Kako to obično biva, pet dana druženja proteklo je kao pet sati. Posjetili smo velike čeličane u kojima su pogoni za proizvodnju čeličnih ploča dugački preko jednog kilometra i iz blizine osjetili vrelinu na kojoj se tali metal. Jedan smo dan posvetili Luxembourgu, najbogatijoj državi na svijetu koja se obogatila zahvaljujući svojoj industriji, ali i nevjerojatno razvijenom bankarskom sustavu. Sam grad okružen je mnogobrojnim dvorcima (kojih dvadesetak) i pod zaštitom je UNESCO-a, ali tog dana kao da smo bili jedini turisti. Pretposljednjeg dana posjetili smo Siegfriedovu liniju na njemačko – francuskoj granici. To je 8.5 kilometara duga 'zaštitna zona' izgrađena od armiranobetonskih piramida zvanih zmajevi zubi koje su, prema Hitleru, trebale zaštititi Njemačku od tenkovskog napada iz Francuske. Kako je objasnio naš vodič Claudio, Hitler je time htio zavarati promatrače portretirajući Francuze kao napadače, a Njemačku kao žrtvu koja se mora braniti.
Posljednjeg dana napokon smo obišli Augustu Trevorum, kako se Trier zvao u vrijeme Rimskog carstva. Iako smo Petra, Jasmina i ja već imali obilazak, i ovaj put je bilo mnogo toga za vidjeti. Na prvom mjestu tu je katedrala, jedna od najljepših katedrala koje sam posjetio. Građena u velikom vremenskom rasponu, rušena, nadograđivana, na kraju je ispala kao jedan veliki labirint stilova i razdoblja, dvorana i hodnika, otvorenih i zatvorenih dijelova.Ovo putovanje pamtit ću i po pijanstvu koje me zadesilo posljednju večer. Nakon nekoliko pića za vrijeme prezentacije 'Autentična pića kao faktor razvoja turizma' i drinking contesta u kojem smo pobjedili niz favorita i dospjeli do polufinala, završio sam u WC-u gdje sam proveo narednih dva sata. Na kraju su me morali odnijeti u sobu jer hodati nisam mogao. Sutradan sam silom prilika morao produžiti boravak jer nisam bio u stanju izaći iz kreveta, a kamoli putovati vlakom čitav dan i noć. Tu me je spasila Carina koja me smjestila u stan u kojem živi sa cimericom Evom. Nakon dana odmora i u cijelosti odspavane noći bili smo spremni za povratak. Nisam se stigao oprostiti od svih od kojih sam želio, ali drhtavica u meni nije mi dopuštala normalan razgovor od barem dvije smislene rečenice. Dogovorili smo se za pivu nekom drugom prilikom, i sve je ostalo na tome.
Nekoliko vlakova i četiri države kasnije vratio sam se u Zagreb, ali ovaj puta nimalo ispražnjen od putovanja, čak naprotiv. Čudan je osjećaj kada je čovjek tako prepun emocija i sve što želi je podijeliti ih s nekim, ali nije u mogućnosti. Ali ovaj put za ocean osjećaja i nemira s početka priče ne mogu kriviti mjesec. U Hrvatskoj nas je dočekalo pola metra proljetnog snijega i nebo bez mjeseca i zvijezda koje se nisu mogle probiti kroz svjetlost ulične rasvjete i osvjetljenih prozora kojima se osuo Zagreb. Kratka vožnja autobusom i tramvajem dovela me do kućnih vrata. U sobi su na stolu stajale netaknute skripte s faksa, u jednom kutu bačeni teniski reketi, u drugom cvijeće koje je očajnički trebalo vodu. Iz susjedne sobe dopiralo je bratovo hrkanje. Sve staro, uobičajeno i poznato. Malo sam zastao, a onda ušao – prelaskom praga opet sam postao Marin.Do sljedećeg puta.
Nema komentara:
Objavi komentar