Drugo jutro Beograd kao da se nije želio pokazati. Neboderi, mostovi preko Save i Dunava, mnogobrojni parkovi - sve je bilo omotano sivom koprenom od sitnih kapljica kiše. Mirisi s obližnje tržnice podsjećali su na Sarajevo prije rata. Krenuo sam u besciljnu šetnju po širokim avenijama, a Sarajevo se i dalje tu i tamo pojavljivalo iza ugla. Ispred Skupštine bio je bezimeni štrajk, po Terazijama je u koloni vozilo bezbroj taksija i jedna freza, a posvuda su spavali psi lutalice i tražili koji topao kutak gdje bi se sakrili od kiše i magle. Adrese i panorame iz Politikinog zabavnika čekale su na svakom semaforu. Prvi put doživljavam Beograd i Srbiju izvan konteksta, ali grad kao da je bio melankoličan, pa se nije htio do kraja pokazati. Stari, građanski Beograd isprepleo se s kapitalizmom, neimaštinom i sveobuhvatnom bijedom koja ga je nagrdila. Razgovorljivi taksist uz frivolne priče o ratu pomješane s nostalgijom doveo me do hrama sv. Save, monumentalnog zdanja od mramora koje nikako da se završi. Unutra skele, najlon, prašina i strojevi pokraj ikona i lelujavog plamena svijeća. Kada bude gotov, bez problema će moći primiti 10 000 ljudi.Nakon sv. Save krenuli smo prema Kalemegdanu, staroj vojnoj utvrdi iznad ušća Save u Dunav. S vrha tvrđave pogled je pucao na Veliko ratno ostrvo, ali šumoviti otok jedva se nazirao kroz sumaglicu. Šteta, možda drugi put. Boemska četvrt Skadarlija bilo je sljedeće odredište. Restoran "Šešir moj" obećavao je dobru hranu i zabavu u stilu Beograda iz 19. stoljeća. Unutra nas je dočekao ciganski bend i glumica u raskošnoj haljini koja je zabavljala goste. Svirači su ubrzo došli do našeg stola i znakovitim pogledima tražili nagradu za svoj trud. Par stotina dinara i mogao sam odabrati neku pjesmu. Uslijed manjka inspiracije i nepoznavanja srpske glazbe, ubrzo se restoranom širila zvonka melodija s otoka Brača. Činilo se da su tri nakvarcane plavuše za susjednim stolom bile jako zadovoljne odabirom. Uz odličnu hranu, zveckanje čaša i recital o Cvijeti i njezinom žaketu, dan se primakao kraju.
Sutradan je Beograd ponovo bio neumoljiv. Posvuda magla, ali pred nama su ionako bile radne obaveze pa smo za kraj dana ostavili samo Kuću cvijeća. Čim su predavanja završila, sjeli smo u taksi i krenuli prema Dedinju. Bio je kraj radnog dana i kolone automob
ila čekale su ispred semafora u nastojanju da svoje vlasnike što brže vrate kući. Pred Kuću cvijeća stigli smo u 16:20, i prema turističkom vodiču preostalo nam je još gotovo dva sata za razgledavanje, ali stražar na ulazu u Muzej nije dijelio naše mišljenje. Kuća cvijeća se zatvara u 16:00 i mi smo, nažalost, zakasnili. Stepenice koje su vodile do Tita već su bile u mraku, sakivene iza stražarske kućice. Sva glupa pitanja o preranim dolascima ovdje su nam se upravo nasmijala u lice. Beograd sam posjetio dvadeset godina prekasno, a s ove točke gdje sam stajao, dvadeset minuta i dvadeset godina uopće se nisu činile kao neka velika razlika. 