Putovanje u Nizozemsku trebalo je biti prava friendessance. Luka, Katarina i ja otkrivali bi zemlju poldera, a istovremeno bi se družili, još bolje upoznavali i obnavljali međusobne čvrste veze. Od ovog scenarija prepisanog iz nekog trećerazrednog TV filma spasio nas je Luka odlukom da ipak ode na skijanje, a ne sa nama na put. Toliko o čvrstim vezama. Osim Katarine (i naravno mene), tu su bile još tri druge cure. Izgleda da je estrogen week bio preda mnom.
Do kolodvora sam jedva stigao, jer moje srce nije predviđeno za napore sastavljene od lutanja Zagrebom sa dva prepuna backpacka po neobično vrućem listopadskom danu. Među inim stvarima u mojim ruksacima nalazili su se boca šljivovice, metalna cjediljka, četiri klipa kukuruza i jedna repa. Sve to dobilo je svoju svrhu u sljedećih tjedan dana. Nažalost, među stvarima nisu se nalazili ručnici i plastične šlape, a njihovu nužnost također sam upoznao sljedećih dana. Na put bez ručnika, stvarno ne znam što mi je to trebalo...
Luka nas je ipak došao ispratiti na kolodvor, a mi smo se ukrcali u vlak i mahali mu sve dok vlak nije ušao u prvi zavoj, a zagrebački Glavni nestao iza sivih blokova zgrada. Smirujući zveket kotača koji udaraju po tračnicama pratio nas je
sve do Muenchena. Tamo smo presjedali na noćnu brzu liniju Muenchen – Amsterdam u neki suvremeni vlak sa odličnom izolacijom i ergonomskim sjedalima. To je ipak oduzelo romantiku koju naši HŽ muzejski primjerci vlakova posjeduju (kad ne smrde po pišalini), a od ovih ergonomskih sjedala sve nas je bolio vrat. Vlak je krenuo bez ikakvog kašnjenja: od Amsterdama nas je dijelila noćna vožnja dolinom Rajne.
Do kolodvora sam jedva stigao, jer moje srce nije predviđeno za napore sastavljene od lutanja Zagrebom sa dva prepuna backpacka po neobično vrućem listopadskom danu. Među inim stvarima u mojim ruksacima nalazili su se boca šljivovice, metalna cjediljka, četiri klipa kukuruza i jedna repa. Sve to dobilo je svoju svrhu u sljedećih tjedan dana. Nažalost, među stvarima nisu se nalazili ručnici i plastične šlape, a njihovu nužnost također sam upoznao sljedećih dana. Na put bez ručnika, stvarno ne znam što mi je to trebalo...
Luka nas je ipak došao ispratiti na kolodvor, a mi smo se ukrcali u vlak i mahali mu sve dok vlak nije ušao u prvi zavoj, a zagrebački Glavni nestao iza sivih blokova zgrada. Smirujući zveket kotača koji udaraju po tračnicama pratio nas je
sve do Muenchena. Tamo smo presjedali na noćnu brzu liniju Muenchen – Amsterdam u neki suvremeni vlak sa odličnom izolacijom i ergonomskim sjedalima. To je ipak oduzelo romantiku koju naši HŽ muzejski primjerci vlakova posjeduju (kad ne smrde po pišalini), a od ovih ergonomskih sjedala sve nas je bolio vrat. Vlak je krenuo bez ikakvog kašnjenja: od Amsterdama nas je dijelila noćna vožnja dolinom Rajne. 
Nema komentara:
Objavi komentar