U polusnu koji nas je savladao njemački gradovi pretvorili su se u kratke bljeskove na prozoru. Jedan bljesak – Bonn, drugi bljesak – Koblenz, i tako do jutra. Planirali smo u ranu zoru izaći u Koelnu i provesti nekoliko sati u obilasku grada, ali kada smo došli na kelnski kolodvor u 4:00 ujutro vrlo brzo smo odustali od toga. Nažalost, prilikom kupovine karte platili smo rezervaciju samo do Koelna jer smo u Zagrebu vjerovali da ćemo imati volje za ranojutarnji obilazak. Ovako se jedini obilazak sastojao od traženja kondukterke po vlaku kojoj smo na kraju trebali nadoplatiti rezervaciju za put od Koelna do nizozemske granice i to 9 Eur po glavi. I onda je u rano jutro vlak napokon stigao u Amsterdam. Iskrcali smo se na kolodvoru lakši za Katarinu i Anđelu (koje su odlučile dva dana provesti kod rođaka) i krenuli prema našem hostelu. O hostelu nismo znali mnogo, tek da se nalazi u poznatoj crvenoj četvrti i da je jeftin i udoban, kako nam je (pre)poručio jedan nizozemski kolega. Najviše nam se svidjela činjenica da se nalazi u tako zanimljivoj četvrti.
Dan je bio prekrasan, kakav se samo može poželjeti prilikom posjeta Amsterdamu. Jesen je već bila stigla, ali s njom ne i oblaci, pa su uske ulice u starom dijelu grada bile posute suncem i otpalim lišćem, a voda u kanalima zamutila onako kako se jesenske vode znaju zamutiti – kao da na
slućuju hladnoću koja dolazi. Na ulicama je bilo malo ljudi, i sve je odisalo atmosferom smirenosti, uljuđenosti i reda. Da se približavamo cilju znali smo po reklamama koje su se počele pojavljivati na starinskim kućama i zgradama – «Museum of sex», «Casa rosso», «eXXXtreme videostore» i slično. Kraj jednog izloga iz kojeg nam se smiješila prezgodna, ali stvarno prelijepa cura od kojih 18 – 20 godina skrenuli smo lijevo i našli se pred vratima našeg novog doma. A ono, «Prijatelji Isusa Krista» ili nešto slično. Uglavnom, hostel je držala neka kršćanska grupa iz SAD – a. U početku me iznenadio kontrast kršćanstva i ostalih sadržaja crvene četvrti, ali naš već spomenuti kolega Floor kasnije nam je objasnio da je to čest slučaj. «Ovdje ima najviše duša koje treba spasiti», dodao je uz osmijeh.
Na recepciji su nas dočekale dvije stereotipno prpošne Amerikanke, pitale nas odakle smo (uz pitanje «Koji se jezik govori u Hrvatskoj?» iako sumnjam da bi znale smjestiti Hrvatsku u vrijeme i prostor), a nakon što smo rekli «English will be OK», brzo su nas uputile u pravila. Nema alkohola ili opijata u sobama, nema unošenja pornografskih materijala u sobe, u hostelu moramo biti najkasnije jedan sat iza ponoći kad se vrata zaključavaju i ne otvaraju do 10:00. Pozvani smo na čitanje Biblije svake večeri, dobili smo ključeve od ormarića i krenuli prema sobama – muški je bio prvi kat, a žensko prizemlje. Popeo sam se stepenicama, došao do sobe broj 11 i shvatio da ću sljedeća dva dana (točnije noći) provesti u društvu ni manje ni više nego 20 cimera...
Dan je bio prekrasan, kakav se samo može poželjeti prilikom posjeta Amsterdamu. Jesen je već bila stigla, ali s njom ne i oblaci, pa su uske ulice u starom dijelu grada bile posute suncem i otpalim lišćem, a voda u kanalima zamutila onako kako se jesenske vode znaju zamutiti – kao da na
slućuju hladnoću koja dolazi. Na ulicama je bilo malo ljudi, i sve je odisalo atmosferom smirenosti, uljuđenosti i reda. Da se približavamo cilju znali smo po reklamama koje su se počele pojavljivati na starinskim kućama i zgradama – «Museum of sex», «Casa rosso», «eXXXtreme videostore» i slično. Kraj jednog izloga iz kojeg nam se smiješila prezgodna, ali stvarno prelijepa cura od kojih 18 – 20 godina skrenuli smo lijevo i našli se pred vratima našeg novog doma. A ono, «Prijatelji Isusa Krista» ili nešto slično. Uglavnom, hostel je držala neka kršćanska grupa iz SAD – a. U početku me iznenadio kontrast kršćanstva i ostalih sadržaja crvene četvrti, ali naš već spomenuti kolega Floor kasnije nam je objasnio da je to čest slučaj. «Ovdje ima najviše duša koje treba spasiti», dodao je uz osmijeh.Na recepciji su nas dočekale dvije stereotipno prpošne Amerikanke, pitale nas odakle smo (uz pitanje «Koji se jezik govori u Hrvatskoj?» iako sumnjam da bi znale smjestiti Hrvatsku u vrijeme i prostor), a nakon što smo rekli «English will be OK», brzo su nas uputile u pravila. Nema alkohola ili opijata u sobama, nema unošenja pornografskih materijala u sobe, u hostelu moramo biti najkasnije jedan sat iza ponoći kad se vrata zaključavaju i ne otvaraju do 10:00. Pozvani smo na čitanje Biblije svake večeri, dobili smo ključeve od ormarića i krenuli prema sobama – muški je bio prvi kat, a žensko prizemlje. Popeo sam se stepenicama, došao do sobe broj 11 i shvatio da ću sljedeća dva dana (točnije noći) provesti u društvu ni manje ni više nego 20 cimera...
Nema komentara:
Objavi komentar