Moja cimerica iz Hrvatske Leelo (na estonskom to znači Pjesma) zbog nekih razloga nije me mogla ugostiti, pa mi je na licu mjesta dodijeljena druga cimerica – Laura, iz Hrvatske otprije znana kao Ledena kraljica, ponajviše zaslugom svog toplog i gostoljubivog ponašanja u Zagrebu otprije nekoliko tjedana.
Vlatka i ja ponijeli smo svoje putne torbe i krenuli za njom. Nakon par minuta našli smo se pred smeđom drvenom dvokatnicom. Izgledala je kao kulisa iz nekih vikinških filmova, onako stara, nordijska i mračna (nije bilo javne rasvjete). Uletjeli smo unutra oduševljeni svojim novim kvadratima, obavili dugo očekivani WC i prije spavanja krenuli se tuširati. Kad ono – kada posred kuhinje! Vlatka se gotovo ugušila od pristojnog nakašljavanja, ali Laura jednostavno nije shvaćala da u Hrvata golotinja izaziva neugodu. No to joj nije predstavljalo nikakav problem pa smo pozatvarali sva vrata koja vode do kuhinje i pustili Vlatku da se tušira, dok sam ja u spavaćoj sobi slušao Laurine doživljaje iz Australije. Boravila je tamo tri mjeseca i plaćala si boravak sitnim poslovima kao što su konobarenje, krečenje i sl. Izvadila je i poveću količinu fotografija koje su pratile priču. Prvih par fotografija, i odjednom na slikama ona k'o od majke rođena. Ovdje pod tušem, ondje se briše, ovdje se pere šlaufom. Meni je postalo totalno neugodno i malo sam gledao fotografije, malo nju (slagala je krevet i nije se obazirala na mene), a malo u svoja stopala. U tom trenutku u sobu je ušla Vlatka, ja sam joj brzo predao fotografije i krenuo u kuhinju na kupanje. Nije bilo grijanja pa je jedna od posljedica brzinskih pet minuta tuširanja poveća količina sapunice i vode koja je završila na kuhinjskom stolu i elementima.
Naš je prvi estonski dan došao kraju. Još smo malo pročavrljali s Laurom koja se odjednom činila kao potpuno druga osoba, draga, simpatična i totalno cool. Puštala nam je nekog estonskog pjevača, ja sam Vlatki prepustio krevet, legao na pod i ostatak noći proveo u snu ispresjecanom Vlatkinim hrkanjem, razmišljanjima o Lauri i sjetnim muškom glasom koji je pjevušio ma armastan sind (volim te na estonskom)...
«Come on, we're leaving soon!!» Svanulo je jutro i Laura nas je tjerala iz kreveta zagonetno se osmjehujući. Za stolom nas je čekala kaša. Kasnije smo zaključili da je to neko estonsko nacionalno jelo jer smo svaki dan za doručak jeli kašu. I dok je Laura uživala kao da u najmanju ruku jedu neku rijetku gurmansku deliciju, mi smo se smješkali, točili si mlijeko iz vrećice (da, dobro ste pročitali - iz vrećice) i jeli kašu koja uopće i nije bila tako loša, čak naprotiv. Kasnije smo proveli istragu kod ostatka hrvatskog kontigenta, ali rezultati su bili isti. Kaša, bila posoljena, popaprena, pošećerena, s voćem ili soja sosom, uvijek i samo kaša.
Ukrcali smo se u vozila i kolona od dva auta i dva kombija krenula je u nepoznatom smjeru. Program je držan u tajnosti tako da nismo znali što nas sve čeka iza sljedećeg zavoja. A iza sljedećeg zavoja, pa još nekoliko istih takvih, pa kraj dvije osušene breze na raskrižju i par sati lutanja po makadamu, a mi ono stigosmo u Rusiju. Točnije – u rusko područje u Estoniji. Razveselili smo se kao mala djeca, jer na čas nam se činilo kao da smo se vratili u Hrvatsku. Glavna seoska ulica oko koje su gusto nagurane kućice, na glavnom 'trgu' crkva, a iza kuća oranice na kojima se mogla vidjeti i pokoja Ruskinja s maramom na glavi kako kopa. Objasnili su nam da su Rusi u Estoniji poznati po uzgoju luka koji se nakon berbe suši na suncu i jede kao jabuka. Kad čovjek malo zaškilji, učini mu se da je negdje u Slavoniji.
Vlatka i ja ponijeli smo svoje putne torbe i krenuli za njom. Nakon par minuta našli smo se pred smeđom drvenom dvokatnicom. Izgledala je kao kulisa iz nekih vikinških filmova, onako stara, nordijska i mračna (nije bilo javne rasvjete). Uletjeli smo unutra oduševljeni svojim novim kvadratima, obavili dugo očekivani WC i prije spavanja krenuli se tuširati. Kad ono – kada posred kuhinje! Vlatka se gotovo ugušila od pristojnog nakašljavanja, ali Laura jednostavno nije shvaćala da u Hrvata golotinja izaziva neugodu. No to joj nije predstavljalo nikakav problem pa smo pozatvarali sva vrata koja vode do kuhinje i pustili Vlatku da se tušira, dok sam ja u spavaćoj sobi slušao Laurine doživljaje iz Australije. Boravila je tamo tri mjeseca i plaćala si boravak sitnim poslovima kao što su konobarenje, krečenje i sl. Izvadila je i poveću količinu fotografija koje su pratile priču. Prvih par fotografija, i odjednom na slikama ona k'o od majke rođena. Ovdje pod tušem, ondje se briše, ovdje se pere šlaufom. Meni je postalo totalno neugodno i malo sam gledao fotografije, malo nju (slagala je krevet i nije se obazirala na mene), a malo u svoja stopala. U tom trenutku u sobu je ušla Vlatka, ja sam joj brzo predao fotografije i krenuo u kuhinju na kupanje. Nije bilo grijanja pa je jedna od posljedica brzinskih pet minuta tuširanja poveća količina sapunice i vode koja je završila na kuhinjskom stolu i elementima.
Naš je prvi estonski dan došao kraju. Još smo malo pročavrljali s Laurom koja se odjednom činila kao potpuno druga osoba, draga, simpatična i totalno cool. Puštala nam je nekog estonskog pjevača, ja sam Vlatki prepustio krevet, legao na pod i ostatak noći proveo u snu ispresjecanom Vlatkinim hrkanjem, razmišljanjima o Lauri i sjetnim muškom glasom koji je pjevušio ma armastan sind (volim te na estonskom)...
«Come on, we're leaving soon!!» Svanulo je jutro i Laura nas je tjerala iz kreveta zagonetno se osmjehujući. Za stolom nas je čekala kaša. Kasnije smo zaključili da je to neko estonsko nacionalno jelo jer smo svaki dan za doručak jeli kašu. I dok je Laura uživala kao da u najmanju ruku jedu neku rijetku gurmansku deliciju, mi smo se smješkali, točili si mlijeko iz vrećice (da, dobro ste pročitali - iz vrećice) i jeli kašu koja uopće i nije bila tako loša, čak naprotiv. Kasnije smo proveli istragu kod ostatka hrvatskog kontigenta, ali rezultati su bili isti. Kaša, bila posoljena, popaprena, pošećerena, s voćem ili soja sosom, uvijek i samo kaša.
Ukrcali smo se u vozila i kolona od dva auta i dva kombija krenula je u nepoznatom smjeru. Program je držan u tajnosti tako da nismo znali što nas sve čeka iza sljedećeg zavoja. A iza sljedećeg zavoja, pa još nekoliko istih takvih, pa kraj dvije osušene breze na raskrižju i par sati lutanja po makadamu, a mi ono stigosmo u Rusiju. Točnije – u rusko područje u Estoniji. Razveselili smo se kao mala djeca, jer na čas nam se činilo kao da smo se vratili u Hrvatsku. Glavna seoska ulica oko koje su gusto nagurane kućice, na glavnom 'trgu' crkva, a iza kuća oranice na kojima se mogla vidjeti i pokoja Ruskinja s maramom na glavi kako kopa. Objasnili su nam da su Rusi u Estoniji poznati po uzgoju luka koji se nakon berbe suši na suncu i jede kao jabuka. Kad čovjek malo zaškilji, učini mu se da je negdje u Slavoniji.
Nema komentara:
Objavi komentar