Piusa Koopad jedno je od najvećih noćilišta šišmiša u Europi. To su dugački podzemni hodnici koji su nastali iskopavanjem kvarcnog pijeska od kojeg se radi staklo. Budući da u tlu nema čvrst
og materijala već samo pijesak (koji se može lako urušiti), proizvodnja stakla u ovim krajevima brzo je prestala. Ali trajala je dovoljno dugo da ljudi uspiju iskopati podzemni labirint od nekoliko kilometara. Nakon što su ljudi otišli, tu su zagospodarili šišmiši. U Piusi Koopad zadržali smo se kratko, iz već spomenutih razloga. Obišli smo nekoliko hodnika, pijesak nam je upadao u kosu i oči, a ja sam se osjećao kao Tom Sawyer koji sa svojom prijateljicom pokušava naći izlaz iz mraka. Ako se ikad izgubite u spilji, stavite desnu ruku na zid hodnika i hodajte ne skidajući ruku sa zida. To će vas dovesti do izlaza. Mi smo na sreću ipak imali svjetiljke i mapu pa smo ubrzo ponovo ugledali svjetlo dana. Slijedio je još samo Tallinn.
Za Tallinn kažu da je najljepši grad sjeverne Europe. Budući da ostale gradove nisam posjetio, ne mogu suditi o tome. Ali da je grad lijep, stvarno je. Pod zaštitom UNESCO-a, očuvane gradske zidine iz srednjeg vijeka, sve to stvaralo je pravo nordijsko ozračje. Bila je tu i najveća i najljepša pravoslavna crkva koju sam vidio. Ali za Tallinn smo imali predviđen samo jedan dan.
Popodne nas je čekao ručak u nekom restoranu u centru grada. Nakon ručka su Lana i Tonka, još onako u restoranu, spontano počele pjevati 'Maslina je neobrana', a uskoro su im se pridružili i ostali. Bio je to topli dašak Jadrana na dalekom Baltiku, a mi smo shvatili koliko nam sve nedostaje. Već za nekoliko sati bili smo na graničnom prijelazu između Latvije i Litve. Bio je to prvi potpuno sunčan dan i za nama smo ostavili ovaj put azurno plavi Baltik i puste kilometarske plaže.
Doživljaja s povratka ima za još nekoliko odlomaka. Od toga da smo se pogubili u južnoj Poljskoj, o noćenju na benzinskoj pumpi, o prekrasnim Tatrama u Slovačkoj, o Lazar Čardašu u Mađarskoj, o problemima s kombijem, o nesreći na autoputu kraj Nagykanizse. Na graničnom prijel
azu Goričan oko 1 sat ujutro trećeg dana dočekao nas je mladi policajac i upitao odakle stižemo. «Iz Estonije», odgovorila je Tonka, na šta se on začuđeno počešao po glavi i rekao «Pa daleko je to, ljudi!» na što jadna Tonka više nije izdržala nego se rasplakala i zagrlila ga. A i mi smo uskoro grlili svoje roditelje, braću i sestre, puni doživljaja s našeg prvog velikog putovanja.
Od moje estonske avanture prošlo je skoro tri godine. Danas kad razmišljam o tome sve mi se čini toliko stvarnim kao da se zbilo jučer. A ponekad mi se čini kao da je bilo prije mnogo mnogo godina, i kao da to ustvari nisam bio ja već neki drugi Marin kojeg danas slabo poznajem, i koji mi je ispričao ovu priču....
Zagreb, 2005.
Hvala Silji na nekim od fotografija u ovom putopisu.
og materijala već samo pijesak (koji se može lako urušiti), proizvodnja stakla u ovim krajevima brzo je prestala. Ali trajala je dovoljno dugo da ljudi uspiju iskopati podzemni labirint od nekoliko kilometara. Nakon što su ljudi otišli, tu su zagospodarili šišmiši. U Piusi Koopad zadržali smo se kratko, iz već spomenutih razloga. Obišli smo nekoliko hodnika, pijesak nam je upadao u kosu i oči, a ja sam se osjećao kao Tom Sawyer koji sa svojom prijateljicom pokušava naći izlaz iz mraka. Ako se ikad izgubite u spilji, stavite desnu ruku na zid hodnika i hodajte ne skidajući ruku sa zida. To će vas dovesti do izlaza. Mi smo na sreću ipak imali svjetiljke i mapu pa smo ubrzo ponovo ugledali svjetlo dana. Slijedio je još samo Tallinn.Za Tallinn kažu da je najljepši grad sjeverne Europe. Budući da ostale gradove nisam posjetio, ne mogu suditi o tome. Ali da je grad lijep, stvarno je. Pod zaštitom UNESCO-a, očuvane gradske zidine iz srednjeg vijeka, sve to stvaralo je pravo nordijsko ozračje. Bila je tu i najveća i najljepša pravoslavna crkva koju sam vidio. Ali za Tallinn smo imali predviđen samo jedan dan.
Popodne nas je čekao ručak u nekom restoranu u centru grada. Nakon ručka su Lana i Tonka, još onako u restoranu, spontano počele pjevati 'Maslina je neobrana', a uskoro su im se pridružili i ostali. Bio je to topli dašak Jadrana na dalekom Baltiku, a mi smo shvatili koliko nam sve nedostaje. Već za nekoliko sati bili smo na graničnom prijelazu između Latvije i Litve. Bio je to prvi potpuno sunčan dan i za nama smo ostavili ovaj put azurno plavi Baltik i puste kilometarske plaže.
Doživljaja s povratka ima za još nekoliko odlomaka. Od toga da smo se pogubili u južnoj Poljskoj, o noćenju na benzinskoj pumpi, o prekrasnim Tatrama u Slovačkoj, o Lazar Čardašu u Mađarskoj, o problemima s kombijem, o nesreći na autoputu kraj Nagykanizse. Na graničnom prijel
azu Goričan oko 1 sat ujutro trećeg dana dočekao nas je mladi policajac i upitao odakle stižemo. «Iz Estonije», odgovorila je Tonka, na šta se on začuđeno počešao po glavi i rekao «Pa daleko je to, ljudi!» na što jadna Tonka više nije izdržala nego se rasplakala i zagrlila ga. A i mi smo uskoro grlili svoje roditelje, braću i sestre, puni doživljaja s našeg prvog velikog putovanja.Od moje estonske avanture prošlo je skoro tri godine. Danas kad razmišljam o tome sve mi se čini toliko stvarnim kao da se zbilo jučer. A ponekad mi se čini kao da je bilo prije mnogo mnogo godina, i kao da to ustvari nisam bio ja već neki drugi Marin kojeg danas slabo poznajem, i koji mi je ispričao ovu priču....
Zagreb, 2005.
Hvala Silji na nekim od fotografija u ovom putopisu.
Nema komentara:
Objavi komentar