ČETVRTO POGLAVLJE: Noćna tržnica

Sljedeća postaja u našem oblilasku Taipeija bio je Palace Museum, jedan od pet najvećih muzeja na svijetu i veliko skladište kineske povijesti. Prema priči vodiča u muzeju, preko 600 000 izložaka neprocijenjive vrijednosti preneseno je nakon završetka Kineskog građanskog rata na Tajvan po naredbi Čang-kai Šeka. Bili su potrebni zato jer je nova-stara Republika Kina morala imati povijesni legitimitet, pa makar morala ukrasti i komadić tuđe povijesti. Tako je kolektivna memorija najvećeg naroda na planeti preseljena na ovaj pacifički otočić u jednom danu, na tri velika ratna broda i zamotana tek u slamu i novinski papir. Zbirka je bila tolika da je za njezin smještaj bilo potrebno izgraditi ogroman muzej na kraju grada, ali opet u svakom trenutku može biti izloženo tek 10% ove zbirke, tolika je njezina veličina.

Obilazak se ubrzo pretvorio u trčanje jer se muzej zatvarao za sat vremena. Stali smo samo kod nekolicine izložaka, poput zvona od slonovače koje je tako fino istkano da se činilo da je napravljeno od svilenih niti. U jednom kutku muzeja krije se i smeđe zrno veličine oraha, no tek pogledom kroz divovsko povećalo vidi se da je to nevjerojatna minijatura: lađica s nekoliko putnika koji se smiju, pričaju ili povraćaju u more, s prozorima i vratima koja se otvaraju i zatvaraju i tekstom toliko sitnim da je čovjeku jednostavno nemoguće pojmiti kako je to izrezbarila samo jedna strpljiva ljudska ruka i par običnih ljudskih očiju - čitav svijet u jednoj ljuski oraha! Tu su još bile i rezbarije od bronce, nakit od žada i ukrasne kuglice od slonovače za koje još i danas nije jasno kako su napravljene. Obećali smo si da ćemo se vratiti u muzej na kraju našeg boravka i posvetiti mu čitav dan, ali promjene u rasporedu odgodile su ovu našu želju za neku drugu priliku.

Večer je dovršena u restoranu s već uobičajenim slijedom od petnaestak jela. Beskrajne juhe boje močvare, razne vrste voća i povrća, salate, nekoliko vrsta riba, i baš kad mislite da je gotovo jer je konobar odnio i posljednji tanjur, kreće sve ispočetka: juha od gljiva koja se kuha na stolu ispred vas, piletina u 30 vrsta umaka, brojni deserti koji izgledaju kao da su od plastike. Obilje hrane i gostoljubivost jedna je od tradicija tajvanskog naroda, nitko se ne uzrujava previše što se zasitite kod trećeg jela. Gost je ovdje vrlo važan, ljudi su nevjerojatno dragi i ljubazni i bogata trpeza je način na koji se gostoljubivost pokazuje, ali na kraju se više od pola ponuđene hrane baci. Netaknute savijače, rižota od povrća, puni lonci gljiva u tren oka završavaju u uvijek gladnim kantama za smeće. Problemi gladi ovdje su ipak neki drugi svjetovi.

Nakon povratka u grad odlučili smo obići jednu od tajpeških noćnih tržnica. Noćne tržnice tipične su za ovaj otok, a nastale su kao posljedica neizdržovih dnevnih temperatura koje bez problema dosižu 40 C uz vlagu i preko 60%. Tako se život ulice ustvari prilagodio i preselio u mnogo ugodnije noći. Najvažnija stvar noćnih marketa je hrana, na svakom uglu sa štandova šrili su se neobični mirisi, ali najupečatljiviji je bio stinky tofu čiji smo miris zamijenili za neoprani javni WC. Stinky tofu radi se tako da se običan tofu (sir od soje) ostavi da se upljesnjivi i usmrdi. Zatim se takav pljesnjiv peče u dubokom ulju i puni se smrdljivim kiselim zeljem, lukom, češnjakom, sezamom i nekim drugim nedefiniranim začinima. Bio sam najhrabriji i nisam požalio – bilo je odlično. Na noćnoj tržnici bili su i improvizirani štandovi gdje se čovjek može ošišati, prodavala se tajvanska pop-glazba, masaže stopala, nudile su se razne voćne poslastice, i na kraju sam sve to isprobao, a ostao lakši tek za gomilu kose i sve skupa manje od sto kuna. Noćne tržnice zatvaraju se oko 5:00 ujutro, ali ja sam u to doba već odavno spavao u svom prekratkom krevetu ispod upaljene klime – sutradan smo napokon kretali izvan grada.

TREĆE POGLAVLJE: Tajvanski prozori

Sljedećih nekoliko dana bili smo smješteni u katoličkoj ženskoj školi „Sveto srce“ sjeverno od Taipeija. Škola se nalazila na šumom obraslom brežuljku koji se naginjao nad rijeku Danshui. Glavna zgrada škole imala je oblik broda čiji se pramac probijao kroz džunglu suptropskog bilja, a na vrhu pramca ponekad bi stajali ždralovi i gledali prema gradu.

Obrisi Taipeija svako jutro su se pojavljivali na našem prozoru. Ponekad smo, baš kao ždralovi, stajali na prozoru i zurili u dolinu gdje su sekao u loncu kuhali šuma, čelik i mirisi kineske hrane. Grad su okruživali visoki planinski lanci čije su vrhove sakrivali oblaci vodene pare, ali već na obroncima planina posvuda su bili razasuti neboderi. Nakon velikog Čang-kai Šekovog bijega u kojem ga je slijedilo 2 milijuna ljudi, na Tajvanu je trebalo izgraditi dovoljno stanova za smještaj pridošlica. U kratkom razdoblju nakon rata diljem otoka nicale su visoke zgrade, na obalama mora, u močvarnim deltama rijeka, na strmim obrnocima planina. Svaka zgrada bila je viša od one prethodne, činilo se da bi stanari najviših katova ujutro na prozoru mogli ugledati svoju staru domovinu Kinu, samo kad bi se razbistrila izmaglica.

Prastari autobus doveo me do najbliže stanice metroa. Izgledalo je kao da je svih šest milijuna stanovnika Taipeija taj dan izašlo na ulicu, ali opet je sve funkcioniralo i svugdje se stizalo na vrijeme. Gradske ulice bile su načičkane reklamama, a na svakom uglu širio se miris hrane. Izlozi su bili pretrpani pecivima, jeftinom obućom i sofisticiranom elektronikom. Iako je Tajvan jedna od najbogatijih država u Aziji, bogatstvo se toliko ne vidi na zahrđalim fasadama, koliko u opremljenim školama i besprijekornim bolnicama gdje je sve besplatno.

Stigli smo do Tajpeškog sveučilišta koje se nalazilo na kraju aleje visokih kokosovih palmi. Posvuda su hodali studenti u togama i pratećim šeširima. Unajmljivanje toge je skupo, a najkraće razdoblje na koje se može unajmiti je četiri tjedna, pa svježe diplomirani studenti praktički ne izlaze iz svojih svečanih odijela čitavih mjesec dana, već tako odjeveni obavljaju svakodnevne poslove. I sveučilišna knjižica te je večeri bila prepuna, iako je bila subota navečer. Zahvaljujući ulaganju u znanost i visoku tehnologiju Tajvan se u posljednjih 50 godina razvio od države na razini siromašne Afrike do bogatog azijskog tigra s prihodima u razini Europske unije. Nije ni čudno da se polovica svih svjetskih laptopa i LDC monitora danas proizvodi na Tajvanu. Možda baš zato Taipei ponekad izgleda kao kompjuterska igrica, a ponekad kao crtić.

DRUGO POGLAVLJE: Kralj ptica

Drugo jutro probudili smo se zalijepljeni za krevet. Iako je bilo oko 8:00, a mi smo zaspali ispod upaljene klime, ovo i sva naredna jutra na Tajvanu bila su toliko vruća i vlažna da je svako dulje spavanje bilo nemoguće. Taipei u daljini već se gušio u kaotičnom prometu i vrućoj izmaglici. Nakon doručka od zašećerenih jaja i preslatkog peciva zaputili smo se prema hramu Longshan. Do tamo je trebalo proći nekoliko stanica užurbanog gradskog metroa kojeg ovdje ne voze ljudi, već kompjuteri.

Stisnut između zgrada od lima i oronulih fasada, hram Longshan bio je pun ljudi. Kraj oltara nakrcanih cvijećem i kolačima palili su se štapići i uz pomoć dima ostvarivala se međugradska veza s nebom. Ljudi na Tajvanu vjeruju da mogu razgovarati s prirodom, bogom, biljkama i životinjama, a katkada je sve to jedno te isto. Sve što treba je prišapnuti oblaku dima svoje želje, pitanja i strahove, a onda će vjetar vijati dimom i odnijeti ga visoko u zrak, na mjesto gdje žive bogovi i duhovi predaka. Možda to vjerovanje potječe još od vremena kada su ljudi bili ptice i uz pomoć krila preletjeli Tajvanski prolaz kako bi se naselili na ovaj otok na početku svijeta. U jednom trenutku ljudi su izgubili krila, a priroda im je prestala odgovarati na bezbrojna pitanja pa od tada na različite načine pokušavaju ostvariti davno prekinutu vezu. Osim dima, postoje i božja usta od drveta koja se bacaju na pod hrama i ovisno o položaju usana, bog daje potvrdan, negativan odgovor ili se smije nemušto postavljenom pitanju. Na oltarima postoje i velike zdjele s drvenim štapićima na kojima su urezani brojevi. Svaki broj jedan je zagonetan odgovor pohranjen u prašnjavim drvenim ladicama u zidu hrama. Dok smo pretraživali ladice u potrazi za našim odgovorima, posvuda nas je pratio drveni zveket božjih usana na kamenom podu hrama. Znači, tako zvuči kad nam se bogovi smiju.

Nakon hrama, krenuli smo prema Trgu slobode gdje se nalazio Chiang-kai Shekov memorijal i gdje počinje svaka priča o modernom Tajvanu. Godina je bila 1949., dvadeset dvije godine nakon početka Kineskog građanskog rata. Chiang-kai Shek je shvatio da je poražen i da će Mao Ce Tung svaki tren umarširati u Nanjing i oteti mu položaj vladara čitave Kine. Došlo je vrijeme za bijeg - vojnici su se oprostili od svojih obitelji koje su ostavili za sobom, a na tri velika ratna broda nakrcali su svu kinesku prošlost, još od vremena zmajeva i ljudi-ptica. Chiang-kai Shek odlčio je ponijeti sa sobom što je više mogao, artefakte iz Zabranjenog grada, svo kinesko zlato i devizne rezerve iz blagajne ispražnjene dugim ratovanjem. Na Tajvan ga je slijedilo dva milijuna ljudi, uvjereni u bolju budućnost. Kao pravi demokrat, Shek je suspendirao Ustav i uveo najdulje izvanredno stanje u povijesti, 38 godina i 57 dana njegova stranka bila je apsolutni vladar otoka, i tko se nije slagao s politikom, bio je u velikoj opasnosti. Oko 140 000 ljudi ubijeno je ili je zatvoreno u tom razdoblju, ali potpomognut oštrim režimom i malim radničkim pravima Tajvan je istovremeno doživio strelovit ekonomski uzlet i danas je među najbogatijim zemljama na svijetu. Chiang-kai Shek umro je 1975., ne uspjevši ponovo vratiti čitavu Kinu pod svoju vlast. Umjesto toga nazvao je Tajvan Republikom Kinom, i sjedio na svom malenom tronu na malenom otoku, u velikom luksuzu sve do duboke starosti. Samo godinu dana nakon njegove smrti, umro je i Mao. Ostavili su za sobom razdvojene narode da podižu grandiozne spomenike, preslaguju priče o prošlosti i prisjećaju se svojih dobrih očeva domovine.

PRVO POGLAVLJE: Otok duhova

Svi mi putujemo jedni kroz druge takvom brzinom da od svega ne ostaju nego tek panoramski utisci. (M. Krleža)

Zrakoplov je ustvari jedna vrsta stroja za kondenzaciju. Svi oni beskrajni trenuci prosuti po cesti ili tračnicama od točke A do točke B prisiljeni su nagurati se u nekoliko sati leta. Umjesto da se smanji, Zemlja se u zrakoplovu nemilice i neprestano utjelovljuje, a meni ne preostaje ništa drugo nego se u sumraku kabine prepustiti uznemirujućem osjećaju prostranstava i milijardi ljudi koji ta prostranstva čine malo manje pustima i osamljenima. U jednom danu prošao sam Krim čije je najviše vrhove krila naoblaka od usirenog mlijeka, pustinje Turkmenistana ispresjecane jedva primjetnim cestama, dubokoplavo Kaspijsko more, Indiju, polja riže nad Bangkokom, zamočvarene delte Vijetnama i moćni Pacifik. Kad smo sletjeli na Tajvan, otok koji pluta uz obalu starije sestre Kine, činilo mi se da izlazim iz nekakvog simulatora, skupog stroja izmišljenog za dokone bogataše i putnike iz dnevnog boravka.

Pred zračnom lukom čekao nas je autobus i odveo u Bali, grad sastavljen od nebodera koji izrastaju iz džungle, velike rijeke, kaotičnih ulica i sumaglice od tropske vlage. Unatoč neizdrživoj vlazi i vrućini, prošetao sam do obale rijeke Danshui. Rijekom su plovili drveni brodovi s nacrtanim očima i nacerenim zubima na pramcu kako bi otjerali zle duhove koji obitavaju u vodi. Vode se ovdje svi boje, plaže su gotovo u pravilu puste, a rijetki su koji znaju plivati i odvaže se ući u duboku vodu. Možda upravo zato narod Tajvana vjeruje da su potomci ptica, jer kako bi drukčije dospijeli na otok stotinama kilometara udaljen od najbližeg kopna? Jedini mjesec kada duhovi izlaze iz vode i slobodno lutaju otokom je kolovoz, mjesec duhova. Možda sam treba odabrati bolje vrijeme putovanja.

BEOGRADE, DOBRO JUTRO (kraj)

Drugo jutro Beograd kao da se nije želio pokazati. Neboderi, mostovi preko Save i Dunava, mnogobrojni parkovi - sve je bilo omotano sivom koprenom od sitnih kapljica kiše. Mirisi s obližnje tržnice podsjećali su na Sarajevo prije rata. Krenuo sam u besciljnu šetnju po širokim avenijama, a Sarajevo se i dalje tu i tamo pojavljivalo iza ugla. Ispred Skupštine bio je bezimeni štrajk, po Terazijama je u koloni vozilo bezbroj taksija i jedna freza, a posvuda su spavali psi lutalice i tražili koji topao kutak gdje bi se sakrili od kiše i magle. Adrese i panorame iz Politikinog zabavnika čekale su na svakom semaforu. Prvi put doživljavam Beograd i Srbiju izvan konteksta, ali grad kao da je bio melankoličan, pa se nije htio do kraja pokazati. Stari, građanski Beograd isprepleo se s kapitalizmom, neimaštinom i sveobuhvatnom bijedom koja ga je nagrdila. Razgovorljivi taksist uz frivolne priče o ratu pomješane s nostalgijom doveo me do hrama sv. Save, monumentalnog zdanja od mramora koje nikako da se završi. Unutra skele, najlon, prašina i strojevi pokraj ikona i lelujavog plamena svijeća. Kada bude gotov, bez problema će moći primiti 10 000 ljudi.

Nakon sv. Save krenuli smo prema Kalemegdanu, staroj vojnoj utvrdi iznad ušća Save u Dunav. S vrha tvrđave pogled je pucao na Veliko ratno ostrvo, ali šumoviti otok jedva se nazirao kroz sumaglicu. Šteta, možda drugi put. Boemska četvrt Skadarlija bilo je sljedeće odredište. Restoran "Šešir moj" obećavao je dobru hranu i zabavu u stilu Beograda iz 19. stoljeća. Unutra nas je dočekao ciganski bend i glumica u raskošnoj haljini koja je zabavljala goste. Svirači su ubrzo došli do našeg stola i znakovitim pogledima tražili nagradu za svoj trud. Par stotina dinara i mogao sam odabrati neku pjesmu. Uslijed manjka inspiracije i nepoznavanja srpske glazbe, ubrzo se restoranom širila zvonka melodija s otoka Brača. Činilo se da su tri nakvarcane plavuše za susjednim stolom bile jako zadovoljne odabirom. Uz odličnu hranu, zveckanje čaša i recital o Cvijeti i njezinom žaketu, dan se primakao kraju.

Sutradan je Beograd ponovo bio neumoljiv. Posvuda magla, ali pred nama su ionako bile radne obaveze pa smo za kraj dana ostavili samo Kuću cvijeća. Čim su predavanja završila, sjeli smo u taksi i krenuli prema Dedinju. Bio je kraj radnog dana i kolone automobila čekale su ispred semafora u nastojanju da svoje vlasnike što brže vrate kući. Pred Kuću cvijeća stigli smo u 16:20, i prema turističkom vodiču preostalo nam je još gotovo dva sata za razgledavanje, ali stražar na ulazu u Muzej nije dijelio naše mišljenje. Kuća cvijeća se zatvara u 16:00 i mi smo, nažalost, zakasnili. Stepenice koje su vodile do Tita već su bile u mraku, sakivene iza stražarske kućice. Sva glupa pitanja o preranim dolascima ovdje su nam se upravo nasmijala u lice. Beograd sam posjetio dvadeset godina prekasno, a s ove točke gdje sam stajao, dvadeset minuta i dvadeset godina uopće se nisu činile kao neka velika razlika.