Odlučio sam da više nikad neću putovati autobusom. U petak smo išli u Sarajevo, a opcija je bila vlak ili autobus. Nikolina i ja smo se odlučili za pogrešnu opciju. Osam sati gužvanja na premalim sjedištima, loše bosanske ceste i pauza u dva u jutro u posavskoj verziji Macole doprinijele su toj odluci.
ustaju pred plastikom, lošom odjećom i navijačkim rekvizitima. Dobro smo se najeli i krenuli u upoznavanje noćnog života kojim nas je vodila moja sestrična Dana.
Prva postaja bio je 'Marquee' na Obali. Izvana mračna rupa, iznutra isto tako. Rekli su nam da je to alternativni rokerski bar, a to valjda podrazumijeva mjesto išarano grafitima, sa slabom rasvjetom i izrezanim stolovima. Ipak, atmosfera je bila dobra, konobar je bio ljubazan, a ni Sarajevsko pivo nije bilo loše. Nastavili smo svoj obilazak 'AG clubom' na Koševskom brdu. Nakon što smo sat vremena proveli cupkajući uz brze plesne ritmove, glazba je sa strane naglo prešla u domaće vode. Rime poput tvoje čini kao aspirini i tvoje oči sjaje kao varnice, hajde dođi preko granice bile su uvod u Moju štiklu koja je sve nazočne bacila u delirij. Krenuli smo dalje, no 'Labirint' je bio zatvoren, a i umor nas je već poprilično svladao.
U nedjelju smo krenuli na vrelo Bosne. Do cilja nas je
dovezao fijaker kojeg je vukla kobila Brena. Nismo naišli na mnogo ljudi, valjda zbog lošeg vremena. Terase i plastične stolice stajale su prazne na kiši, a drveni mostići postali su opasno skliski. Na samom vrelu popili smo malo Bosne i uskoro krenuli kući. Večer je dokrajčena u 'Malim dairama' na Baščaršiji, orijentalom kafiću gdje smo pili sok od mente, slušali istočnjačku muziku i pušili šišu iz nargile.
Ubrzo je došao i ponedjeljak, dan našeg povratka kući. Promet su zaustavljali radnički prosvjedi, kiša je i dalje padala, ali oko Travnika se razvedrilo i mogla se vidjeti Bosna kakvu pamtim iz djetinjstva. Posvuda zelene planine, gudure, prosjeci i nabujale rječice. Prolazak kroz gradove vraćao me u stvarnost. Ruševine i smeće prizivali su u pamćenje neka nedavna vremena zbog kojih danas ova zemlja izgleda pomalo nakazno. Jer prije mi je Bosna uvijek bila pojam. Pojam za veliko putovanje, za divljinu koju nisam poznavao u Hrvatskoj. Pojam za mamu, rođenu Sarajku koja bi se ovdje uvijek ponašala malo drukčije. Tada nisam razumio u čemu je stvar pa bih pridavao neka čudna svojstva zraku s obližnjeg Igmana i ćevapima koje smo neprestano jeli. Sarajevo je pak bilo pojam za Grad, mjesto sastavljeno od džamija i visokih nebodera, tramvaja i trolejbusa, blještavih izloga i ljubaznih i dragih ljudi. Sve svakodnevne stvari ostavljale su se kod kuće – ovdje bi se družili s obitelji, odlazili u duge šetnje, a ja bih dobio knjigu po izboru iz obližnje knjižare.
Danas, nakon šetnje gradom i posjeta obitelji, čini mi se da Sarajevo i Bosna kao takvi nikada nisu postojali. Od bakinih priča, tetinog humora i mirisa pite iz kuhinje nastala je mitska zemlja koju sam nekada mogao posjećivati. A jedino stvarno mjesto gdje se taj svijet uistinu materijalizirao i gdje i danas postoji obiteljske su fotografije iz nekih drugih, neminovno boljih vremena.
Ilidža, 1990.
U nedjelju smo krenuli na vrelo Bosne. Do cilja nas je
dovezao fijaker kojeg je vukla kobila Brena. Nismo naišli na mnogo ljudi, valjda zbog lošeg vremena. Terase i plastične stolice stajale su prazne na kiši, a drveni mostići postali su opasno skliski. Na samom vrelu popili smo malo Bosne i uskoro krenuli kući. Večer je dokrajčena u 'Malim dairama' na Baščaršiji, orijentalom kafiću gdje smo pili sok od mente, slušali istočnjačku muziku i pušili šišu iz nargile. Ubrzo je došao i ponedjeljak, dan našeg povratka kući. Promet su zaustavljali radnički prosvjedi, kiša je i dalje padala, ali oko Travnika se razvedrilo i mogla se vidjeti Bosna kakvu pamtim iz djetinjstva. Posvuda zelene planine, gudure, prosjeci i nabujale rječice. Prolazak kroz gradove vraćao me u stvarnost. Ruševine i smeće prizivali su u pamćenje neka nedavna vremena zbog kojih danas ova zemlja izgleda pomalo nakazno. Jer prije mi je Bosna uvijek bila pojam. Pojam za veliko putovanje, za divljinu koju nisam poznavao u Hrvatskoj. Pojam za mamu, rođenu Sarajku koja bi se ovdje uvijek ponašala malo drukčije. Tada nisam razumio u čemu je stvar pa bih pridavao neka čudna svojstva zraku s obližnjeg Igmana i ćevapima koje smo neprestano jeli. Sarajevo je pak bilo pojam za Grad, mjesto sastavljeno od džamija i visokih nebodera, tramvaja i trolejbusa, blještavih izloga i ljubaznih i dragih ljudi. Sve svakodnevne stvari ostavljale su se kod kuće – ovdje bi se družili s obitelji, odlazili u duge šetnje, a ja bih dobio knjigu po izboru iz obližnje knjižare.
Danas, nakon šetnje gradom i posjeta obitelji, čini mi se da Sarajevo i Bosna kao takvi nikada nisu postojali. Od bakinih priča, tetinog humora i mirisa pite iz kuhinje nastala je mitska zemlja koju sam nekada mogao posjećivati. A jedino stvarno mjesto gdje se taj svijet uistinu materijalizirao i gdje i danas postoji obiteljske su fotografije iz nekih drugih, neminovno boljih vremena.
Ilidža, 1990.
Nema komentara:
Objavi komentar