RONDO (kraj)

Sljedeći dan čekala nas je poduže vožnja od Baških Oštarija do Rijeke i Malinske, naravno po jadranskoj magistrali. Čudo cestogradnje iz šezdesetih, danas je to samo loša vijugava cesta koja prolazi kroz sela romantičnih naziva tipa Cesarica i malo manje romatičnih odlagališta šute i građevnog materijala. Predimenzionirani apartmani i neuređene prilazne ceste i nisu bile neki prizor tako da je većina odlučila prespavati putovanje do Rijeke. Grad nas je dočekao svojim (kako su nam objasnili) tipičnim vremenom - oblačno i vruće.


















Na strmoj padini Učke porazbacani visoki socijalistički neboderi, a u centru ta tobro poznata austrougarska konfekcija razlog su zbog kojeg za Rijeku kažu da je izgleda kao Bratislava na moru. U Bratislavi nisam nikada bio, ali ako doista liči na Rijeku ne vidim se u skorijoj budućnosti kako putujem u Slovačku. Kratak popodnevni obilazak završili smo kavom na Korzu i ubrzo se ukrcali u autobus. Do Malinske je bio još možda sat vremena vožnje, a onda su slijedili raspremanje, kuhanje večere, ponovno pospremanje, pranje suđa i opet san. Društvo se podijelilo u nekoliko tabora, pa perspektive za tulum prije spavanja i nisu bile velike. S jedne strane bila je grupica Hrvata frustrirana što "hladni" Nijemci nisu dovoljno ekstatični oko programa razmjene i prirodnih ljepota, a s druge strane Švabe, tihi i odmjereni, uvijek pristojni ali ništa više od toga. Treću grupu činili su Joern i Michael, u potpunosti samodostatni rano su se povukli u svoju spavaću sobu (čast da imaju vlastitu sobu dok su se ostali gurali po podu u kuhinji i krevetima na kat zaslužili su svojim glasnim hrkanjem) gdje su se družili i zabavljali do jutra. Tu sam bio i ja, kako je vrijeme prolazilo sve više mi se činilo da sam izvan svega što se dešava oko mene, nit raspoložen da animiram Nijemce, nit strpljiv da slušam žalopojke o njemačkoj hladnoći i nezainteresiranosti. "Normabel" je ovaj put bio više nego dobrodošao prijatelj koji me bacio u okrepljujući kemijski san bez snova.

Nakon doručka krenuli smo za Vrbnik, posljednji adut u pokušajima da izmamimo koji krik oduševljenja od naših sjevernih gostiju. Kao da je znao u čemu je problem, nakon kratkotrajnog brčkanja na plaži Michael je zamišljeno pogledao u tlo, grančicom pomaknuo koji kamenčić i promrmljao: "You live in such a beautiful country". Naše je domoljublje napokon zadovoljeno i mogli smo se smireni vratiti u Zagreb.


















Pretrpani autobus istrpio je svoj posljednji napor i u predvečer smo stigli kući. Razmjena je službeno trajala još koji dan, ali dio Nijemaca je odlazio sutradan, dio odmah dan iza toga tako da se s brojem sudionika razmjene smanjivao i naš entuzijazam. Povremena kava, šetnja ili obilazak muzeja s preostalim geografima kupovali su vrijeme do utorka kada je i posljednja sudionica krenula kući. Na kraju smo ostali sami da sređujemo dojmove, kritiziramo i tračamo, i pripremamo za uzvrat na jesen.

RONDO (drugi dio)

Velebite, vilovito stijenje,
Ja ljubim tvoje smilje.
Ljubim tvoga u gorici vuka,
Ličkoga hajduka.

Da poprijeko pređemo Liku i popnemo se na Baške Oštarije trebalo nam je gotovo četiri sata, ponajviše zahvaljujući našem kombiju koji je rijetko izlazio iz druge brzine (osim u prvu na uzbrdicama). Kod Prpe smo stigli kasno popodne i iako smo bili tek nekoliko kilometara od mora, ništa oko nas nije ličilo na mediteransku atmosferu.

Bungalovi "Prpa" smješteni su u maloj planinskoj dolini na 900 m nadmorske visine. S jedne strane pogled je na Dabarske kukove, a s druge strane na otok Pag, ali vidikovac je sakriven i do njega vodi lagana šetnja od kojih pet minuta. Šetnja završava kraj poznatog Kubusa, spomenika prvim graditeljima ceste kroz ovo područje u 18. stoljeću. Kubus je poznat i kao mjesto gdje su jaki udari bure, ali taj dan nas je dočekao miran proljetni suton u planinama. Sjeli smo na još topao kamen i pustili da nam se povjetarac poigrava s odjećom. Pred nama je bio otok Pag, iako se s ove visine činilo da je riječ o više otoka, a ne samo o jednom. Zbog udara bure i soli dio otoka okrenut Velebitu bio je potpuno gol, izgledalo je kao da je pred nama nasukana kamena zmija. U bungalovima nas je već čekala večera pa smo nevoljko napustili ovaj prijevoj.

Za večeru je bila tjestenina, instant juhe i teglice pekmeza našeg sponzora. Prpa je zapalio vatru pa je iz kamina svako malo dopiralo glasno pucketanje nakon kojeg bi iz vatre izlijetali komadići žara i pepela. Uskoro se prostorija ispunila dimom, a i više nismo bili sami pa smo se povukli u našu kolibicu/bungalov i nakon nekoliko sati druženja čvrsto zaspali.

RONDO (početak)

Zagreb je ove godine doista postao turističko odredište. Kraj svake znamenitosti u gradu za sunčanog vremena mogu se vidjeti turisti kako fotoaparatima na brzinu stvaraju uspomene kojima će daviti susjede i prijatelje prilikom povratka kući. Ne znam u čemu je točno privlačnost Zagreba, predugo ovdje živim da bi me nešto iznenađivalo ili oduševljavalo, ali jedna od prednosti ovog grada zasigurno je vožnja od aerodroma do centra. Svaki put kad bih prolazio tom rutom s turistima u autobusu slušao bih njihovo razočaranje. «Što je ovo, Minsk?» ili «A ja sam čula da je Zagreb kao mali Beč!» cvilili bi turisti gledajući vedute Novog Zagreba kroz prozor. Nakon oronulih socijalističkih nebodera na putu, centar doista djeluje šarmantnije nego što možda uistinu jest. Tako da su i ovaj put uređeni parkovi, austrougarska konfekcija i šestinski kišobrani na Dolcu izmamili osmijeh naših suzdržanih njemačkih prijatelja koji su tjedan dana odlučili provesti na studentskoj razmjeni u Hrvatskoj. Nakon dva dana u Zagrebu odlučili smo krenuti put Like i Kvarnera.

U novije vrijeme obavezna postaja na putu do Plitvica postao je Turanj i budući Muzej Domovinskog rata. Kraj poluraspadnutih građevina i nekoliko bombi, tenkova i olupina aviona, Nijemci su se napokon odvažili postaviti nekoliko pitanja o ratu. Pa kako, pa zašto, pa gdje, uvijek ista pitanja i ista nevjerica pomiješana sa strahom da ne kažu nešto što bi nas moglo uvrijediti. Postoji ta perverzna fascinacija čovjeka ratom, ruševine i ostaci razaranja ponekad djeluju privlačnije od monumentalnih građevina i besprijekorno uređenih vrtova. Možda je to zato jer djeluju stvarno i moćno, ali iz ruševina koje trunu na ovom proplanku u Turnju davno je nestalo bilo kakve tragedije. Raspadnute kuće iz čijih krovova raste šuma i po čijim zidovima puzi bršljan više ne djeluju kao nečiji dom, nego kao obična hrpa šljake koju što prije treba sravniti za zemljom. A sjećam se Turnja nakon rata, jezovito i zastrašujuće mjesto. Očito sve ima svoj rok trajanja, pa tako i "Karlovački Vukovar". Nakon par fotografija za uspomenu i dugo sjećanje, nastavili smo vožnju prema Plitvicama.

Plitvička jezera za mene će uvijek biti Jugoslavija. Svaki promidžbeni spot ili brošura te nepostojeće zemlje sadržavale su onu poznatu sliku nastanka Korane na samom završetku Donjih jezera. Čuturice opletene kožom s motivima slapova i ukrasni drveni tanjuri s izrezbarenim ličkim medvjedima upotpunjavale su image tog socijalističkog raja na zemlji. Socijalizam ili kapitalizam, zarada je ono što je bitno pa nas je pred Plitvicama dočekala neviđena gužva. Radni dan izvan sezone, svejedno je nekoliko desetaka autobusa internacionalnih registracija okupiralo parkiralište. Ni u parku nije bilo drugačije, gužva na drvenim mostićima i kolone koje čekaju na fotografiju pred slapovima odavale su dojam rasprodaje u trgovačkom centru, a ne šetnju uz obalu planinskih jezera. Prošle godine Plitvička jezera posjetilo je 700 000 ljudi, u prva tri mjeseca ove godine porast posjeta iznosi 71%. Koliko će to još tako moći i koliki je to negativni utjecaj na osjetljiv ekosustav jezera, vidjet ćemo. Nakon Plitvica slijedila je vožnja kroz Liku, od Korenice do Baških Oštarija.