Baltičko more nas je sve iznenadio kada se tiho i jed
nostavno pojavilo iza zavoja, bez ikakve najave od naših estonskih prijatelja. Onako sinje i spokojno izgledalo je kao da je tamo oduvijek, i nije se dalo smetati skupinom šašavih turista koji su iskočili iz auta i zatrčali prema obali.
Stigli smo na Baltik, najneobičnije more koje sam do tad posjetio. Na obali se nasukala santa leda koju su prelijetali labudovi, a uokolo je rasla nepregledna šuma tanke žute trstike koja nas je sve nadvisivala. Posvuda su bili porazbacani obluci promjera do dva metra. Lana je kao prava primorka liznula more i zaključila da nije dovoljno slano. Istina, Jadran je slaniji čak sedam puta. A mi smo se popeli na santu i fotografijom ovjekovječili naša ukočena i promrzla lica. Nešto dalje bilo je i ribarsko selo u kojem nismo sreli nikoga. Samo šum trstike i vjetra i posvemašnji mir u dvorištima koliba i krošnjama stabala. Sve je izgledalo kao iz neke tužne nordijske bajke, i ni po čemu se nije moglo vidjeti da smo na obali mora, a ne nekog začaranog jezera.
Nakon Baltika krenuli smo natrag u Tartu kako bi malo bolje upoznali polaznu točku naših putovanja. Simpatičan omanji gradić tih su dana oživjeli studenstski dani. Deseci tisuća studenata (koji čine čak četvrtinu stanovništva ovog grada) svake godine provode tjedan dana u ludiranju na ulicama i trgovima. Toga dana održavala se velika utrka na rijeci, a mi smo odlučili osvjetlati obraz Hrvatske i prijavili dvije ekipe – Geoforce i Croatian sensation. Pripreme za utrku sastoje se od obilaženja lokalnih 'second hand' trgovina i kupovine što smiješnije i gluplje odjeće, što je dress code za ovu utrku. Ja sam kupio debelu vunenu suknju i neku očajnu pet brojeva manju majicu za 15 kn, a djelić dostojanstva dodao ljubičastom kravatom od 2 kn. Luka se odlučio za promatranje utrke sa sigurne udaljenosti, a omotan hrvatskom zastavom privukao je nekog fotografa lokalnih novina.
Došli smo do obale rijeke gdje su nas čekali domaćini s pripremljenim čamcima, a kad tamo tisuće i tisuće ljudi, krcate tribine i riječna obala i prijavljenih 70 ekipa. Koja je to bila ludnica! Dodijelili su nam startni broj, spiker je na razglasu izvikivao imena ekipa pa su i naša spomenuta i pobrala veliki pljesak (valjda zbog egzotike), startni pištolj je opalio, a mi se sjurili prema rijeci. Croatian sensation je zbog starosti čamca potonula nakon prvih nekoliko zaveslaja (za što im je kasnije i svečano dodijeljena nagrada za najpotonuće), a moja ekipa Geoforce krenula je u borbu sa raspomamljenim estonskim studentima. Na rijeci je bila neopisiva gužva, a nas je ubrzo dostigla splav sa preko 10 studenata obučenih u medicinske uniforme i počela nas obilno zalijevati kantama ledene vode. Jelena je upravo u tom trenutku dobila mengu i počela cviliti od muke, Josip je čitavo vrijeme pokušavao šarmirati Esto
nke iz susjednog čamca umjesto da vesla, a Una i ja smo pokušavali dovući naš čamac do bove koju smo morali zaobići. Nakon petnaestak minuta mučenja, cviljenja, veslanja i početnih stadija hipotermije došli smo do cilja, Una i ja smo otrčali do kontrolne kućice gdje su nas obavijestili da smo osvojili odlično deveto mjesto! Očito su previdjeli činjenicu da jednu bovu uopće nismo zaobišli, što bi nas automatski diskvalificiralo. Ali nagrade su se dijelile samo za prva tri mjesta (i posebna nagrada za potonuće) pa od našeg varanja nismo izvukli neku korist.
Do večeri smo se grijali kod kuće i skupljali energiju za izlazak u diskoteku 'Tallin' u centru Tartua.
nostavno pojavilo iza zavoja, bez ikakve najave od naših estonskih prijatelja. Onako sinje i spokojno izgledalo je kao da je tamo oduvijek, i nije se dalo smetati skupinom šašavih turista koji su iskočili iz auta i zatrčali prema obali.Stigli smo na Baltik, najneobičnije more koje sam do tad posjetio. Na obali se nasukala santa leda koju su prelijetali labudovi, a uokolo je rasla nepregledna šuma tanke žute trstike koja nas je sve nadvisivala. Posvuda su bili porazbacani obluci promjera do dva metra. Lana je kao prava primorka liznula more i zaključila da nije dovoljno slano. Istina, Jadran je slaniji čak sedam puta. A mi smo se popeli na santu i fotografijom ovjekovječili naša ukočena i promrzla lica. Nešto dalje bilo je i ribarsko selo u kojem nismo sreli nikoga. Samo šum trstike i vjetra i posvemašnji mir u dvorištima koliba i krošnjama stabala. Sve je izgledalo kao iz neke tužne nordijske bajke, i ni po čemu se nije moglo vidjeti da smo na obali mora, a ne nekog začaranog jezera.
Nakon Baltika krenuli smo natrag u Tartu kako bi malo bolje upoznali polaznu točku naših putovanja. Simpatičan omanji gradić tih su dana oživjeli studenstski dani. Deseci tisuća studenata (koji čine čak četvrtinu stanovništva ovog grada) svake godine provode tjedan dana u ludiranju na ulicama i trgovima. Toga dana održavala se velika utrka na rijeci, a mi smo odlučili osvjetlati obraz Hrvatske i prijavili dvije ekipe – Geoforce i Croatian sensation. Pripreme za utrku sastoje se od obilaženja lokalnih 'second hand' trgovina i kupovine što smiješnije i gluplje odjeće, što je dress code za ovu utrku. Ja sam kupio debelu vunenu suknju i neku očajnu pet brojeva manju majicu za 15 kn, a djelić dostojanstva dodao ljubičastom kravatom od 2 kn. Luka se odlučio za promatranje utrke sa sigurne udaljenosti, a omotan hrvatskom zastavom privukao je nekog fotografa lokalnih novina.Došli smo do obale rijeke gdje su nas čekali domaćini s pripremljenim čamcima, a kad tamo tisuće i tisuće ljudi, krcate tribine i riječna obala i prijavljenih 70 ekipa. Koja je to bila ludnica! Dodijelili su nam startni broj, spiker je na razglasu izvikivao imena ekipa pa su i naša spomenuta i pobrala veliki pljesak (valjda zbog egzotike), startni pištolj je opalio, a mi se sjurili prema rijeci. Croatian sensation je zbog starosti čamca potonula nakon prvih nekoliko zaveslaja (za što im je kasnije i svečano dodijeljena nagrada za najpotonuće), a moja ekipa Geoforce krenula je u borbu sa raspomamljenim estonskim studentima. Na rijeci je bila neopisiva gužva, a nas je ubrzo dostigla splav sa preko 10 studenata obučenih u medicinske uniforme i počela nas obilno zalijevati kantama ledene vode. Jelena je upravo u tom trenutku dobila mengu i počela cviliti od muke, Josip je čitavo vrijeme pokušavao šarmirati Esto
nke iz susjednog čamca umjesto da vesla, a Una i ja smo pokušavali dovući naš čamac do bove koju smo morali zaobići. Nakon petnaestak minuta mučenja, cviljenja, veslanja i početnih stadija hipotermije došli smo do cilja, Una i ja smo otrčali do kontrolne kućice gdje su nas obavijestili da smo osvojili odlično deveto mjesto! Očito su previdjeli činjenicu da jednu bovu uopće nismo zaobišli, što bi nas automatski diskvalificiralo. Ali nagrade su se dijelile samo za prva tri mjesta (i posebna nagrada za potonuće) pa od našeg varanja nismo izvukli neku korist.Do večeri smo se grijali kod kuće i skupljali energiju za izlazak u diskoteku 'Tallin' u centru Tartua.
Nema komentara:
Objavi komentar