PUT U INVERNESS (drugi dio)

London je izgledao kao mjesto u kojem želim ostati prolaznik pa drugo jutro nisam raspakirao torbe. Probudila nas je buka koje nije prestajala čitave noći: užurbanost duž cityja, prepune ulice i trgovi, ljudi koji posvuda jurcaju dok semafori pokušavaju ubaciti malo reda u kaos. Začudo, trebalo nam je jako kratko da se naviknemo. U Londonu čovjek lako postane ravnodušan, valjda tako treba biti da bi se ovdje moglo živjeti. Jedina stvar na koju nismo mogli ostati ravnodušni bile su cijene. Sendvič u Subwayu skoro 70 kuna, pivo 30 kuna, meni u Burger Kingu preko 50 kuna, sve to jelo je naš budžet tempom koji nismo predvidjeli pa smo odlučili da sutra ujutro napustimo grad. Do kraja dana prošetali smo do Tower Bridgea, a onda se vratili u naš kvart. Sjeli smo na ručak u restoran na Leicester squareu. Terasa je bila prazna, a uskoro smo shvatili i zašto. U Londonu se vrijeme promijeni nekoliko puta tokom dana pa nas je za vrijeme ručka dvaput uspjela oprati kiša. Nema veze, sve je to dio ugođaja.

Navečer smo posjetili neki festival na Trafalgar squareu s groznom pjevačicom i zapanjujućim akrobacijama na 30 m visokom kranu. Poslije toga smo išli u u Zoo Club s našim novim prijateljima iz hostela. Bila su to dva Novozelanđana, Jazz iz Australije i šašava Heather iz Kanade. Svi su oni na putu već mjesecima, a neki i po dvije godine. Kako je to vratiti se kući nakon nekoliko godina putovanja? Je li to uopće povratak, ili putovanje u novo mjesto koje liči na nešto što smo nekad poznavali? Uglavnom, Zoo club je ogroman, s nekoliko floorova, stotinama ljudi i tipičnom klupskom atmosferom. Carlisle arms pub od protekle večeri puno mi se više sviđao.

Treći smo dan shvatili da nas London neće tako lako pustiti. Prvo je bila jako neugodna situacija u hostelu s našim cimerom Talijanom. Čovjek ni kriv ni dužan, ali s obzirom da ne govori engleski bio je lagana meta više nego neljubaznog osoblja hostela koje ga je pod svaku cijenu htjelo kazniti s 50 funti za nešto o čemu on nije imao pojma. Čak ni moje Bela Lazanja prevođenje nije pomoglo. U svakom slučaju Piccadilly Backpackers Hostel više me nikada neće vidjeti. Zatim smo se putem do željezničkog kolodvora izgubili i završili na dokovima u istočnom dijelu grada. Nije nam bilo nimalo sumnjivo dok smo se vozili kroz sve jadnije četvrti, da bismo na kraju prošli i kroz Peckham. Kad smo shvatili gdje smo već je bilo prekasno - vlak za Swansea odavno je otišao. Kiša je opet počela padati, a mi premoreni od ogromnih ruksaka, bez blagog pojma gdje smo krenuli i ikakvog dogovorenog smještaja u Walesu. Paddington kolodvora smo se naposlijetku nekako dokopali, ukrcali se na kasniji vlak na koji je ubzo netko bacio ciglu i razbio lokomotivu, uzrokujući još veće kašnjenje. Iz Engleske se nije moglo otići tako jednostavno...

PUT U INVERNESS (početak)

"Svi smo mi Emma Bovary!" (G. Flaubert)

Svako putovanje započinje prvim korakom, ali čini mi da je tog dana kada smo sletjeli u London iza mene već bilo mnogo koraka. Nevrijeme nad Lutonom pobrinulo se da putovanje bude nezaboravno od samog početka. Avion je svako malo ulijetao u oblak pa smo se od turbulencija i poniranja tresli do kraja dana. Nakon dva sata vožnje autobusom, vlakom i podzemnom bili smo na Piccadilyju, četvrti koja će nam sljedećih nekoliko dana biti privremeni dom. A još jutros sjedili smo u Zagrebu za kojeg ovdje nitko nije čuo.

London broji više stanovnika nego čitava Hrvatska i od prve sekunde udara na sva osjetila. Ako grad može biti agresivan, onda to London zasigurno jest. Prošetali smo se do Buckinghamske palače i odmah nakon prvog ugla osjetili kako se gubimo u prijevodu. Rijeke ljudi, automobila, neonskih reklama, zvukova, mirisa i boja progutali su nas u trenu. Prosjedili smo neko vrijeme ispod Kupidona, a zatim se otputili na našu prvu noć u hostelu. Dok sam padao u san činilo mi se da nisam u krevetu već u avionu koji se brzo okreće i tone u nepoznato.

SARAJEVO TANGO

Odlučio sam da više nikad neću putovati autobusom. U petak smo išli u Sarajevo, a opcija je bila vlak ili autobus. Nikolina i ja smo se odlučili za pogrešnu opciju. Osam sati gužvanja na premalim sjedištima, loše bosanske ceste i pauza u dva u jutro u posavskoj verziji Macole doprinijele su toj odluci.

Dočekalo nas je tmurno jutro bez kiše. Grad je još uvijek mirisao onako kako pamtim, iako su se mnoge stvari naočigled promijenile. Kasarne kraj kolodvora se ruše kako bi se napravilo mjesta za američku ambasadu. Vide se mnoge nove građevine, posvuda plakati i reklame, skele na zgradama i raskopane ulice. Nakon kraćeg odmora obišli smo Baščaršiju, gdje stari zanati pomalo posustaju pred plastikom, lošom odjećom i navijačkim rekvizitima. Dobro smo se najeli i krenuli u upoznavanje noćnog života kojim nas je vodila moja sestrična Dana.

Prva postaja bio je 'Marquee' na Obali. Izvana mračna rupa, iznutra isto tako. Rekli su nam da je to alternativni rokerski bar, a to valjda podrazumijeva mjesto išarano grafitima, sa slabom rasvjetom i izrezanim stolovima. Ipak, atmosfera je bila dobra, konobar je bio ljubazan, a ni Sarajevsko pivo nije bilo loše. Nastavili smo svoj obilazak 'AG clubom' na Koševskom brdu. Nakon što smo sat vremena proveli cupkajući uz brze plesne ritmove, glazba je sa strane naglo prešla u domaće vode. Rime poput tvoje čini kao aspirini i tvoje oči sjaje kao varnice, hajde dođi preko granice bile su uvod u Moju štiklu koja je sve nazočne bacila u delirij. Krenuli smo dalje, no 'Labirint' je bio zatvoren, a i umor nas je već poprilično svladao.

U nedjelju smo krenuli na vrelo Bosne. Do cilja nas je dovezao fijaker kojeg je vukla kobila Brena. Nismo naišli na mnogo ljudi, valjda zbog lošeg vremena. Terase i plastične stolice stajale su prazne na kiši, a drveni mostići postali su opasno skliski. Na samom vrelu popili smo malo Bosne i uskoro krenuli kući. Večer je dokrajčena u 'Malim dairama' na Baščaršiji, orijentalom kafiću gdje smo pili sok od mente, slušali istočnjačku muziku i pušili šišu iz nargile.

Ubrzo je došao i ponedjeljak, dan našeg povratka kući. Promet su zaustavljali radnički prosvjedi, kiša je i dalje padala, ali oko Travnika se razvedrilo i mogla se vidjeti Bosna kakvu pamtim iz djetinjstva. Posvuda zelene planine, gudure, prosjeci i nabujale rječice. Prolazak kroz gradove vraćao me u stvarnost. Ruševine i smeće prizivali su u pamćenje neka nedavna vremena zbog kojih danas ova zemlja izgleda pomalo nakazno. Jer prije mi je Bosna uvijek bila pojam. Pojam za veliko putovanje, za divljinu koju nisam poznavao u Hrvatskoj. Pojam za mamu, rođenu Sarajku koja bi se ovdje uvijek ponašala malo drukčije. Tada nisam razumio u čemu je stvar pa bih pridavao neka čudna svojstva zraku s obližnjeg Igmana i ćevapima koje smo neprestano jeli. Sarajevo je pak bilo pojam za Grad, mjesto sastavljeno od džamija i visokih nebodera, tramvaja i trolejbusa, blještavih izloga i ljubaznih i dragih ljudi. Sve svakodnevne stvari ostavljale su se kod kuće – ovdje bi se družili s obitelji, odlazili u duge šetnje, a ja bih dobio knjigu po izboru iz obližnje knjižare.

Danas, nakon šetnje gradom i posjeta obitelji, čini mi se da Sarajevo i Bosna kao takvi nikada nisu postojali. Od bakinih priča, tetinog humora i mirisa pite iz kuhinje nastala je mitska zemlja koju sam nekada mogao posjećivati. A jedino stvarno mjesto gdje se taj svijet uistinu materijalizirao i gdje i danas postoji obiteljske su fotografije iz nekih drugih, neminovno boljih vremena.














Ilidža, 1990.

GUARDA CHE LUNA (kraj)

Kako to obično biva, pet dana druženja proteklo je kao pet sati. Posjetili smo velike čeličane u kojima su pogoni za proizvodnju čeličnih ploča dugački preko jednog kilometra i iz blizine osjetili vrelinu na kojoj se tali metal. Jedan smo dan posvetili Luxembourgu, najbogatijoj državi na svijetu koja se obogatila zahvaljujući svojoj industriji, ali i nevjerojatno razvijenom bankarskom sustavu. Sam grad okružen je mnogobrojnim dvorcima (kojih dvadesetak) i pod zaštitom je UNESCO-a, ali tog dana kao da smo bili jedini turisti. Pretposljednjeg dana posjetili smo Siegfriedovu liniju na njemačko – francuskoj granici. To je 8.5 kilometara duga 'zaštitna zona' izgrađena od armiranobetonskih piramida zvanih zmajevi zubi koje su, prema Hitleru, trebale zaštititi Njemačku od tenkovskog napada iz Francuske. Kako je objasnio naš vodič Claudio, Hitler je time htio zavarati promatrače portretirajući Francuze kao napadače, a Njemačku kao žrtvu koja se mora braniti.

Posljednjeg dana napokon smo obišli Augustu Trevorum, kako se Trier zvao u vrijeme Rimskog carstva. Iako smo Petra, Jasmina i ja već imali obilazak, i ovaj put je bilo mnogo toga za vidjeti. Na prvom mjestu tu je katedrala, jedna od najljepših katedrala koje sam posjetio. Građena u velikom vremenskom rasponu, rušena, nadograđivana, na kraju je ispala kao jedan veliki labirint stilova i razdoblja, dvorana i hodnika, otvorenih i zatvorenih dijelova.

Ovo putovanje pamtit ću i po pijanstvu koje me zadesilo posljednju večer. Nakon nekoliko pića za vrijeme prezentacije 'Autentična pića kao faktor razvoja turizma' i drinking contesta u kojem smo pobjedili niz favorita i dospjeli do polufinala, završio sam u WC-u gdje sam proveo narednih dva sata. Na kraju su me morali odnijeti u sobu jer hodati nisam mogao. Sutradan sam silom prilika morao produžiti boravak jer nisam bio u stanju izaći iz kreveta, a kamoli putovati vlakom čitav dan i noć. Tu me je spasila Carina koja me smjestila u stan u kojem živi sa cimericom Evom. Nakon dana odmora i u cijelosti odspavane noći bili smo spremni za povratak. Nisam se stigao oprostiti od svih od kojih sam želio, ali drhtavica u meni nije mi dopuštala normalan razgovor od barem dvije smislene rečenice. Dogovorili smo se za pivu nekom drugom prilikom, i sve je ostalo na tome.

Nekoliko vlakova i četiri države kasnije vratio sam se u Zagreb, ali ovaj puta nimalo ispražnjen od putovanja, čak naprotiv. Čudan je osjećaj kada je čovjek tako prepun emocija i sve što želi je podijeliti ih s nekim, ali nije u mogućnosti. Ali ovaj put za ocean osjećaja i nemira s početka priče ne mogu kriviti mjesec. U Hrvatskoj nas je dočekalo pola metra proljetnog snijega i nebo bez mjeseca i zvijezda koje se nisu mogle probiti kroz svjetlost ulične rasvjete i osvjetljenih prozora kojima se osuo Zagreb. Kratka vožnja autobusom i tramvajem dovela me do kućnih vrata. U sobi su na stolu stajale netaknute skripte s faksa, u jednom kutu bačeni teniski reketi, u drugom cvijeće koje je očajnički trebalo vodu. Iz susjedne sobe dopiralo je bratovo hrkanje. Sve staro, uobičajeno i poznato. Malo sam zastao, a onda ušao – prelaskom praga opet sam postao Marin.

Do sljedećeg puta.

GUARDA CHE LUNA (peti dio)

Dvosatna vožnja kroz planinu završila je pred hotelom okruženim šumom, snijegom i pustoši koliko god je pogled sezao. Napokon smo stigli u Dorweiler, i to nekoliko sati prije ostalih sudionika pa su hotel i dvorište još bili netaknuti ljudskom vikom i komešanjem. Neko smo vrijeme proveli upijajući ledeni spokoj koji nas je okruživao i ulazio kroz sve pore. Bila je to prava pravcata zima, za razliku od one bljuzge koju smo ostavili u Zagrebu. Koža na licu stezala se od hladnoće, uši su boljele od udara vjetra, a sunce se odbijalo od snijega i upadalo u oči. U takvim trenucima imam osjećaj da mi ništa ne treba, valjda zimu zato toliko i volim. Ona ne očekuje, ne izaziva, ne rastužuje, zima je vrhunac samodostatnosti, kada ništa drugo ne može i ne treba postojati. Ona jednostavno je.

«Hello, Marin! Oh, so nice to see you again». Iz kolone automobila počela su se iskrcavati poznata lica i ona koja će to tek postati. Heidi, Geert, Maren... Bilo je tu i jedno posebno lice koje pamtim još iz Nizozemske. Ah, kako se neke stvari za koje misliš da si zaboravio prije godinu dana vrate za nekoliko minuta. Trebali su samo pogled, smiješak i pružena ruka, a ja sam opet bio na početku. Činilo mi se da su drhtavicu i afričke bubnjeve u mojim prsima svi primijetili, ali kongres je nastavljao svojim tokom: ljudi su iz automobila donosili sokove, mrkvu i rajčice i nitko na očigled nije mario za ovo komešanje koje me treslo od glave do pete.

GUARDA CHE LUNA (četvrti dio)

Jutro je došlo u obliku Bugarke koja je lupala vratima kupaonice. Martin je nastavio spavati, a meni se više nije dalo pa sam otišao u kuhinju po čašu vode (ustvari sam htio malo pronjuškati uokolo). Nad kuhinjskim štednjakom nalazila se karta Europe s označenim gradovima – Ruse, London, Tartu i neka točkica u Španjolskoj. Ispod toga je pisalo da su to mjesta odakle dolaze ljudi koji su boravili u ovom stanu. Stavio sam malu čvrkicu na Zagreb, sjeo za stol i iz navike otvorio novine u kojima nisam razumio gotovo ništa. Bugarka je i dalje proizvodila neke čudne zvukove u kupaonici, a ja sam čekao da se ostali probude.

Ovakva jutra mi najsporije prolaze. Ustanem se prije svih, a dan još nije ni započeo. Sve stoji i nestaje u vlastitoj praznini. Uskoro će doći Goran i krenut ćemo u planine gdje ćemo sudjelovati na kongresu zajedno s još pedesetak ljudi s kontinenta, bit će to šaroliko društvo. Grci, Španjolci, Nijemci, Nizozemci, Škoti, Bjelorusi... I hrvatska ekspedicija od četiri člana. Da bih uopće došao ovdje morao sam od brata posuditi 1000 kn, a posuđivati novac stvarno ne volim. Ali bez putovanja ne mogu, jednostavno je tako. Najgore je u proljeće, kad lagano zatopli i počne puhati onaj topli vjetar. Ima nešto u tom vjetru, nešto uznemirujuće i uzbuđujuće što nagoviješta promjene. Kako je kongres već prije određen za proljeće, unaprijed sam znao da mi je ovo dobra prilika za bijeg. Jer putovanja nisu ništa drugo nego bijeg. Svatko bježi od nečega, a najčešće od sebe. Zato mi nisu jasni ljudi koji idu na put kako bi riješili probleme ili 'pronašli sebe'. Kad putujem ja baš želim otići od sebe, od kolotečine, od neispunjenih očekivanja, od bezbroj postavljenih pitanja kojima se morim kad ne mogu zaspati ili kad se prerano probudim.

Jer ako nema stvari koje me podsjećaju na mene, onda i ja prestajem biti ja; u Martinovoj kuhinji u zapadnom dijelu starog Auguste Trevoruma sjedi netko drugi. Ali što je najvažnije, u tim trenucima me niti ne zanima tko to tamo sjedi, što ga brine ili čega se boji. Umjesto da tražim odgovore, na tren prestanem postavljati pitanja, prestanem razmišljati jesu li sve ovo najobičnije besmislice i u potpunosti se otvorim svijetu oko sebe. Cilj putovanja postaje mi putovanje samo, prepune ulice moga grada zamijenim lutanjem po nepoznatim trgovima i kafićima, a prtljagu od svakodnevnih problema čistim gaćama, četkicom za zube i slobodom.

I sve to zbog toplog vjetra u proljeće.

GUARDA CHE LUNA (treći dio)

Martinov stan bio je naša baza slijedećih nekoliko dana. Bio je to pravi studentski stan – malo pohabanog namještaja, u sudoperu ogromne količine neopranog suđa, a posvuda okolo pepeljare i razbacani CD-i i razni časopisi. Cimerica mu je bila neimenovana Bugarka koja nije bila pretjerano zainteresirana za druženje. Odložili smo stvari na pod i rasporedili se po sobama. Jasmina i Petra smjestile su se na madrace u Bugarkinoj sobi, a ja sam prostro svoju vreću za spavanje u Martinovoj. Iako su se cure htjele otuširati, za to nije bilo vremena jer nas je vani već čekao Goran i nas pet krenuli smo u kraći noćni obilazak grada.

Bilo je hladno i sipila je kiša pa šetnja nije dugo trajala. Tek toliko da obiđemo neke od devet gradskih spomenika pod zaštitom UNESCO-a. Gradić broji manje od 100 000 stanovnika, a opet ima više UNESCO-vih spomenika nego čitava Hrvatska. Tu se posebno ističu Porta Nigra, monumentalna gradska vrata iz doba Rimskog Carstva koje je Napoleon u 19. stoljeću pregradio u crkvu. Iako je dio vrata srušen zbog Napoleonovih dizajnerskih poriva, zadržala su svoju grandioznost koja se posebno isticala jer su vrata smještena između drveno – kamenih zgrada tipičnih za srednjovjekovnu Europu.

Na glavnom trgu dočekali su nas Paul, Madeleine i Stefan i obilazak je završio u jednom od obližnjih kafića. Ostatak grada ionako ćemo upoznati slijedećih nekoliko dana. Večer je dokrajčena uz žamor razgovora i zveckanje pivskih boca. Prije no što sam zaspao u Martinovoj sobi, na njegovom stolu ugledao sam sliku Pille. Objasnio mi je da ona za dva tjedna dolazi ovdje studirati u sklopu razmjene studenata. Svijet je uistinu malen...

Drugoga dana odlučili smo posjetiti Petrinu rodbinu iz Drniša koja je emigrirala iz Hrvatske još davnih dana. Čekali su nas u rano jutro kraj Porta Nigre i autom prebacili do svog doma. Ostatak dana proveden je u toploj obiteljskoj atmosferi. Posjetili smo košarkašku utakmicu Petrinog bratića, najeli se, napričali i nasmijali, slušali Olivera te se navečer oprostili još pod dojmom bliskosti koju smo osjetili prema ljudima koje nikada prije nismo upoznali (u slučaju Jasmine i mene, naravno). Martin nas je čekao s pripremljenom večerom i željan društva. Iako nas je sutradan čekalo rano ustajanje otišli smo spavati tek oko tri u jutro. Sve do tada sjedili smo u kuhinji i igrali igru pogađanja ličnosti – onu kad imate ime neke osobe zalijepljeno na čelo i smijete postavljati samo da/ne pitanja. Petru je dugo mučila Scarlett O' Hara, a mene ni manje ni više nego Lomonosov. Doista je bilo vrijeme da pođemo spavati...

GUARDA CHE LUNA (drugi dio)

Grad se i nije pokazao previše gostoljubivim. Ulice su bile prazne, bilo je poprilično hladno, a nitko nam nije htio usitniti eure za garderobu - ni na kiosku ni u dućanu. Napravili smo krug po centru i vratili se na kolodvor. Vlak je ionako uskoro polazio pa smo vrijeme kratili promatrajući kako se slova na info ekranu mijenjaju velikom brzinom. Obožavam gledati ekran s dolascima i odlascima na kolodvoru. Daje mi uzbudljiv osjećaj kretanja i putovanja. Uskoro smo zauzeli mjesto u vagonu i vožnja se mogla nastaviti.

Da prikratim vožnju izvadio sam knjigu. Moja suputnica (postarija crnomanjasta gospođa) to je primijetila i obratila mi se s: ''Dete, pa ti govoriš srpski!''. Nakon kraćeg čavrljanja oboje smo zašutjeli. O čemu se uopće razgovara s ljudima koji sjede do tebe u vlaku? Ona je zurila kroz prozor očekujući stanicu gdje će ju dočekati kćer (oboje su davno emigrirali iz južne Srbije), a ja sam promatrao ljude oko sebe. Imao sam dojam da se vozim u najsretnijem vlaku na svijetu. U jednom odjeljku četiri su nakvarcane plavuše igrale jamb i glasno se smijale. Zubi požutjeli od kave i cigareta pojavljivali su se i nestajali iza crveno našminkanih usana. Ispred mene su se upoznavali dečko i cura - on s juga države, ona sa sjevera, veselo su pričali kao da se otprije znaju. Jedno je dijete skakutalo od sjedala do sjedala i hihotalo se svakome tko ga je pogledao. Kontrolor je sve to nadzirao hodajući od putnika do putnika i kad bi provjerio kartu svakoga bi prijateljski potapšao po leđima. Krajolik kroz koji smo prolazili odisao je visokim standardom, kulturom i nekakvim uzvišenim redom. Bila je to stvarno neobična vožnja, a opet u njoj nije bilo ništa posebno.

Došao je red na novo presjedanje. Gospođa iz Srbije izišla je na našoj stanici i dok smo mi teglili torbe prema kolodvorskim klupama nju je dočekala kćer, vjerujem identična svojoj majci otprije 30 godina. Bacile su se u zagrljaj i nestale iza ugla rastežući samoglasnike u živahnom razgovoru. Još par sati i novi vlak je bio pred nama.

Jurili smo kroz sniježni krajolik, a onda je vlak bez ikakvog razloga stao. Metalni glas kroz zvučnike non stop je nešto ponavljao, ali mi ga nismo razumjeli. Jedno drugog nagovarali smo da se obrati dečku do nas da nam objasni o čemu se radi. Našu djetinjastu svađu on je prekinuo riječima: ''Ali ja vas razumem''. Zbog nesreće na pruzi trebalo je presjesti na autobus. Uskoro smo stigli do stanice i ponovno se ukrcali u vlak.

Ovaj put u vagonu je bila gužva, a sjedala su bila numerirana, što nas je zbunilo jer naše karte nisu imale broj. Pravili smo se da to ne vidimo. Nekako smo se progurali do praznih sjedala i nastavili vožnju. Vlak je jurio i svaki put kad bi uletio u tunel nama bi se začepile uši. Već je počela padati noć, a nas je očekivalo zadnje presjedanje. Ovaj put nas je na stanici dočekala grupa ljudi u žučnoj raspravi. Jedan od sudionika tada je povikao ''Zvat ću miliciju!'' i grupa se ubrzano razišla. Činilo se kao da uopće nisam otišao od kuće.

Brzo smo uletjeli u crveni dvokatni vlak i nastavili vožnju do pograničnog gradića na zapadu zemlje. U vagonu smo se raspričali što je privuklo pažnju nekih putnika. ''Oprostite, kojim to jezikom govorite? Hrvatskim? Aha. A razumijete li Makedonce? Ne. A Srbe?'', i tako redom. Prije nego što im je ponestalo slavenskih nacija, već je na red došla naša stanica. Na peronu su nas čekali Martin i Goran, veselo se smiješeći iako ih nikad prije nismo upoznali. Ponijeli su torbe uz naše zahvalne poglede, a onda smo svi skupa nestali iza ugla...

GUARDA CHE LUNA (početak)

Postoje teorije koja objašnjava zašto se ljudi čudno ponašaju za punog mjeseca. Svojom gravitacijskom silom Mjesec utječe na gibanje voda na Zemlji. Nekada jače, a nekada slabije privlači mora i oceane što mi poznajemo kao plimu i oseku. Ljudi su isto tako 80% sastavljeni od vode: pojedinačno to nije velika masa, i tek kad se zaokruži i u cijeloj svojoj veličini pojavi na nebu, Mjesec u nama uspije izazvati svojevrsnu plimu. Voda u nama se uznemiri, uztalasa i mi postajemo mali oceani osjećaja i nemira koji dugo u noć leže budni u krevetu i prevrću se, ne shvaćajući uzroke svoje nesanice.

Kad smo krenuli na put te večeri bio je pun mjesec.

Pred nama je bilo nešto manje od 1000 km, i (što smo tek kasnije saznali) jedanaest presjedanja. Naša mala HŽ kompozicija već nas je čekala usidrena na peronu. Nekako smo dogurali svu našu prtljagu i popeli se, a vlak je uskoro krenuo. Noćna vožnja dolinom Save mogla je započeti. Petra, kršna Dalmatinka s preozbiljnih dvadeset i nešto godina brinula se za našu papirologiju (putne karte), pa smo se Jasmina i ja mogli opustiti odmah otvarajući kekse i sokove koje smo spremili za put. Svi troje dovoljno se dobro znamo da se smatramo prijateljima, ali opet nedovoljno dobro da bismo šutjeli čitavo vrijeme. U naše rapsrave ubrzo se uključila i jedina preostala putnica u kupeu – mlađahna Slovenka razočarana Europskom unijom. Nakon pola sata razgovora došli smo do njene stanice, pozdravila nas je i onako s vrata dramatično viknula 'Ne idite u EU!' kao da nas u najmanju ruku upozorava na neku mističnu opasnost koja nas čekala na putu do našeg odredišta. Pred nama je bila još cjelonoćna vožnja kroz planine, a u kupeu su se izmjenjivala lica.

Blijeda zora uskoro je svanula s prvim pahuljama snijega. Iskrcali smo se na kolodvoru, ali do sljedećeg vlaka preostalo nam je nekoliko sati. Siv i bezličan dan nad gradom nije mamio u šetnju. Svejedno, nakon posjeta kolodvorskim WC-ima malo smo protegnuli noge...

KAKO SAM ZAVRŠIO U HAAGU (kraj)

Katarina nas je čekala na kolodvoru u Bredi. Bila je prepuna doživljaja sa svog vikend-druženja s rodbinom. Nije ih sve niti stigla ispričati, a mi smo već stigli u Venlo gdje smo presjedali na autobus. Tamo su se skupili neki ljudi za koje se ispostavilo da idu u Baarlo istim poslom kao i mi. Bili su tu Dule i Marija iz Srbije, Cecilia iz Finske i hrpa Nizozemaca. Ukrcali smo se u autobus i nakon kraće vožnje stigli smo do romantičnog dvorca u Baarlu. Pet nezaboravnih dana bilo je pred nama.

Toliko ljudi, toliko jezika, toliko razlika! Bilo je zanimljvo razgovarati s Alinom o životu u Cluju, slušati Imeldin irski naglasak ili promatrati Nastju u njenom krznenom kaputu u kom je izgledala kao da je ispala iz «Doktor Živaga». U slijedećih pet dana shvatili smo da je nizozemska hrana očajna, da sa svojim prijateljima iz Srbije možemo razgovarati o svemu, ali ne i o ratu, posjetili smo Antwerpen, a pale su i neke simpatije i neke suze... Uvijek ću pamtiti Kaija i njegov smijeh, Draganu i njene pokušaje pomirbe iako se oko ničega nismo posvadili, Polonino neprestano izvikivanje «Piran je naš» svaki put kad bi nas ugledala i Svenjinu zaluđenost stolnim nogometom.

Jednu večer Katarina i ja smo se napili «Amara», ona je izvukla neki crveni ruž za usne i namazala se (i mene po obrazima), i onda smo tako polupijani i rumeni teturali po dvorcu, cerili se i nasmijavali ljude. Jedina koja je prihvatila našu šalu bila je Pille, dobra stara Pille koju je bilo tako lijepo ponovno susresti. Bila je to jedna od onih večeri kad te baš briga za probleme koji te muče, za ispite i nedovršene projekte koji su čekali u Zagrebu, za sutrašnju glavobolju, za podsmjehe drugih. Bili smo samo ja i Katarina i osjećaj sreće koju je Amaro samo malo iskrivio, ali koji je bio stvaran i iskren.

Nakon nekoliko dana trebalo se otrijezniti – slijedio je povratak kući. Neki su se tome više razveselili, a neki manje. Ipak, intenzivno druženje sa 250 ljudi strahovito isprazni čovjeka, i mi smo se trebali vratiti u Hrvatsku, ali i k sebi. Veći dio putovanja sastojao se od tišine i zurenja kroz prozor. Klokotanje tračnica i sladak okus «Vlaa» ispratio nas je do Zagreba: vrijeme je da se napokon vratimo u vlastite kolosijeke...

KAKO SAM ZAVRŠIO U HAAGU (šesti dio)

Kupujući tramvajsku kartu naučili smo nešto o nizozemskom jeziku. G se čita kao h, i to ne kao obično h, nego kao da pokušavamo pljunuti, pa se npr. Haag čita Hahrhr. Tako smo se nemalo iznenadili kad smo na kiosku zatražili kartu za 'Ševeningen'. Žena nas je samo čudno pogledala i odmahnula glavom. Nakon kraćeg objašnjavanja shvatili smo da tražimo kartu za S-hrheveningn. Ponešto oderanog grla sjeli smo u tramvaj i krenuli na Atlantik. Naknon kraće vožnje izašli smo iz gradskog područja i nastavili se kretati golim krajolikom prekrivenim travom.
Uskoro smo došli i do cilja. Tramvaj je jurio plažom, s desne strane bili su pješčani brežuljci, a s lijeve uznemireno more. Mi smo sišli s tramvaja i odmah osjetili pijesak pod nogama. Pred nama je bio Atlantik, veliki valovi i mutna voda. Scheveningenska plaža bila je prepuna šetača. Ljudi su došli sa svojim obiteljima na piknik, neki su šetali pse, drugi su se igrali s frizbijem. Petra i ja smo odlučili isprobati more, ali nismo uspjeli doći više od par metara od obale. Osim što je bila prljava, voda je bila i jako hladna. A mi smo svojim krikovima skrenuli pažnju na sebe. Na trenutak je pola plaže promatralo mene i Petru kako se špricamo i imitiramo scene iz Baywatcha. Atlantik je bio savršen završetak dana. Iako smo bili umorni, miris mora i zvuk valova kao da nas je osvježio.

Još smo se popeli i na dok odakle je pucao pogled daleko na pučinu. Pred nama je bio i poznati zatvor koji je više nalikovao boljem hotelu. Tamo nas ipak ništa nije vuklo. U par rečenica podsjetili smo se negativnih uspomena koje nas vežu za neke protekle događaje, a onda mu okrenuli leđa i vratili se u Amsterdam.

Prije večere trebalo se otuširati. Otvorio sam torbu i tek tada shvatio da nisam ponio ni jedan veliki ručnik, a bome ni plastične šlape. Jedini ručnik u torbi bio je onaj za lice, dimenzija oveće salvete. Što je, tu je, uzeo sam ga i bos krenuo prema tuš-kabinama. Već prvi korak unutra uvjerio me da više nikad neću zaboraviti ponijeti te glupe šlape. Pločice su bile prepune odrezanih noktiju (bolje rečeno pandži) koje su mi se zabijale u stopala. Nakon što sam ih isprao, krenuo sam se na brzinu otuširati. Ipak nisam bio dovoljno brz da izbjegnem velike mlazove pišaline koji su se počeli slijevati po podu iz susjedne tuš-kabine. Isprao sam se, izjurio sam brzinom munje, obrisao se onim svojim ručnikom-papirnatom maramicom i zauvijek se oprostio s njim. Završio je u košu za smeće, a ja sam 'tuširanje' završio s dva paketa alkoholnih vlažnih maramica u svojoj sobi. Mislim da bih se osjećao čišće i da sam se valjao u blatu, a ne ovako. Nakon kraćeg druženja u baru gdje smo ispisivali razglednice, krenuli smo spavati. Sutra se nalazimo s Katarinom i krećemo na jug, u gradić Baarlo. Tamo ćemo sljedećih pet dana provesti u romantičnom dvorcu sa još 250 ljudi iz cijele Europe.

KAKO SAM ZAVRŠIO U HAAGU (peti dio)

Osvanula je nedjelja, dan rezerviran za upoznavanje Nizozemske. Još u Zagrebu za tristotinjak kuna kupili smo euro domino kartu kojom se može četiri dana voziti vlakom po cijeloj zemlji. Odlučili smo posjetiti Rotterdam i Delft, a još neka mjesta su nam slučajno upala u itinerar. Putem do kolodvora jedan transvestit nas je pozdravio, dignuo palce u zrak i rekao «Everything's gonna be great!». Bio je potpuno u pravu.
Nizozemski vlakovi funkcioniraju odlično, svi službenici na kolodvoru govore engleski, a međugradske linije kreću svakih 20 minuta. U roku od dvije minute bili smo na vlaku za Delft. U čistom, urednom i brzom vlaku na kat sjeli smo na gornji kat i promatrali sunčane pejzaže u našoj dvosatnoj vožnji... Posvuda ravnica, ali naglašeniji je bio dojam urednosti – nigdje ničeg što bi iskakalo. Neizorana livada, žbunje uz cestu, ma kakvi. Izgledalo je kao da se vozimo kroz veliki vrt. U početku je to djelovalo smirujuće, ali kasnije je počelo i smetati. Sve je djelovalo umjetno, Nizozemci su apsolutno svaki komad divljine i prirode u svojoj državi uspjeli zatomiti i upregnuti u nešto kultivirano i ljudsko. A tu su naravno i vjetrenjače, simbol Nizozemske čije su se elise mjestimično pojavljivale iza šume.

Stigli smo do Delfta, romantičnog gradića u kojem je jednom davno izmišljen mikroskop. Grad je izgledao poput razglednice. Sve je bilo šareno i dotjerano, na mostovima su bile okačene teglice s cvijećem, a starinske prozore sakrivale su raznobojne tende. Stvarno ti dođe da se ubiješ od sve te savršenosti i uređenosti. Mi se ipak nismo ubili nego smo skoknuli do obližnjeg supermarketa i kupili hrane. U hladu kraj katedrale sjeli smo na klupicu i promatrali ljude. Tada su na obližnjoj crkvi zazvonila zvona i upozorila nas da trebamo krenuti dalje. A zvona u Nizozemskoj zvone u melodijama. Naime, u tornju se ne nalazi samo jedno zvono nego bar njih dvadesetak različite veličine poredanih po ljestvici. Kad zazvone imate dojam da zvoni bar 20 crkava istovremeno.

Naša sljedeća postaja bio je Rotterdam, potpuno drukčiji od Delfta (iako je i on bio savršeno uređen). Grad je u Drugom svjetskom ratu sravnjen sa zemljom i trebalo ga je izgraditi iz početka. Posvuda oko nas bili su pravokutni neboderi od stakla i čelika, moderna zdanja dizala su se stotinama metara u zrak. Bilo je to nevjerojatno osvježenje, kao da smo hodali nekim američkim gradom. Rotterdam je inače i druga najveća morska luka na svijetu, pa smo obišli staru luku pretvorenu u muzej. Bila je prepuna starih brodova, sidara prekrivenih hrđom, a s visećeg mosta na izlazu iz luke pružao se spektakularan pogled. Zanimljivo je bilo vidjeti i gradsku policiju kako patrolira gradom na konjima. Jiiiihaaa!

Mi smo u svom brzom tempu krenuli natrag u Amsterdam, ali odlučili smo još navratiti do Haaga i Sheveningenskog zatvora...

KAKO SAM ZAVRŠIO U HAAGU (četvrti dio)

Išli smo od jednog do drugog coffee shopa i raspitivali se gdje bismo mogli kupiti čokoladu s travom. U ni jednom je nismo našli, ali svi su nas uputili u coffee shop «Čokolada» koji je specijaliziran za takvo nešto. I ostali kafići/coffee shopovi bili su specijalizirani, tako da je jedan bio uređen u stilu irskog puba, drugi u stilu kaubojskog saluna itd. Samo su omamljeni turisti tupog pogleda svugdje bili isti. Ali tog famoznog «Čokolada» nigdje. Na kraju smo zbog potrage i izašli iz red light districta, ali to nije bio pametan potez. Već oko ponoći ostatak grada je opustio, svi kafići su se zatvorili i samo nas neki čovjek sumnjivog izgleda odmjeravao s jednog ugla. Vratili smo se u našu četvrt i još jednom sve pretražili, ali jednostavno nam nije bilo suđeno. Odlučili smo se prepustiti masi ljudi i bez dodatnih opijata.

A četvrt crvenih svjetiljki noću doista procvjeta. Ljudi i živost na svakom koraku, jedino su dojam kvarili britanski turisti koji su se opijali i razbijali boce na svakom drugom uglu. Mladi parovi s djecom, skupine mladih ljudi, pojedinci sumnjivog izgleda s rukama u džepovima, ljudi u 'zlatnim godinama', svi oni strpljivo su stajali u redu na ulaz u razne stiptiz barove (jedan je imao veliku reklamu «real sex on stage»), sado – mazo klubove ili videoteke sa sobama za gledanje. U usporedbi s ostatkom grada ovaj se dio činio vrlo ugodnim i sigurnim, unatoč ponudi koja bi sablaznila prosječnog hrvatskog građanina i asocirala ga na kriminal i nemoral. Doduše, pogled na cure u izlozima (koliko god lijepe bile, a neke su stvarno bile superzgodne) nije bio nimalo ugodan. Napravili smo još koji krug i onda se penzionerski odlučili vratiti u hostel. Prilikom povratka neki poprilično zgodan dečko me pogledao, uhvatio se za međunožje, nasmiješio se i rekao mi nešto. Do dana današnjeg nisam siguran je li mi htio naplatiti ili je to radio iz čiste opčaranosti mnome. Uglavnom, to je bila jedina ponuda koju sam dobio tokom desetodnevnog boravka u Nizozemskoj pa o njoj sve najbolje, iako sam je ljubazno odbio :)

Odlučili smo dio vremena provesti u hostelu. Tamo je već bio Igor u pidžami i pravio si fen-frizuru. Zgrabio sam par eura iz novčanika i krenuo u bar u prizemlju gdje smo bili Petra, ja, Josipa i tek još pet ljudi. Prostorom je dominirao mural na zidu s prikazom Amsterdama i velikim crvenim natpisom «Jesus». Kraj šanka bio je klavir s vazom prepunom suncokreta, pravi Van Gogh u malom. Petra je sjela za klavir i malo udarala po tipkama. Kad je zasvirala Jednu sem ružu imel vidno očaran dva crnca došla su do nje i počela se raspitivati o ovoj 'prekrasnoj i dirljivoj melodiji'. Prava zagorska tuga u Africi.

KAKO SAM ZAVRŠIO U HAAGU (treći dio)

Stvari sam ostavio jednom od rijetkih slobodnih ležajeva i počeo se raspremati. Većina ljudi u sobi imalo je kojih 40ak godina, a polovica su bili crnci. Mislim da ih je dobar dio ovaj hostel smatrao svojim domom, i to iz razloga što drugi nisu imali. Jedan od njih u ormariću je držao uokvirenu fotografiju na kojoj je bila mlada žena s djetetom, pretpostavljam njegova obitelj. Svi su se trudili biti tihi i neprimjetni da slučajno ne bi uznemirili svog susjeda. Navečer kada bi se svjetla prigušila imao sam dojam da oko mene hodaju crne sjene, a ne ljudi.

Napokon krenuh. Susreli smo se s Igorom i Majom iz Moskve i Cindy iz Berlina, i sve nas ovako multietnične domorodac Floor poveo je u obilazak grada. Za Amsterdam kažu da je uz Pariz i Barcelonu najljepši grad u Europi. Iz Floorove priče moglo se uglavnom čuti kojim je ratom što osvojeno, kojom kolonizacijom i trgovinom što izgrađeno i tako redom. Uostalom, kao i većina gradova Europe i ovaj je u prošlosti građen pljačkom i otimanjem. Preskakivali smo kanale koji su podsjećali na Veneciju, divili se arhitekturi koja je tako spretno miješala drvo i kamen, sklanjali se od pomahnitalih biciklista kojih u gradu ima na desetke tisuća, prelazili preko grandioznih mostova i u razgovoru došli do restorana sa surinamskom kuhinjom. Bio je to moj prvi surinamski ručak, ali nadam se da ne i zadnji. Nemam pojma što sam pojeo, ali znam da je sve bilo vrlo ukusno i vrlo vrlo ljuto, ali to nije bila ljutina od koje me kasnije bolio želudac. Jedina posljedica uz sitost je bila ugodna toplina koja mi je do kraja dana strujala tijelom i štitila me od hladnih vjetrova s obližnjeg Atlantika. U obilasku nas je uhvatila večer i mi smo se požurili natrag u hostel spremiti se za izlazak.

Ipak je subotnja večer bila pred nama, a mi mladi i poletni željeli smo iskusiti amsterdamsku noć. Još na putu ovamo odlučili smo da ćemo kupiti čokoladu s travom i istražiti koje posljedice ostavljaja konzumiranje iste u većim količinama. Floor je sjeo na bajk i otišao kući, a mi smo se pozdravili s Igorom i Majom (koji su također odsjedali u hostelu «Kod Isusa») i dali se u potragu. Četvrt crvenih svjetiljki bila je prepuna ljudi...

KAKO SAM ZAVRŠIO U HAAGU (drugi dio)

U polusnu koji nas je savladao njemački gradovi pretvorili su se u kratke bljeskove na prozoru. Jedan bljesak – Bonn, drugi bljesak – Koblenz, i tako do jutra. Planirali smo u ranu zoru izaći u Koelnu i provesti nekoliko sati u obilasku grada, ali kada smo došli na kelnski kolodvor u 4:00 ujutro vrlo brzo smo odustali od toga. Nažalost, prilikom kupovine karte platili smo rezervaciju samo do Koelna jer smo u Zagrebu vjerovali da ćemo imati volje za ranojutarnji obilazak. Ovako se jedini obilazak sastojao od traženja kondukterke po vlaku kojoj smo na kraju trebali nadoplatiti rezervaciju za put od Koelna do nizozemske granice i to 9 Eur po glavi. I onda je u rano jutro vlak napokon stigao u Amsterdam. Iskrcali smo se na kolodvoru lakši za Katarinu i Anđelu (koje su odlučile dva dana provesti kod rođaka) i krenuli prema našem hostelu. O hostelu nismo znali mnogo, tek da se nalazi u poznatoj crvenoj četvrti i da je jeftin i udoban, kako nam je (pre)poručio jedan nizozemski kolega. Najviše nam se svidjela činjenica da se nalazi u tako zanimljivoj četvrti.

Dan je bio prekrasan, kakav se samo može poželjeti prilikom posjeta Amsterdamu. Jesen je već bila stigla, ali s njom ne i oblaci, pa su uske ulice u starom dijelu grada bile posute suncem i otpalim lišćem, a voda u kanalima zamutila onako kako se jesenske vode znaju zamutiti – kao da naslućuju hladnoću koja dolazi. Na ulicama je bilo malo ljudi, i sve je odisalo atmosferom smirenosti, uljuđenosti i reda. Da se približavamo cilju znali smo po reklamama koje su se počele pojavljivati na starinskim kućama i zgradama – «Museum of sex», «Casa rosso», «eXXXtreme videostore» i slično. Kraj jednog izloga iz kojeg nam se smiješila prezgodna, ali stvarno prelijepa cura od kojih 18 – 20 godina skrenuli smo lijevo i našli se pred vratima našeg novog doma. A ono, «Prijatelji Isusa Krista» ili nešto slično. Uglavnom, hostel je držala neka kršćanska grupa iz SAD – a. U početku me iznenadio kontrast kršćanstva i ostalih sadržaja crvene četvrti, ali naš već spomenuti kolega Floor kasnije nam je objasnio da je to čest slučaj. «Ovdje ima najviše duša koje treba spasiti», dodao je uz osmijeh.

Na recepciji su nas dočekale dvije stereotipno prpošne Amerikanke, pitale nas odakle smo (uz pitanje «Koji se jezik govori u Hrvatskoj?» iako sumnjam da bi znale smjestiti Hrvatsku u vrijeme i prostor), a nakon što smo rekli «English will be OK», brzo su nas uputile u pravila. Nema alkohola ili opijata u sobama, nema unošenja pornografskih materijala u sobe, u hostelu moramo biti najkasnije jedan sat iza ponoći kad se vrata zaključavaju i ne otvaraju do 10:00. Pozvani smo na čitanje Biblije svake večeri, dobili smo ključeve od ormarića i krenuli prema sobama – muški je bio prvi kat, a žensko prizemlje. Popeo sam se stepenicama, došao do sobe broj 11 i shvatio da ću sljedeća dva dana (točnije noći) provesti u društvu ni manje ni više nego 20 cimera...

KAKO SAM ZAVRŠIO U HAAGU (početak)

Putovanje u Nizozemsku trebalo je biti prava friendessance. Luka, Katarina i ja otkrivali bi zemlju poldera, a istovremeno bi se družili, još bolje upoznavali i obnavljali međusobne čvrste veze. Od ovog scenarija prepisanog iz nekog trećerazrednog TV filma spasio nas je Luka odlukom da ipak ode na skijanje, a ne sa nama na put. Toliko o čvrstim vezama. Osim Katarine (i naravno mene), tu su bile još tri druge cure. Izgleda da je estrogen week bio preda mnom.

Do kolodvora sam jedva stigao, jer moje srce nije predviđeno za napore sastavljene od lutanja Zagrebom sa dva prepuna backpacka po neobično vrućem listopadskom danu. Među inim stvarima u mojim ruksacima nalazili su se boca šljivovice, metalna cjediljka, četiri klipa kukuruza i jedna repa. Sve to dobilo je svoju svrhu u sljedećih tjedan dana. Nažalost, među stvarima nisu se nalazili ručnici i plastične šlape, a njihovu nužnost također sam upoznao sljedećih dana. Na put bez ručnika, stvarno ne znam što mi je to trebalo...

Luka nas je ipak došao ispratiti na kolodvor, a mi smo se ukrcali u vlak i mahali mu sve dok vlak nije ušao u prvi zavoj, a zagrebački Glavni nestao iza sivih blokova zgrada. Smirujući zveket kotača koji udaraju po tračnicama pratio nas je sve do Muenchena. Tamo smo presjedali na noćnu brzu liniju Muenchen – Amsterdam u neki suvremeni vlak sa odličnom izolacijom i ergonomskim sjedalima. To je ipak oduzelo romantiku koju naši HŽ muzejski primjerci vlakova posjeduju (kad ne smrde po pišalini), a od ovih ergonomskih sjedala sve nas je bolio vrat. Vlak je krenuo bez ikakvog kašnjenja: od Amsterdama nas je dijelila noćna vožnja dolinom Rajne.

PROLJEĆE NA BALTIKU (kraj)

Piusa Koopad jedno je od najvećih noćilišta šišmiša u Europi. To su dugački podzemni hodnici koji su nastali iskopavanjem kvarcnog pijeska od kojeg se radi staklo. Budući da u tlu nema čvrstog materijala već samo pijesak (koji se može lako urušiti), proizvodnja stakla u ovim krajevima brzo je prestala. Ali trajala je dovoljno dugo da ljudi uspiju iskopati podzemni labirint od nekoliko kilometara. Nakon što su ljudi otišli, tu su zagospodarili šišmiši. U Piusi Koopad zadržali smo se kratko, iz već spomenutih razloga. Obišli smo nekoliko hodnika, pijesak nam je upadao u kosu i oči, a ja sam se osjećao kao Tom Sawyer koji sa svojom prijateljicom pokušava naći izlaz iz mraka. Ako se ikad izgubite u spilji, stavite desnu ruku na zid hodnika i hodajte ne skidajući ruku sa zida. To će vas dovesti do izlaza. Mi smo na sreću ipak imali svjetiljke i mapu pa smo ubrzo ponovo ugledali svjetlo dana. Slijedio je još samo Tallinn.

Za Tallinn kažu da je najljepši grad sjeverne Europe. Budući da ostale gradove nisam posjetio, ne mogu suditi o tome. Ali da je grad lijep, stvarno je. Pod zaštitom UNESCO-a, očuvane gradske zidine iz srednjeg vijeka, sve to stvaralo je pravo nordijsko ozračje. Bila je tu i najveća i najljepša pravoslavna crkva koju sam vidio. Ali za Tallinn smo imali predviđen samo jedan dan.

Popodne nas je čekao ručak u nekom restoranu u centru grada. Nakon ručka su Lana i Tonka, još onako u restoranu, spontano počele pjevati 'Maslina je neobrana', a uskoro su im se pridružili i ostali. Bio je to topli dašak Jadrana na dalekom Baltiku, a mi smo shvatili koliko nam sve nedostaje. Već za nekoliko sati bili smo na graničnom prijelazu između Latvije i Litve. Bio je to prvi potpuno sunčan dan i za nama smo ostavili ovaj put azurno plavi Baltik i puste kilometarske plaže.

Doživljaja s povratka ima za još nekoliko odlomaka. Od toga da smo se pogubili u južnoj Poljskoj, o noćenju na benzinskoj pumpi, o prekrasnim Tatrama u Slovačkoj, o Lazar Čardašu u Mađarskoj, o problemima s kombijem, o nesreći na autoputu kraj Nagykanizse. Na graničnom prijelazu Goričan oko 1 sat ujutro trećeg dana dočekao nas je mladi policajac i upitao odakle stižemo. «Iz Estonije», odgovorila je Tonka, na šta se on začuđeno počešao po glavi i rekao «Pa daleko je to, ljudi!» na što jadna Tonka više nije izdržala nego se rasplakala i zagrlila ga. A i mi smo uskoro grlili svoje roditelje, braću i sestre, puni doživljaja s našeg prvog velikog putovanja.

Od moje estonske avanture prošlo je skoro tri godine. Danas kad razmišljam o tome sve mi se čini toliko stvarnim kao da se zbilo jučer. A ponekad mi se čini kao da je bilo prije mnogo mnogo godina, i kao da to ustvari nisam bio ja već neki drugi Marin kojeg danas slabo poznajem, i koji mi je ispričao ovu priču....

Zagreb, 2005.

Hvala Silji na nekim od fotografija u ovom putopisu.

PROLJEĆE NA BALTIKU (deseti dio)

Ostao je naš zadnji veliki obilazak Estonije. Park prirode Endla nalazio se u blizini Tartua. To je veliki kompleks močvara posebne vrste koje se nazivaju 'bog', u kojima žive zlatni orlovi, rastu sniježni ljiljani... i radi jedna nadasve neobična žena. Od početka do kraja obilaska imao sam dojam da ona misli da Endla i sve što se u njoj nalazi pripada njoj i samo njoj. Tako da je čitav obilazak izgledao kao da smo u njenom dnevnom boravku. Ako nismo pazili prijekorno nas je gledala, ako bi sišli sa drvenih mostića (slično kao na Plitvicama) odmah bi dotrčala do nas i gurkala nas natrag kao nestašnu djecu. Ali najviše od svega taj osjećaj pripadanja nazirao se kroz poznavanje i ljubav. Ta žena znala je svaki kutak, svako gnijezdo, svaki kamenčić i htjela nam je to pokazati, jer je i kod nas htjela vidjeti to oduševljenje i žar koji je ona neprestano pokazivala. Tanel mi je kasnije ispričao da ta žena tu radi otkad se on sjeća, od njegovog prvog obilaska Endle prije više od 15 godina i da je čitav svoj život posvetila istraživanju i očuvanju močvara. Nije se udavala, nema djece i čini mi se da je na neki način i ona postala dio močvare jednako kao i zlatni orlovi i sniježni ljiljani koji tu žive i rastu zajedno s njom. Po završetku obilaska povela nas je do neke osmatračnice s koje se vidio čitav park prirode – posvuda breze, žbunje, jezera i lokve mjestimično prošarane drvenim mostićima koji se gube na horizontu. Još jedno toliko usamljeno mjesto...

A mi smo napokon krenuli u planine. Na jugoistoku zemlje nalazi se Suur Munamägi (Veliko jaje), sa svojih 318 metara najviši vrh Baltika. Nakon kraće vožnje došli smo u podnožje odakle smo se cca osam minuta penjali do vrha. Da bi se od stabala išta moglo vidjeti s vrha izgradili su toranj od pet katova koji je izgledao kao nasukani svjetionik. Popeli smo se gore, ali zbog oblaka i kiše nismo mogli vidjeti do Finske (kako su nam obećali). Smrznute oranice, raščupani brezici i pokoje tamno jezero gubili su se u magli, a ja sam imao osjećaj da sam stigao na kraj svijeta. Vjetar je kovitlao oblake i Katarina i ja smo se nalaktili na ogradu i pustili da nam se lice potpuno smoči od magle i kiše. Dokle god je pogled sezao nije se mogla vidjeti niti jedna kuća.

Jedna kuća (točnije kolibica) ipak je bila sakrivena u blizini, a ta je kolibica bila naše zadnje prenoćište. Nakon večere došla je na red i sauna koju smo toliko željno iščekivali. Imala je predsoblje u kojem smo se skinuli i aklimatizirali (temperatura je bila oko 50 C). Upozorili su nas da prije ulaska u glavnu prostoriju saune skinemo sav nakit, leće i sl. jer postoji opasnost da se užare ili rastope i da nas tako opeku. A onda su se otvorila vrata i mi smo ušli u drvenu prostoriju gdje je već bilo nekoliko golih Estonaca i Estonki. Termometar je pokazivao nevjerojatnih 114 C. Prvih par minuta nekako sam i izdržao, iako je zrak bio tako vruć da ga je bilo gotovo nemoguće udisati. Ali kad je Erki preko užarenog kamenja prelio vodu, kad se sva ta para podigla u zrak ja sam pomislio da ću umrijeti. Istrčao sam u predsoblje, a sa mnom još nekoliko Hrvata. Kasnije smo se vratili unutra i ja sam izdržao još nekoliko minuta. Temperatura je toliko bila visoka da se čovjek uopće ne znoji. Točnije, nema dojam da se znoji jer vlaga odmah isparava s tijela. A onda je došao kraj. I to kakav kraj. Iz saune smo izletili goli golcati, trčali kroz šumu nekoliko metara, a onda skakali u potok koji je mjestimično još uvijek bio zaleđen. Od tolike vrućine voda se i nije činila prehladnom. Osjećaj nakon urona je kao da se milijarde iglica zabijaju po čitavom tijelu, a kad se pokuša ispuzati iz potoka koža na tabanima čini se debelom pola metra, zbog čega su neki popadali u obližnje blato. Ako ikad budete u prilici, preporučam. Bez ikakvog straha za zdravlje, čak naprotiv!

Nakon saune legli smo u krevet još uvijek se pipajući. Koža nam je svima bila tako mekana i glatka, a san koji je uslijedio meni će biti spavanje koje ću pamtiti čitavog života. Niti vukovi koji su zavijali čitave noći, niti neudobna vreća i pretvrd krevet, niti Markovo hrkanje nisu me ometali u najboljem i najčvršćem snu mog života.

Prije povratka u Tartu i posjeta Tallinu svratili smo i do Piuse Koopad.

PROLJEĆE NA BALTIKU (deveti dio)

Došao je na red i naš prvi noćni izlazak. Ja baš pretjerano i ne volim izlaske u klubove jer ne plešem, a ni ne slušam muziku koja se najčešće pušta na takvim mjestima (a ni alkohol mi nije posebno drag), ali naravno da nisam lud propustiti nešto takvo, ipak nisam ovdje svaki dan! Spremismo se dakle mi, a pred diskotekom 'Tallinn' čekao nas je ostatak grupe. Unutra su bila četiri podija, jedan sa tranceom, jedan sa živom muzikom, na jednom modna revija i prodaja odjeće, a na jednom lounge muzika s madracima. Naravno da sam završio na ovom posljednjem, čak sam uspio i zaspati, sve dok nije došao neki rmpalija iz securityja i objasnio mi da je u disku zabranjeno spavanje?! Na svu sreću, većina mi se ubrzo pridružila na madracu, tako da mi nije bilo dosadno. Došli su i neki do tad nepoznati Estonci, od kojih se jedan zvao Ajvar. Ništa čudno, još prije upoznao sam i Juhana, a od 'naših' jedna se cura zvala Pille.

I dok smo tako ležali porazbacani uokolo, ja sam si dao malo oduška promatranjem međuljudskih odnosa u našoj grupi. Između Vlatke i Edgara padale su neke simpatije, al' on, dobroćudno tele, samo se smješkao i na tome je ostalo. Nešto sam nanjušio i između Franeta i Laure, ali iako se Laura otopila u odnosu na Zagreb, još uvijek je svojim sub zero pogledom hladila svaku vatricu u Franetu. A tu je bila i Kelin, nezaboravna Kelin koja je nekoliko tjedana nakon našeg povrataka stopirala do Hrvatske i natrag samo zbog Nepoznatog Nekog. A Tanel, Tanel... Nisam uspio pobrojati sve cure koje su se zagledale u njega, ali mislim da je on pobjednik u ovoj kategoriji.

U mom bapskom hobiju protekao je dobar dio večeri, a ja sam imao sreće što ni Vlatka ni Laura nisu htjele ostati predugo, pa smo među prvima, oko 2 u jutro, krenuli kući. Noćna šetnja kroz Tartu sjetila me na Zagreb. Odjednom sam shvatio da mi se ide doma, u Hrvatsku. I to jako. Sva sreća da me do jutra osjećaj napustio...

Prije našeg posljednjeg izleta po Estoniji, ostali smo još jedan dan u Tartuu. To vrijeme bilo je rezevirano za obilazak dućana, kupovinu suvenira (najčešće losove kobasice) i šetnju kroz grad, njegove ulice prepune pijanih i veselih studenata i festivalskih događanja. Navečer je Silja organizirala večeru za sve nas, a dobrodošlu učmalost prekinuo je Tanel obavijestivši nas da ćemo se uskoro skidati do gola. Ja samo mogu dodati – napokon! :) Čovjek je bio suočen s nevjericom od strane Hrvata, neke cure su čak i bučno protestirale, ali nitko od nas nije znao točno o čemu je riječ. Odgovor je bio – još jedna tradicija studentskih dana. Na rijeci koja protječe centrom grada stavi se splav na kojem je oveća bačva. U bačvi je vruća voda, mi se svi skinemo, skočimo u bačvu i goli plovimo gradom na 3 C.

Spustio se suton, a mi smo se došetali do rijeke još uvijek misleći da je riječ o šali. Kad tamo – na rijeci splav, na splavi bačva. Nije bilo uzmaka, splav je pristala i pokupila nas: bilo je vrijeme za odbacivanje krpica i kupanje u Adamovom i Evinom kostimu. Led sam probio naravno ja, a odmah mi se pridružio i Luka. Estonci su već bili goli i brčkali se u bačvi, a ubrzo im se pridružio i veći dio Hrvata, iako nisu baš svi bili dovoljno hrabri. I tako se nas poveći broj brčkao u bačvi, bila je to prava ljudska juha. Non stop te dodiruju nedefinirani ekstremiteti, sve se isparava, svi se migolje i meškolje, ali uopće nije bilo neugodno. Atmosfera je bila opuštena, i svi su umirali od smijeha. A onda je došlo na red polijevanje, kantama smo grabili ledenu vodu iz rijeke i zalijevali jedni druge. Luka je rukom uhvatio dimnjak i kasnije završio u bolnici zbog opekline na dlanu. To je bio jedini loš trenutak ove nezaboravne večeri.

Da zaključim, to je bilo jedno od najzabavnijih i najoslobađajućijih događaja iz Estonije. Isto tako mogu reći da nisu sve Estonke prirodne plavuše, a da se Estonci ne trebaju sramiti... ničega.

PROLJEĆE NA BALTIKU (osmi dio)

Baltičko more nas je sve iznenadio kada se tiho i jednostavno pojavilo iza zavoja, bez ikakve najave od naših estonskih prijatelja. Onako sinje i spokojno izgledalo je kao da je tamo oduvijek, i nije se dalo smetati skupinom šašavih turista koji su iskočili iz auta i zatrčali prema obali.
Stigli smo na Baltik, najneobičnije more koje sam do tad posjetio. Na obali se nasukala santa leda koju su prelijetali labudovi, a uokolo je rasla nepregledna šuma tanke žute trstike koja nas je sve nadvisivala. Posvuda su bili porazbacani obluci promjera do dva metra. Lana je kao prava primorka liznula more i zaključila da nije dovoljno slano. Istina, Jadran je slaniji čak sedam puta. A mi smo se popeli na santu i fotografijom ovjekovječili naša ukočena i promrzla lica. Nešto dalje bilo je i ribarsko selo u kojem nismo sreli nikoga. Samo šum trstike i vjetra i posvemašnji mir u dvorištima koliba i krošnjama stabala. Sve je izgledalo kao iz neke tužne nordijske bajke, i ni po čemu se nije moglo vidjeti da smo na obali mora, a ne nekog začaranog jezera.

Nakon Baltika krenuli smo natrag u Tartu kako bi malo bolje upoznali polaznu točku naših putovanja. Simpatičan omanji gradić tih su dana oživjeli studenstski dani. Deseci tisuća studenata (koji čine čak četvrtinu stanovništva ovog grada) svake godine provode tjedan dana u ludiranju na ulicama i trgovima. Toga dana održavala se velika utrka na rijeci, a mi smo odlučili osvjetlati obraz Hrvatske i prijavili dvije ekipe – Geoforce i Croatian sensation. Pripreme za utrku sastoje se od obilaženja lokalnih 'second hand' trgovina i kupovine što smiješnije i gluplje odjeće, što je dress code za ovu utrku. Ja sam kupio debelu vunenu suknju i neku očajnu pet brojeva manju majicu za 15 kn, a djelić dostojanstva dodao ljubičastom kravatom od 2 kn. Luka se odlučio za promatranje utrke sa sigurne udaljenosti, a omotan hrvatskom zastavom privukao je nekog fotografa lokalnih novina.

Došli smo do obale rijeke gdje su nas čekali domaćini s pripremljenim čamcima, a kad tamo tisuće i tisuće ljudi, krcate tribine i riječna obala i prijavljenih 70 ekipa. Koja je to bila ludnica! Dodijelili su nam startni broj, spiker je na razglasu izvikivao imena ekipa pa su i naša spomenuta i pobrala veliki pljesak (valjda zbog egzotike), startni pištolj je opalio, a mi se sjurili prema rijeci. Croatian sensation je zbog starosti čamca potonula nakon prvih nekoliko zaveslaja (za što im je kasnije i svečano dodijeljena nagrada za najpotonuće), a moja ekipa Geoforce krenula je u borbu sa raspomamljenim estonskim studentima. Na rijeci je bila neopisiva gužva, a nas je ubrzo dostigla splav sa preko 10 studenata obučenih u medicinske uniforme i počela nas obilno zalijevati kantama ledene vode. Jelena je upravo u tom trenutku dobila mengu i počela cviliti od muke, Josip je čitavo vrijeme pokušavao šarmirati Estonke iz susjednog čamca umjesto da vesla, a Una i ja smo pokušavali dovući naš čamac do bove koju smo morali zaobići. Nakon petnaestak minuta mučenja, cviljenja, veslanja i početnih stadija hipotermije došli smo do cilja, Una i ja smo otrčali do kontrolne kućice gdje su nas obavijestili da smo osvojili odlično deveto mjesto! Očito su previdjeli činjenicu da jednu bovu uopće nismo zaobišli, što bi nas automatski diskvalificiralo. Ali nagrade su se dijelile samo za prva tri mjesta (i posebna nagrada za potonuće) pa od našeg varanja nismo izvukli neku korist.

Do večeri smo se grijali kod kuće i skupljali energiju za izlazak u diskoteku 'Tallin' u centru Tartua.

PROLJEĆE NA BALTIKU (sedmi dio)

U nekoliko dana provedenih u Estoniji naučili smo nešto više o karakteru ovog naroda, njihovom temperamentu ili još bolje – nedostatku istog. Prvo što nam je upalo u oči je da se oni gotovo i ne smiju. Bez pretjerivanja – poneki osmijeh i to je sve! Mimika lica im je i inače neprimjetna, a podučili su nas i da se bilo kakvo mahanje rukama za vrijeme govora smatra nepristojnim. Kad smo tek nakon tjedan dana saznali da su jedan Estonac i Estonka u našem društvu par, više nas ništa nije čudilo. Prihvatili smo normalnim činjenicu da se ni jednom nisu poljubili, držali za ruke, šalili... Isto kao što su i oni normalnim počeli smatrati naše (pre)glasne razgovore, skakanje, vrištanje i cerekanje. Isprva smo ih kroz šalu kritizirali, ali su nas posramili svojim objašnjenjem o poštovanju razlika. Na kraju smo naučili cijeniti taj njihov nesumnjiv šarm i drukčiji način izražavanja naklonosti. U svakom slučaju, uistinu posebni ljudi.

U ovakvim i sličnim razgovorima protekla je vožnja do nacionalnog parka na sjeveru zemlje. Ime mu nisam upamtio, ali sastojalo se od puno ő i ö. Učenje estonskog ostavio sam za drugi put. Jezik ima 14 padeža i u Europi mu je sličan jedino finski. Ja sam se zadovoljio sa skromnim aitah (hvala) i palun (molim). Od daljnih pokušaja odvratio me događaj iz Tartua. Nakon što sam neku ženu slučajno bubnuo torbom, nasmiješio sam se i rekao 'palun vandabust', nakon čega me ona blijedo pogledala. Jer 'molim, oprostite' kaže se palun vabandust, a ja sam tu gospođu zamolio da mi da Vandinu sisu. Ako ništa drugo, bar sam uspio izmamiti smijeh iz naših suzdržanih estonskih prijatelja.

I stigosmo mi u nacionalni park. Smještaj je bio u dvorani osnovne škole, u kojoj je priređen i tulum, dok je obilazak parka ostavljen za sutra. Da bi ugrijali atmosferu na tulumu, naši domaćini naučili su nas jednu estonsku igru. Poredaju se čaše koje se do vrha napune vodom, osim jedne koja se napuni votkom. Svi osim jednog dobiju jednu čašu i moraju je ispiti tako da (jedini) igrač koji ne pije ne skuži u kojoj od čaša se nalazi votka. Ako pogodi dobiva bod. U slijedećem krugu netko drugi pogađa i tako unedogled. Naravno da su Estonci bili puno utreniraniji i ispijali su 2 dcl votke kao da piju 'Janu', a mi smo već nakon dva kola kapitulirali. Svi osim Jelene, koja je nastavila igrati igru do dugo u noć da bismo joj slijedeće jutro morali prepričavati događaje koje je u alkoholnoj amneziji posve zaboravila.

Možda zbog mamurluka ili činjenice da su jedini dostupni WC-i bili poljski, nacionalni park nas nije oduševio. Šume, livade, jezerce i neki derutni dvorac, a uz sve to i dosadna kišica, neodlučna o tome pada li joj se ili ne. Neusporedivo ni s jednim nacionalnim parkom u Hrvatskoj. Par dana kasnije dojam je ipak popravio park prirode Endla, a mi prije Endle napokon stigosmo na toliko očekivani Baltik.

PROLJEĆE NA BALTIKU (šesti dio)

Ida-Virumaa najveća je rudarska pokrajina u Estoniji. Za razliku od 'tradicionalnih' naftnih bušotina, ovdje se prakticira drukčiji način eksploatacije nafte. Shale je porozna vrsta stijene u čijim se porama nalazi nafta. Da bi se ona ekstrahirala, kamen se drobi (može se reći da se nafta 'ižmiče' iz kamena), a otpaci - ostatak shalea u obliku pepela i troske - slaže na hrpu. Podzemni hodnici rudnika kojeg smo posjetili dugi su tri kilometra pa smo, umjesto pješice, u podzemlje krenuli vlakom i bar djelomično iskusili težak život rudara. Nagurani u prastare metalne vagone u koje smo jedva svi stali, uz zaglušujuću buku prolazili smo polumračnim hodnicima s kojih je kapala voda, a sve mirisalo na tlo, vlagu, trulež i raspadanje. Došli smo do kraja jednog od hodnika u labirintu i iskrcali se, a radnik koji nas je vodio u obilazak uključio je strojeve. Buka je postala još glasnija dok su se veliki metalni vagoni okretali u zraku i iskrcavali skupljeni materijal u za to određene spremnike. Budući da smo pokazali zavidan nivo radoznalosti, doveli su nas do jednog kopa i dali (tko je htio) veliku bušilicu koja je nalikovala na dva metra dugačak borer. Nakon što su je uključili, stroj težine nekoliko kila počeo je podrhtavati u mojim rukama dok sam nespretno pokušavao ostaviti nekakav trag u estonskom Hadu.

Obilazak je završio kraćim geološko – rudarskim predavanjem, a mi smo izašli na površinu i udahnuli svjež zrak. Tek kad smo počeli raskopčavati jakne na zubatom suncu shvatili smo koliko je u rudniku bilo hladno. Još je preostao obilazak rudničkog otpada – troske. Otpad kao otpad, ali njega ima u tolikoj količini (iskoristivost naftonosne stijene je tek oko 50 – 60%) da je brdo pepela na koje smo se popeli najveća uzvisina u čitavoj državi. Najveće nadmorsko uzvišenje Estonije nešto je istočnije, ali ono se ne ističe toliko iz okolnog reljefa. Ovo oko 150 m visoko brdašce bilo je najveći relativni vrh, i mi smo se popeli na njega. Uzvisina je konsolidirana travom, žbunjem i kojim kržljavim stablom, ali po prašini koju smo dizali za sobom bilo je očito da se penjemo po pepelu. Ponegdje se još uvijek i isparavalo iz tla. Pogled je obuhvaćao smeđe pustopoljine i rudarski kompleks koji je na površini izgledao kao da ne radi barem pedeset godina. Raspadnuta postrojenja iz čijih krovova su rasle breze podsjetila su me na cementaru «Sloboda» iz Podsuseda.

Dvije – tri fotografije i sjeli smo u automobile. Slijedio je Baltik.

PROLJEĆE NA BALTIKU (peti dio)

Kolona je opet krenula i uskoro smo bili na Peipsi jarvu iliti Čudskoem ozeru, četvrtom najvećem jezeru u Europi i graničnom području Estonije i majke Rusije. Najveća dubina jezera je samo 4 m. Iako je bio početak svibnja obale su mu još uvijek bile dijelom okovane ledom. Uz obalu su plutali drveni čamci – sanjke, a u daljini na pučini moglo se vidjeti i nekoliko ribara. Od samog nepreglednog vodenog prostranstva više su nas se dojmili oblaci, potpuno drukčiji od onih iz južnijih krajeva. Izgledali su tako masivno i teško, kao da se nalaze samo stotinjak metara od tla, posvuda samo oblaci.

Čitavo vrijeme obilaska sumnjičavo nas je promatrala skupina mladih Rusa. Čuvši estonski jezik namrštili su se i činilo se da gube zanimanje. U tom trenu načuli su par rečenica hrvatskog, nasmijali se i počeli nas veselo dozivati i mahati poluispijenim bocama votke. Slavenska krv i gostoljubivost su proradile. S obzirom da su izgledali kao da su netom nekog ubili i opljačkali par banaka, mi smo se pristojno nasmiješili i nastavili sa svojim obilaskom.

Slijedio je pravoslavni samostan Puhtitsa, rekoše nam jedan od najljepših i najposjećenijih samostana u sjevernoj Europi. U velikom kompleksu s bradatim popovima, čistačicom koja je non-stop histerično vikala iako nije bilo nikog u blizini i nekoliko parkiranih lada čak smo i nešto pojeli. Još uvijek nisam siguran što je to bilo, ali bilo je slatko. A slatko je bilo gotovo sve što smo jeli u Estoniji. Zbog depresije uzrokovane polarnom noći sjevernjaci jedu nešto slađu hranu pa ih šećer malo 'podiže' iz njihove tuge. A mi smo od njega postali hiperaktivni, a cure su i natukle pokoju kilu. A kako i ne bi od svih tih slatkih kombinacija. Jeli smo kiselo zelje koje je bilo slatko, slatki kuhani krumpir, slatke krvavice, pizzu s voćem, pošećerenu salatu i neizostavnu slatku kašu. Glavni hit su ipak bile kobasice od losa koje su bile slane. Kao vegetarijanac ja nisam imao tu mogućnost, pa sam se držao svojih slatkih biljnih delicija.

A s božjih nebesa spustili smo se u podzemlje, i to u rudarskoj pokrajini Ida-Virumaa...

PROLJEĆE NA BALTIKU (četvrti dio)

Moja cimerica iz Hrvatske Leelo (na estonskom to znači Pjesma) zbog nekih razloga nije me mogla ugostiti, pa mi je na licu mjesta dodijeljena druga cimerica – Laura, iz Hrvatske otprije znana kao Ledena kraljica, ponajviše zaslugom svog toplog i gostoljubivog ponašanja u Zagrebu otprije nekoliko tjedana.

Vlatka i ja ponijeli smo svoje putne torbe i krenuli za njom. Nakon par minuta našli smo se pred smeđom drvenom dvokatnicom. Izgledala je kao kulisa iz nekih vikinških filmova, onako stara, nordijska i mračna (nije bilo javne rasvjete). Uletjeli smo unutra oduševljeni svojim novim kvadratima, obavili dugo očekivani WC i prije spavanja krenuli se tuširati. Kad ono – kada posred kuhinje! Vlatka se gotovo ugušila od pristojnog nakašljavanja, ali Laura jednostavno nije shvaćala da u Hrvata golotinja izaziva neugodu. No to joj nije predstavljalo nikakav problem pa smo pozatvarali sva vrata koja vode do kuhinje i pustili Vlatku da se tušira, dok sam ja u spavaćoj sobi slušao Laurine doživljaje iz Australije. Boravila je tamo tri mjeseca i plaćala si boravak sitnim poslovima kao što su konobarenje, krečenje i sl. Izvadila je i poveću količinu fotografija koje su pratile priču. Prvih par fotografija, i odjednom na slikama ona k'o od majke rođena. Ovdje pod tušem, ondje se briše, ovdje se pere šlaufom. Meni je postalo totalno neugodno i malo sam gledao fotografije, malo nju (slagala je krevet i nije se obazirala na mene), a malo u svoja stopala. U tom trenutku u sobu je ušla Vlatka, ja sam joj brzo predao fotografije i krenuo u kuhinju na kupanje. Nije bilo grijanja pa je jedna od posljedica brzinskih pet minuta tuširanja poveća količina sapunice i vode koja je završila na kuhinjskom stolu i elementima.

Naš je prvi estonski dan došao kraju. Još smo malo pročavrljali s Laurom koja se odjednom činila kao potpuno druga osoba, draga, simpatična i totalno cool. Puštala nam je nekog estonskog pjevača, ja sam Vlatki prepustio krevet, legao na pod i ostatak noći proveo u snu ispresjecanom Vlatkinim hrkanjem, razmišljanjima o Lauri i sjetnim muškom glasom koji je pjevušio ma armastan sind (volim te na estonskom)...


«Come on, we're leaving soon!!» Svanulo je jutro i Laura nas je tjerala iz kreveta zagonetno se osmjehujući. Za stolom nas je čekala kaša. Kasnije smo zaključili da je to neko estonsko nacionalno jelo jer smo svaki dan za doručak jeli kašu. I dok je Laura uživala kao da u najmanju ruku jedu neku rijetku gurmansku deliciju, mi smo se smješkali, točili si mlijeko iz vrećice (da, dobro ste pročitali - iz vrećice) i jeli kašu koja uopće i nije bila tako loša, čak naprotiv. Kasnije smo proveli istragu kod ostatka hrvatskog kontigenta, ali rezultati su bili isti. Kaša, bila posoljena, popaprena, pošećerena, s voćem ili soja sosom, uvijek i samo kaša.

Ukrcali smo se u vozila i kolona od dva auta i dva kombija krenula je u nepoznatom smjeru. Program je držan u tajnosti tako da nismo znali što nas sve čeka iza sljedećeg zavoja. A iza sljedećeg zavoja, pa još nekoliko istih takvih, pa kraj dvije osušene breze na raskrižju i par sati lutanja po makadamu, a mi ono stigosmo u Rusiju. Točnije – u rusko područje u Estoniji. Razveselili smo se kao mala djeca, jer na čas nam se činilo kao da smo se vratili u Hrvatsku. Glavna seoska ulica oko koje su gusto nagurane kućice, na glavnom 'trgu' crkva, a iza kuća oranice na kojima se mogla vidjeti i pokoja Ruskinja s maramom na glavi kako kopa. Objasnili su nam da su Rusi u Estoniji poznati po uzgoju luka koji se nakon berbe suši na suncu i jede kao jabuka. Kad čovjek malo zaškilji, učini mu se da je negdje u Slavoniji.

PROLJEĆE NA BALTIKU (treći dio)

«Ljudi, pogledajte ovo!» Pomalo ugruvani od duge vožnje protegnuli smo se i bacili pogled nadesno. A tamo je na nekoliko stotina metara udaljenosti od nas počinjao Kaunas, drugi najveći litavski grad i živi spomenik socijalističke arhitekture. Fasade koje nisu obnavljane valjda zadnjih 50 godina naginjale su se nad prljavi Njemen, a iza zgrada nazirali su se tvornički dimnjaci. Nema šta, lijep prvi susret sa urbanim životom Litve. Na žalost, nismo imali vremena uvjeriti se u suprotno (a prijatelji koji su posjetili Klaipedu i Vilnius kažu da je Kaunas iznimka), jer smo već debelo kasnili na naš rendes-vous point u Estoniji.

Marko je sjeo na gas, a mi smo preticali šleper za šleperom i promatrali krajolik. A to je tek bila ravnica, još ravnija i od Poljske (ako je to moguće). U zadnjem ledenom dobu ovdje je bio ledeni pokrivač i prilikom njegovog povlačenja milijarde tona leda su kao neka velika pegla ispeglali cijelu državu (a i širu okolicu). Izgledalo je kao da se stvarno vozimo po velikoj ploči. Osim toga, baltički narodi valjda toliko drže do svoje privatnosti da ni sela ne grade, nego je udaljenost između dvije najbliže kuće i po nekoliko stotina metara. Tu i tamo pokoje stablo, i to je sve. I dalje, kroz čitavu Litvu i Latviju ista slika – ravnica na kojoj su kao lego kockice pobacane kućice, pokoja vjetrenjača i stablo. Sve je izgledalo tako usamljeno.

Pala je noć, prošli smo još jednu državnu granicu i našli se u Estoniji. Noćna vožnja kroz kilometarsku napola osušenu brezovu šumu (vrlo spooky) završila je na parkiralištu u Tartuu u tri sata u jutro. Dočekali su nas prijatelji iz Estonije s obećanjem o ludom provodu slijedećih tjedan dana. Tek kasnije smo saznali da to uključuje ludu utrku pred 10 000 gledatelja odjeven u žensku odjeću, ispijanje koktela sa 76% alkohola na eks, rad u rudniku, penjanje na najviši vrh Baltika, istraživanje poljskih WC-a diljem Estonije, puno golotinje na +5 celzijevaca i još nekih drugih stvari kojih me je i pomalo sram prisjećati se na ovaj način ;)

PROLJEĆE NA BALTIKU (drugi dio)

Između nas i Varšave nalazilo se nekoliko stotina kilometara poprilično loših cesta. Dan je bio sunčan i više je ličio na kasnu jesen nego na početak proljeća. Ipak uz malo sunca nam je vrijeme provedeno u društvu 'Polskih fiata' i drugih limenih ljubimaca na poljskoj kaldrmi brže prošlo. Zadnje planine vidjeli smo prolazeći kroz Sudete u koje proljeće još nije stiglo. Krošnje su tek počinjale pupati, a nabujale rijeke poprimile boju piva, što je zbog sastava uobičajena slika u ovim krajevima. Poslije toga – ravnica. I to ne ona slavonska koju razbijaju humci, šume, sela ili kukuruzišta. Prava pravcata ravnica dokle pogled seže.

Suton nas je uhvatio na Varšavskom kolodvoru. To je bilo dogovoreno mjesto sastanka s dvije Poljakinje koje smo upoznali preko interneta. Znali smo samo da će nas čekati na kolodvoru, da se zovu Karolina i Agnieszka, i da će Agnieszka nositi crveni šal. Nakon probijanja kroz kolodvorsku gužvu, susreta, par nespretnih osmijeha i upoznavanja Karolina nas je ugostila u vlastitom domu. Olakšani za prtljagu, a bogatiji za dva nova topla poznanstva, krenuli smo u varšavsku noć.

Varšava je u prošlosti doživjela potpuno drugačiju sudbinu od Praga. Hitlerove bombe doslovno su sravnile grad sa zemljom, ali su nakon rata Poljaci odlučili sve obnoviti onako kako je nekad bilo. Teško je danas povjerovati da su sve one raskošne zgrade u gradskom centru stare jedva pedesetak godina, ali uistinu je tako. Nakon turističke šetnje kroz gradsku jezgru sjeli smo na obalu Visle i u velikom društvu novopridošlih Poljaka pijuckali poljsko pivo s jabučnim sokom. Naime, uvjerili su nas da se tu pivo pije baš tako, pa kad si već u Rimu.... Nakon nekog vremena (ili nekoliko piva) prestali smo komunicirati na engleskom. Mi na hrvatskom, a oni na poljskom i nekako smo se razumjeli :). Što se tiče muzike bilo je još jednostavnije. U Poljskoj postoji band Yugoton koji se specijalizirao za obradu naših starih hitova, tako da smo večer priveli kraju uz ''Črno-biali svjat'' i definitivni ovdašnji hit ''Ružica sam bila''. Kratko smo odspavali, a jutro nas je potjeralo dalje na put.

Usprkos prekrasnim vedutama Varšave, impozantnosti Palače kulture ili romantici večeri uz Vislu, iz Poljske ću najviše pamtiti iskrenu toplinu poljskih ljudi koje sam upoznao putem.