Ljeto... Vrućina, sveprisutna, uporna, teška vrućina od kojih se žare crijepovi, a na ulicama plešu fatamorgane. Vrućina koja ubija želju i zbog kojeg je slobodno vrijeme neispunjeno i nepotrošeno u spavaćoj sobi, uz televizor i ispred frižidera.Na putu u Tounj oblaci su se ipak smilovali i stvorili savršene kulise. Zastrli su sunce, a lijena kišica iz olovnih oblaka dozivala je atmosferu usporene, pomalo depresivne provincije u nedjelju popodne. Praznina je izvirivala iz svake raskvašene njive, kukuruzišta i prozora iza kojih se nije događalo ništa. Došli smo do kraja ceste i na već bezbroj puta prijeđenom raskrižju skrenuli desno. Svaki put kad bismo skrenuli pronašli bi sve manje Tounja, a sve više nekog običnog sela koje odumire u sivilu svakodnevice. Ovaj put više nisam bio siguran gdje smo stigli. Prošetao sam već bezbroj puta prošetanom cestom, niz rijeku pa do mosta, a tamo je bila samo gomila lišća zaglavljenog između mutne vode i betonske brane. Što sam uopće očekivao?
Na raskrižju me čekao brat pa smo u novom crvenom automobilu krenuli prema osnovnoj školi, na prednjim sjedištima on i ja, na zadnjim dvoje začuđene djece koja više ne prepoznaju cestu kojom su prošli toliko puta. I ta škola, moj bože, naša škola... Ako zgrade mogu ostariti, onda je ova u dubokoj starosti koju pokušava sakriti nespretnim dječjim crtežima okačenim po zidovima. Ivica Kičmanović išao je u ovu školu.
"Mi smo zauvijek otišli odavde", rekao je brat na povratku, dok smo se spuštali prema raskrižju na kojem je nekad davno sve počinjalo i nestajalo. Jedno obično raskrižje s zahrđalim putokazima gdje je počinjalo selo kojem smo nekad davno pripadali moj stariji mlađi brat i ja, selo koje puno više pripada mami i tati i koje im znači više nego što će to oni ikada priznati, svijet koji je danas neki pogrešni akvarel, čudnovata kopija u koju se niti ne pokušavamo uklopiti. Otišli smo prije punih 15 godina, ali čini mi se da je i Tounj nekamo otišao. Preselio na groblje, propio se, otišao u stečaj, oženio se i dobio dijete, pokvarila ga je politika i globalno zatopljenje. U dragi sad rastu krumpiri, dućan ne prodaje rondoment i 'Tako', a ja više nisam siguran koliko mi je uopće stalo do dječjih besmislica, ako dječje stvari uopće mogu biti besmislene.
Kažu da je svako putovanje jedna autobiografija. Kako stvari stoje, ovo je poglavlje došlo k svom definitivnom završetku.
Halah - Mazzy Star
