HOMO BALCANICUS

Hrvatska uvozi lišće. To sam danas čuo na Dnevniku. Osim lišća još uvozimo stari papir, slamu i bubamare. Ali ovaj post bi trebao biti o Beču koji sam posjetio ovaj vikend.

Vožnja vlakom je užasno dosadna kad je čovjek sam u kupeu. Meni su društvo pravili gospodin i gospođa iz Zagreba. Ona ne voli crnce i Ameriku općenito, on sve po malo. Kod Graza je ušla neka žena koja je mirisala na Austriju: snijeg, omekšivač i mesne okruglice. U napadu dosade listao sam željezničke časopise i modne kataloge koji su visili na vješalicama iznad sjedala. Wien Sudbahnhof, napokon. Sljedeći put moram ponijeti discman.

Dočekali su me Sara i Clemens. Malo smo se prošetali po gradu, iako mi se pišalo za krepat, a ni torba na leđima nije bila lagana. Clemensov stan nalazi se u Osmoj četvrti. Do ulaznih vrata na trećem katu vodi džungla bambusa, fikusa, puzavaca i afričkih ljubica na stubištu. Austrougarska izvire iz svakog kutka stana, od keramičke peći, starog namještaja i vitrina punih kvalitetnih vina, do narančaste rasvjete i škripavog parketa. Krenuli smo u obilazak grada.

Rathaus, Kristkindl Markt, Ring, sve je bilo tako prepuno ljudi. Svi se guraju, «Vorsicht, Vorsicht!» pa te malo zaliju vrućim punčem, «Entschuldigung! Bitte!» kao najava lakta u rebra. Jednog dana ću živjeti u Lici. Iako je bilo četiri popodne, činilo mi se da sam jučer krenuo na put, a ne jutros. Smilovali su se pa smo se u stan vratili nešto ranije. Čaša vina i razgovora protekla je u magli moje pospanosti, a pizza s maslinama nestala je u 10 minuta.

Nedjelja nas je odvela u Transdanubiu, četvrt austrijskih socijalnih slučajeva. Prošetali smo i po otoku na Dunavu, a do večeri smo se vratili u Prvu četvrt (Bezirk). Šteta što nisam imao novaca da se provozam fijakerom. Katedrala sv. Stjepana je lijepa, iako pomalo zastrašujuća u svojoj gotici. Beč je onakav kakvog sam očekivao. Austrijski raskošan, pomalo strog i konzervativan. U povijesnom muzeju Hrvatska se ne spominje ni jednom riječju.

Vratili smo se u stan, a Clemens je napravio najfiniju večeru. Stroganoff od bukovača i šampinjona, kao prilog riža s jasminom. Večera uz svijeće, zatim razgovor u krevetu do tri ujutro. Oko četiri sam se ustao i ostavio Saru i Clemensa, pojeo ostatke večere i izvalio se na kauču. U Beču je tek svitalo.

Na vlak u 11:57 sam zakasnio dvije minute, a sljedeći je kretao za četiri sata. Preostalo je prošetati se botaničkim vrtom sa šumom bambusa i oko dvorca Belvedere, te nekoliko partija šnapsa u kolodvorskom kafiću. U kupeu na povratku putovao sam sa šutljivim autrijskim kaubojem. Imao je čizme s mamuzama i traperice, a čitavo vrijeme je čitao o traktorima i poljoprivrednim strojevima. Nakon nekoliko sati vožnje došao sam u napast da ga pitam za njegovo mišljenje o crncima i Americi. Sve je bolje od te tišine koja usporava vrijeme. Oko 22 sata prešli smo granicu, bio sam u Hrvatskoj. Putovanje je došlo kraju i u mnogo čemu bilo je sažetak godine koja je na izmaku. Neke stvari su bile loše, a i one koje su bile dobre mogle su biti još bolje, mislim da sam ja kriv. Neko vrijeme neću putovati.

Ali pobogu, zašto lišće?!

PUT U INVERNESS (kraj)

Ne znam što je bilo u torbama koje sam otvorio u Walesu i što je iz njih tada izašlo, ali već putem do Glasgowa nešto nije bilo u redu. Stvari koje sam ostavio u Zagrebu odjednom su se našle u vlaku i sjele između Nikoline i mene. Stigli smo u Glasgow oko ponoći i nisam mogao zaspati iako je dan bio jako naporan. Drugo jutro Nikolina je došla po mene, ali nisam mogao ustati iz kreveta. Osjećao sam da mi nešto sjedi na plućima i ne da mi da dišem. Mislio sam da je stvar u umoru, no ni drugi dan ništa se nije promijenilo. Zabrinuta, Nikolina bi provela dan u šetnji puštajući da se odmaram, a ja bih ostao u hostelu i prevrtao se po krevetu. Sljedeći dan malo sam protegnuo noge i ustanovio da je Glasgow ružan grad. Ustvari i nije grad nego veliki trgovački centar koji se zatvara u 5:30 kad ulice ostaju prazne, ako se ne računa velika količina smeća pobacana na svakom uglu. Trećeg dana bilo je još gore i morali smo se vratiti kući.

Iz Londona smo krenuli za Harwich, gdje nas je prema uputama koje smo dobili na londonskom kolodvoru trebao čekati maleni trajekt koji inače ne prevozi putnike. Ako ih lijepo zamolimo, prevest će nas do Nizozemske, objasnio nam je ljubazni čovjek sa šaltera za informacije. "To uvijek rade i nemojte se iznenaditi ako osim vas bude još turista", dodao je. Krenuli smo prema Ipswichu i iskrcali se u 'Oh dr. Beeching' Harwichu, ali tamo nas nije čekao omanji trajekt, već luksuzni brod s nekoliko paluba, dvije kino dvorane, kasinom, dućanima i tko zna čime još. I cijena karte odgovarala je ugođaju. Nikolinina kartica je odbijena, pa su s moje skinute doslovno zadnje kune. U Hoek van Holland u Nizozemskoj stigli smo debelo iza ponoći. Tamo smo hvatali vlak za Amsterdam u koji smo stigli nešto prije četiri sata u jutro.

Čekajući da svane upoznali smo više ljudi nego tokom dosadašnjih deset dana putovanja. Sjeli smo na tlo kraj kontejnera u blizini željezničkog kolodvora da bi nam se uskoro pridružio podeblji Alžirac iz čijeg je trbuha dopirao arapski turbo-folk. Požalio nam se da ga je Amsterdam zaveo brojim užicima kojima čovjek ne može odoljeti. Godinama je radio da bi svoju ušteđevinu spiskao za jednu noć u kasinu. "Casino take away my life, my wife, my car, my kids", ponavljao je njišući se u ritmu muzike iz svog trbuha i s drogiranim osmjehom na licu. Nakon petnaestak minuta druženja mahnuo nam je i pozvao nas u Alžir, sjeo u taksi i nestao iza ugla. Slijedio je gluhi svirač gitare iz Južne Afrike, istovremeno sretan i nesretan zbog svog 'sranjskog života'. Sa istim drogiranim osmjehom i uz pokoju melodiju s gitare ispričao nam je svoju priču o mladiću koji se ne snalazi u životu za njega namijenjenom od strane obitelji i društva. 'My life is like Monday morning', ponovio je nekoliko puta, rukovao se s nama, a onda je i on nestao iza istog onog ugla.

Do jutra smo se družili sa Švicarcem koji je pokazivao neobičan interes za Jugoslaviju. Govorio je naš jezik i poznavao razlike između hrvatskog i srpskog, koji je naučio boraveći u Srbiji pola godine. Kad smo došli do vječne teme rata i krivnje shvatio je da žuri na vlak. Ubrzo je svanulo i došli smo do hostela, a ja sam bio na rubu snaga. Takvom rubu da je na kraju po mene došla hitna u pratnji tri policajca, jer su sumnjali da sam se predozirao. Bolničarka je objasnila Nikolini da moje tijelo protestira zbog napora koje sam mu priuštio u zadnje vrijeme i da mi je potrebno puno odmora i hrane. Put smo nastavili sljedeći dan: Duesseldorf, Muenchen pa Zagreb.

Glavni kolodvor i ja bili smo prazni tog jutra. Sve silne odluke koje sam donio onih neprospavanih noći u Škotskoj, tada sam bio tako siguran da ću ih ostvariti. Sada u Zagrebu činilo se da sam ih zaboravio spakirati u torbe, ostale su pod znojnim plahtama u Glasgowu gdje su i donesene.

Put u Inverness za sada ostaje prazan.

PUT U INVERNESS (peti dio)

Putovanje kroz Britaniju tek se primicalo svom prvom tjednu, ali mene je već u St. Davids'u obuzeo taj osjećaj konačnosti. Nešto je ovdje odisalo spokojem cilja i odlučio sam po prvi put raspakirati torbe. Pembrokeshire je jedini obalni nacionalni park u cijeloj Velikoj Britaniji. To su litice nad oceanom ispresijecane stazicama koje vijugaju uz sam rub kopna ili kroz pašnjake na kojima pasu ovce i konji. Nema mnogo stabala, već samo neobična travnata vegetacija svih mogućih boja preko koje puše jak vjetar. I more, ledeno plavo more koje se razbijalo o stijene pod našim nogama. Krenuli smo rano u jutro, a kako su prolazili sati, za nama su odmicali zaljevi, pješčane plaže i stijene obojane solju i zemljom. Ubrzo smo pronašli jedan skroviti kutak na kojem smo se ispružili i legli. Staza je ostala za našim leđima, a pred nama pogled na Atlantik.

Nastavili smo šetnju, a nakon nekoliko sati ponestalo nam je energije i odlučili smo se vratiti u civilizaciju. Gradić St. David's najmanji je grad u velikoj Britaniji, a jedan od razloga što ima status grada je katedrala Sv. Davida iz 11. stoljeća, najsvetije mjesto u Walesu. Papinskom odlukom dva hodočašća u St. David's za pravog kršćanina vrijede kao jedno hodočašće u Rim, a tri hodočašća vrijede kao jedno u Svetu Zemlju. Katedrala je izgrađena na neobičnom mjestu, u udolini na kraju grada i pogled na nju puca tek kad se čovjek popne iznad nje. Razlog tomu je zaštita – građena je za vrijeme vikinških i normanskih pljački po zemlji i graditelji su se nadali da će vojska projahati kroz grad ne primijetivši katedralu koja je čučala u njihovoj blizini. To se nije desilo i kraj novije katedrale leži i njena prethodnica, sva u ruševinama. Očišćeni od grijeha i na pola puta do Rima, krenuli smo na fish and chips s octom i gusto crveno pivo. Nakon ručka u parku Nikolina je uspjela malo i zadrijemati na klupici, a putem do kampa shvatili smo da smo na velškom suncu uspjeli i izgorjeti. Večer smo odlučili provesti sakriveni u šatoru. Nakon nekoliko partija jamba i otpjevanog presjeka hrvatske glazbe od prije petnaestak godina čvrsto smo zaspali.

Kao i svako drugo jutro probudili su nas galebovi. Spakirali smo šator još mokar od rose i krenuli na vlak za Glasgow.

PUT U INVERNESS (četvrti dio)

Grad je bio prazan, kako i priliči nedjeljnom jutru u provinciji. Glavna ulica okićena je zastavicama u bojama Walesa i činilo se da se grad priprema za paradu. No duž puste ulice paradirao je tek vjetar noseći plastične vrećice umjesto lampiona. Svaki put kad bismo zaokrenuli iza ugla mislili smo da ćemo ugledati more. Prešli smo grad uzduž i poprijeko, ali more nismo pronašli. Ostavili smo zadnje novčiće u jukeboxu hotela i ukrcali se na autobus. Oblaci su se razišli baš kad smo ugledali Atlantik - kilometarske pješčane plaže, surferi i litice izgledale su kao iz Dana velikih valova. Ubrzo smo se iskrcali u St. Davids'u u čijoj se blizini nalazio naš kamp.

Koristeći kartu i pripadajuća uputstva iz "Lonely planeta" lutali smo po mjestu od jedva 1700 stanovnika tražeći naš kamp. Svatko kog bi pitali uputio bi nas u istom smjeru govoreći 'Just a mile or so'. Milju po milju udaljavali smo se od grada, torbe su bile sve teže, a i sunce je baš bilo upeklo. Nakon tri sata spoticanja po kaldrmi i livadama odustali smo od prvobitnog nauma i vratili se u St. David's. U obližnjem kampu nam se posrećilo, bilo je mjesta i napokon smo mogli odložiti torbe i podići šator. Nacionalni park Pembrokeshire bio je pred nama.

PUT U INVERNESS (treći dio)

Wales se od početka pokazao drukčijim od Engleske. Zelene pašnjake i ušminkane dvorce zamijenila su stara industrijska postrojenja. Stiskala su se ispod ogromnih brda šljake i pepela koja su se preljevala u crvenoj, zelenoj i smeđoj boji. I ljudi su bili drugačiji - na neki čudan pomalo sirov način djelovali su jako toplo i ljubazno. Stigli smo u Swansea koji je poznati velški pjesnik Dylan Thomas opisao kao "ugly lovely town". Glavna ulica bila je siva i prazna, a iz ponekog kafića dopirala je buka glasova i lupanje čaša. Naš vlak kretao je za nekoliko sati koje smo osim obilaska proveli u smišljanju plana gdje ćemo noćiti. Opcije su bile Swansea ili udaljeni St. Davids. Odučili smo se za ovo potonje.

Vlak je stigao baš kad je počelo kišiti. Put do Haverfordwesta kratilo nam je međusobno dozivanje velških mužjaka po vagonu. Tog je dana u Cardiffu odigrana utakmica između nogometnih momčadi domaćina i Swansea City FC-a, a naši su suputnici bili navijači ovih potonjih. Prvo bi jedan pripiti primjerak započeo pjevati 'Kill those Cardiff bastards' na melodiju Que serra serra, a onda bi mu se na drugom kraju vlaka pridružila skupina sličnih, koja bi opet dozvala neku treću skupinu i tako redom. Osim njih, tu je bila i stara hipijevka sa psom vegetarijancem koja je svakom tko bi pokazivao imalo interesa pokazivala svoje crteže koje je nosila sa sobom.

U Haverfordwestu nas je uhvatila noć. Ubrzo smo saznali da je zadnji autobus za St. David's odavno otišao. Ljubazna gostioničarka iz obližnjeg Inna uputila nas je u sve moguće hostele i hotele i za svaki slučaj ostavila svoj broj telefona da joj se javimo ako ništa ne pronađemo. Količinu zahvalnosti koju smo tad osjećali, dva izgubljena i premorena stranca u nedjelju navečer u velškoj provinciji, teško je dočarati. Dogegali smo se do obližnjeg 'Castle hotela', starinske kuće smještene ispod ruševina dvorca i odlučili tu prenoćiti. Krivudavim stepenicama popeli smo se do sobe na posljednjem katu. Drveno stubište bilo je obloženo cvjetnim tapetama i činilo se kao da smo napokon pronašli onaj stereotipni komadić stare Britanije. U sobi je sve stajalo nakrivo jer je pod naginjao na jednu stranu. Ogledala s izvezenim okvirima, žute svjetiljke, škripavi ormari i prozor s pogledom na glavni gradski trg bacali su nas u vrijeme viktorijanskih plemića, krinolina i ispijanja čaja uz razvratne poglede preko trepavica. U pubu u prizemlju bilo je vrlo živo, ali bili smo preumorni za ikakvo druženje. U čajniku smo skuhali Podravka juhu i gledali "Vanilla sky". O Haverfordwestu ćemo misliti sutra.