„S vaše desne strane je Taoyuan, ne znam koliko ima stanovnika, ali na Tajvanu jedva da ima status grada“. Voditeljica puta odlučila nas je uz pomoć mikrofona u autobusu upoznati s nekim obilježjima sjevernog dijela otoka. Brojkama se nije zamarala, ali Taoyuan broji oko pola milijuna stanovnika i ustvari se nastavljao na Taipei u jednom kontinuiranom betonskom potezu. Posvuda zgrade i ulice, kao divovski mravinjak koji guta energiju čak tri nuklearne elektrane. Dva sata kasnije više nismo bili u gradskom području, ali samo zato jer smo skrenuli u unutrašnjost i započeli uspon prema središnjem dijelu otoka. Planine neobičnih oblika bile su prekrivene šumom tzv. betel palmi. Žvakanje njezinih bobica vrlo je popularno na Tajvanu, iako izaziva ovisnost, a dokazana je povezanost s nastankom raka ždrijela. Rekli su nam da je posebno voli radnička klasa i da se može kupiti na mnogo mjesta u gradovima ili uz cestu. Primamljivo, ali ne hvala. 
Stigli smo u predgrađe Pulija upravo na vrijeme da me okupa moja prva monsunska kiša. Gradić je nalikovao na pravu kinesku provinciju iz filmova, s neuglednim kućama i kafićima iz kojih lokalci promatraju neobične došljake. U obližnjoj manufakturi papira Guang Shin može se vidjeti način na koji se proizvodio papir prije nekoliko stotina godina – od ukuhane kore stabala i uz pomoć divovskih preša i velikih ugrijanih ploča. Dobiveni papir se kasnije baš s ovog mjesta otpremao na dvorove kineskih i japanskih careva. Nakon obilaska manufakture papira obišli smo i Muzej 921 u Wufongu, nastao u spomen potresa koji je pogodio Tajvan 21. rujna 1999. Mjesto epicentra potresa, osnovna škola, pretvorena je u in situ muzej. Razrovane atletske staze, uništena glavna školska zgrada koja je izgledala kao da je od kartona, razbacane čelične tračnice, sve je ukazivalo na razornu snagu potresa od 7.3 stupnja po Richteru. Danas muzej ima sedam tematskih cjelina, kino te prostoriju gdje se uz pomoć složene hidraulike može iz prve ruke osjetiti potres otprije 11 godina koji je razrušio gradić Wufong, ali koji vjerojatno ne može dočarati strah i paniku te noći kada je poginulo gotovo 3 000 ljudi.
Nakon obilne večere koju su, nadam se, pojele prave svinje nakon što su se najele ljudske, krenuli smo natrag u Taipei. Od utisaka tog dana ostali su komadi začinjenog jestivog papira iz Guang Shin manufakture, doživljaj rušenja knjiga s polica i podrhtavanja tla u prostoriji Muzeja 921, te zvuk šljapkanja tenisica mokrih od monsunske kiše dok sam hodao prema svom krevetu ispod upaljene klime.
