Ida-Virumaa najveća je rudarska pokrajina u Estoniji. Za razliku od 'tradicionalnih' naftnih bušotina, ovdje se prakticira drukčiji način eksploatacije nafte. Shale je porozna vrsta stijene u čijim se porama nalazi nafta. Da bi se ona ekstrahirala, kamen se drobi (može se reći da se nafta 'ižmiče' iz kamena), a otpaci - ostatak shalea u obliku pepela i troske - slaže na hrpu. Podzemni hodnici rudnika kojeg smo posjetili dugi su tri kilometra pa smo, umjesto pješice, u podzemlje krenuli vlakom i bar djelomično iskusili težak život rudara. Nagurani u prastare metalne vagone u koje smo jedva svi stali, uz zaglušujuću buku prolazili smo polumračnim hodnicima s kojih je kapala voda, a sve mirisalo na tlo, vlagu, trulež i raspadanje. Došli smo do kraja jednog od hodnika u labirintu i iskrcali se, a radnik koji nas je vodio u obilazak uključio je strojeve. Buka je postala još glasnija dok su se veliki metalni vagoni okretali u zraku i iskrcavali skupljeni materijal u za to određene spremnike. Budući da smo pokazali zavidan nivo radoznalosti, doveli su nas do jednog kopa i dali (tko je htio) veliku bušilicu koja je nalikovala na dva metra dugačak borer. Nakon što su je uključili, stroj težine nekoliko kila počeo je podrhtavati u mojim rukama dok sam nespretno pokušavao ostaviti nekakav trag u estonskom Hadu.
Obilazak je završio kraćim geološko – rudarskim predavanjem, a mi smo izašli na površinu i udahnuli svjež zrak. Tek kad smo počeli raskopčavati jakne na zubatom suncu shvatili smo koliko je u rudniku bilo hladno. Još je preostao obilazak rudničkog otpada – troske. Otpad kao otpad, ali njega ima u tolikoj količini (iskoristivost naftonosne stijene je tek oko 50 – 60%) da je brdo pepela na koje smo se popeli najveća uzvisina u čitavoj državi. Najveće nadmorsko uzvišenje Estonije nešto je istočnije, ali ono se ne ističe toliko iz okolnog reljefa. Ovo oko 150 m visoko brdašce bilo je najveći relativni vrh, i mi smo se popeli na njega. Uzvisina je konsolidirana travom, žbunjem i kojim kržljavim stablom, ali po prašini koju smo dizali za sobom bilo je očito da se penjemo po pepelu. Ponegdje se još uvijek i isparavalo iz tla. Pogled je obuhvaćao smeđe pustopoljine i rudarski kompleks koji je na površini izgledao kao da ne radi barem pedeset godina. Raspadnuta postrojenja iz čijih krovova su rasle breze podsjetila su me na cementaru «Sloboda» iz Podsuseda.
Dvije – tri fotografije i sjeli smo u automobile. Slijedio je Baltik.
Obilazak je završio kraćim geološko – rudarskim predavanjem, a mi smo izašli na površinu i udahnuli svjež zrak. Tek kad smo počeli raskopčavati jakne na zubatom suncu shvatili smo koliko je u rudniku bilo hladno. Još je preostao obilazak rudničkog otpada – troske. Otpad kao otpad, ali njega ima u tolikoj količini (iskoristivost naftonosne stijene je tek oko 50 – 60%) da je brdo pepela na koje smo se popeli najveća uzvisina u čitavoj državi. Najveće nadmorsko uzvišenje Estonije nešto je istočnije, ali ono se ne ističe toliko iz okolnog reljefa. Ovo oko 150 m visoko brdašce bilo je najveći relativni vrh, i mi smo se popeli na njega. Uzvisina je konsolidirana travom, žbunjem i kojim kržljavim stablom, ali po prašini koju smo dizali za sobom bilo je očito da se penjemo po pepelu. Ponegdje se još uvijek i isparavalo iz tla. Pogled je obuhvaćao smeđe pustopoljine i rudarski kompleks koji je na površini izgledao kao da ne radi barem pedeset godina. Raspadnuta postrojenja iz čijih krovova su rasle breze podsjetila su me na cementaru «Sloboda» iz Podsuseda.
Nema komentara:
Objavi komentar