutra. Sve silne odluke koje sam donio onih neprospavanih noći u Škotskoj, tada sam bio tako siguran da ću ih ostvariti. Sada u Zagrebu činilo se da sam ih zaboravio spakirati u torbe, ostale su pod znojnim plahtama u Glasgowu gdje su i donesene.

Put u Inverness za sada ostaje prazan.