Grad se i nije pokazao previše gostoljubivim. Ulice su bile prazne, bilo je poprilično hladno, a nitko nam nije htio usitniti eure za garderobu - ni na kiosku ni u dućanu. Napravili smo krug po centru i vratili se na kolodvor. Vlak je ionako uskoro polazio pa smo vrijeme kratili promatrajući kako se slova na info ekranu mijenjaju velikom brzinom. Obožavam gledati ekran s dolascima i odlascima na kolodvoru. Daje mi uzbudljiv osjećaj kretanja i putovanja. Uskoro smo zauzeli mjesto u vagonu i vožnja se mogla nastaviti. Da prikratim vožnju izvadio sam knjigu. Moja suputnica (postarija crnomanjasta gospođa) to je primijetila i obratila mi se s: ''Dete, pa ti govoriš srpski!''. Nakon kraćeg čavrljanja oboje smo zašutjeli. O čemu se uopće razgovara s ljudima koji sjede do tebe u vlaku? Ona je zurila kroz prozor očekujući stanicu gdje će ju dočekati kćer (oboje su davno emigrirali iz južne Srbije), a ja sam promatrao ljude oko sebe. Imao sam dojam da se vozim u najsretnijem vlaku na svijetu. U jednom odjeljku četiri su nakvarcane plavuše igrale jamb i glasno se smijale. Zubi požutjeli od kave i cigareta pojavljivali su se i nestajali iza crveno našminkanih usana. Ispred mene su se upoznavali dečko i cura - on s juga države, ona sa sjevera, veselo su pričali kao da se otprije znaju. Jedno je dijete skakutalo od sjedala do sjedala i hihotalo se svakome tko ga je pogledao. Kontrolor je sve to nadzirao hodajući od putnika do putnika i kad bi provjerio kartu svakoga bi prijateljski potapšao po leđima. Krajolik kroz koji smo prolazili odisao je visokim standardom, kulturom i nekakvim uzvišenim redom. Bila je to stvarno neobična vožnja, a opet u njoj nije bilo ništa posebno.
Došao je red na novo presjedanje. Gospođa iz Srbije izišla je na našoj stanici i dok smo mi teglili torbe prema kolodvorskim klupama nju je dočekala kćer, vjerujem identična svojoj majci otprije 30 godina. Bacile su se u zagrljaj i nestale iza ugla rastežući samoglasnike u živahnom razgovoru. Još par sati i novi vlak je bio pred nama.
Jurili smo kroz sniježni krajolik, a onda je vlak bez ikakvog razloga stao. Metalni glas kroz zvučnike non stop je nešto ponavljao, ali mi ga nismo razumjeli. Jedno drugog nagovarali smo da se obrati dečku do nas da nam objasni o čemu se radi. Našu djetinjastu svađu on je prekinuo riječima: ''Ali ja vas razumem''. Zbog nesreće na pruzi trebalo je presjesti na autobus. Uskoro smo stigli do stanice i ponovno se ukrcali u vlak.
Ovaj put u vagonu je bila gužva, a sjedala su bila numerirana, što nas je zbunilo jer naše karte nisu imale broj. Pravili smo se da to ne vidimo. Nekako smo se progurali do praznih sjedala i nastavili vožnju. Vlak je jurio i svaki put kad bi uletio u tunel nama bi se začepile uši. Već je počela padati noć, a nas je očekivalo zadnje presjedanje. Ovaj put nas je na stanici dočekala grupa ljudi u žučnoj raspravi. Jedan od sudionika tada je povikao ''Zvat ću miliciju!'' i grupa se ubrzano razišla. Činilo se kao da uopće nisam otišao od kuće.
Brzo smo uletjeli u crveni dvokatni vlak i nastavili vožnju do pograničnog gradića na zapadu zemlje. U vagonu smo se raspričali što je privuklo pažnju nekih putnika. ''Oprostite, kojim to jezikom govorite? Hrvatskim? Aha. A razumijete li Makedonce? Ne. A Srbe?'', i tako redom. Prije nego što im je ponestalo slavenskih nacija, već je na red došla naša stanica. Na peronu su nas čekali Martin i Goran, veselo se smiješeći iako ih nikad prije nismo upoznali. Ponijeli su torbe uz naše zahvalne poglede, a onda smo svi skupa nestali iza ugla...
Nema komentara:
Objavi komentar