Dan odlaska u Yehliu zepočeo je sunčanim vremenom. Čak štoviše – presunčanim. Iako je bio osmi mjesec i svi dani su bili podjednako vrući, ovaj je već u rano jutro odlučio nas sve posebno jako ispeći. Prije ukrcavanja u autobus Australka Margaret odlučila je ponijeti termometar i zavezati ga za ruksak. „Da ima što pričati onaj koji preživi“, objasnila je. Vožnja do rta Yehliu na sjeveru otoka trajala je oko 45 minuta. Na Tajvanu je posve normalno sva vozila i prostorije klimatizirati na nepodnošljivih 18 do 20 °C, tako da je pri iskricavanju na parkiralištu Yehliu Geoparka uslijedio već uobičajeni temperaturni šok. Osjećaj je jednak onom ulasku na vrlo grijani bazen u toplicama. Oko nas je bilo, prema procjeni, oko 40 parkiranih autobusa – ovaj 1 700 m dugačak rt jedno je od najpopularnijih turističkih destinacija na Tajvanu. Ali tek kad smo vidjeli kolonu od nekoliko stotina ljudi kako strpljivo čeka svoj red na slikanje ispred stijene „Queen's head“, shvatili smo da ni radni dan prijepodne, niti neizdrživo vruće vrijeme nije pomoglo našem planu da barem malo izbjegnemo turističke gužve.
Yehliu je rt nastao tektonskim izdizanjem iz mora prije 25 milijuna godina. Neobične formacije s dna mora odjednom su ostale izložene kiši, suncu i valovima koje su izrezbarile doista nevjerojatne oblike. Stijene u obliku gljiva, svijeća, divovskih cipela, pa i glave engleske kraljice (iako nam nisu znali reći točno koje) razbacane su posvuda po ovom krajoliku boje senfa. Bizarnost oblika još je više stvarala osjećaj kao da se nalazim u crtanom filmu. Ovdje je div izgubio cipelu, ondje je ostala divovska repa iz priče "Povuci-potegni", i tako redom, a sve prošarano veselim raznobojnim kišobranima koji su turistima služili kao zaklon od sunca.
Tek negdje na sredini rta nalazi se omanji brežuljak gdje je moguće pronaći zaklon u hladu palmi. Hlada sam se dokopao, ali vrućina od 41 °C uz vlagu u zraku od 75% (hvala Margaret na točnim informacijama) već me je dokusurila. Čitava skupina je nastavljala obilazak posjetom Taipeiju 101, ali ja sam ugrabio mjesto u automobilu supruga jedne od organizatorica našeg posjeta koji se vraćao u Bali. Auto je bio naravno klimatiziran na 18 °C, pa sam povratak proveo zaogrnut u jaknu. Gospodin kojemu se ne sjećam imena odlučio se za nešto dulji put natrag – Pacifik je tog dana bio neobično, gotovo radioaktivno plav. Naš auto je strpljivo gutao kilometre, dok su beskrajne puste plaže prolazile kraj nas. Ponekad bismo tišinu prekinuli razgovorom koji bi ipak brzo zamro. Kinesko – engleska jezična mješavina nazvana Chinglish vrlo je specifična i uhu treba neko vrijeme da se navikne. Manjak verbalne komunikacije Tajvanci ionako uvijek nadoknade svojom ljubaznošću koja je tolika da ponekad jednostavno ne znate kako rea
girati.I taj osmjeh na svakom koraku, ponekad sam se uhvatio kako ništa ne mogu shvatiti ozbiljno, pa i činjenicu da sam 10 000 km od kuće, na drugom kraju svijeta. Čudnovati krajolici s okamenjenim gljivama, Taipei kojim jurcaju studenti u togama, izlozi i neonske reklame, tramvaji koje voze kompjuteri s postajama na kojima su oznake "Place for female passangers waiting for metro at night". Crtić kojeg je ponekad teško shvatiti ozbiljno, ali koji je, kao i povijest svake zemlje, ipak tu i tamo obojan sjećanjem na nasilje iz ne tako davne prošlosti.
