Kolona je opet krenula i uskoro smo bili na Peipsi j
arvu iliti Čudskoem ozeru, četvrtom najvećem jezeru u Europi i graničnom području Estonije i majke Rusije. Najveća dubina jezera je samo 4 m. Iako je bio početak svibnja obale su mu još uvijek bile dijelom okovane ledom. Uz obalu su plutali drveni čamci – sanjke, a u daljini na pučini moglo se vidjeti i nekoliko ribara. Od samog nepreglednog vodenog prostranstva više su nas se dojmili oblaci, potpuno drukčiji od onih iz južnijih krajeva. Izgledali su tako masivno i teško, kao da se nalaze samo stotinjak metara od tla, posvuda samo oblaci.
Čitavo vrijeme obilaska sumnjičavo nas je promatrala skupina mladih Rusa. Čuvši estonski jezik namrštili su se i činilo se da gube zanimanje. U tom trenu načuli su par rečenica hrvatskog, nasmijali se i počeli nas veselo dozivati i mahati poluispijenim bocama votke. Slavenska krv i gostoljubivost su proradile. S obzirom da su izgledali kao da su netom nekog ubili i opljačkali par banaka, mi smo se pristojno nasmiješili i nastavili sa svojim obilaskom.
Slijedio je pravoslavni samostan Puhtitsa,
rekoše nam jedan od najljepših i najposjećenijih samostana u sjevernoj Europi. U velikom kompleksu s bradatim popovima, čistačicom koja je non-stop histerično vikala iako nije bilo nikog u blizini i nekoliko parkiranih lada čak smo i nešto pojeli. Još uvijek nisam siguran što je to bilo, ali bilo je slatko. A slatko je bilo gotovo sve što smo jeli u Estoniji. Zbog depresije uzrokovane polarnom noći sjevernjaci jedu nešto slađu hranu pa ih šećer malo 'podiže' iz njihove tuge. A mi smo od njega postali hiperaktivni, a cure su i natukle pokoju kilu. A kako i ne bi od svih tih slatkih kombinacija. Jeli smo kiselo zelje koje je bilo slatko, slatki kuhani krumpir, slatke krvavice, pizzu s voćem, pošećerenu salatu i neizostavnu slatku kašu. Glavni hit su ipak bile kobasice od losa koje su bile slane. Kao vegetarijanac ja nisam imao tu mogućnost, pa sam se držao svojih slatkih biljnih delicija.
A s božjih nebesa spustili smo se u podzemlje, i to u rudarskoj pokrajini Ida-Virumaa...
arvu iliti Čudskoem ozeru, četvrtom najvećem jezeru u Europi i graničnom području Estonije i majke Rusije. Najveća dubina jezera je samo 4 m. Iako je bio početak svibnja obale su mu još uvijek bile dijelom okovane ledom. Uz obalu su plutali drveni čamci – sanjke, a u daljini na pučini moglo se vidjeti i nekoliko ribara. Od samog nepreglednog vodenog prostranstva više su nas se dojmili oblaci, potpuno drukčiji od onih iz južnijih krajeva. Izgledali su tako masivno i teško, kao da se nalaze samo stotinjak metara od tla, posvuda samo oblaci. Čitavo vrijeme obilaska sumnjičavo nas je promatrala skupina mladih Rusa. Čuvši estonski jezik namrštili su se i činilo se da gube zanimanje. U tom trenu načuli su par rečenica hrvatskog, nasmijali se i počeli nas veselo dozivati i mahati poluispijenim bocama votke. Slavenska krv i gostoljubivost su proradile. S obzirom da su izgledali kao da su netom nekog ubili i opljačkali par banaka, mi smo se pristojno nasmiješili i nastavili sa svojim obilaskom.
Slijedio je pravoslavni samostan Puhtitsa,
rekoše nam jedan od najljepših i najposjećenijih samostana u sjevernoj Europi. U velikom kompleksu s bradatim popovima, čistačicom koja je non-stop histerično vikala iako nije bilo nikog u blizini i nekoliko parkiranih lada čak smo i nešto pojeli. Još uvijek nisam siguran što je to bilo, ali bilo je slatko. A slatko je bilo gotovo sve što smo jeli u Estoniji. Zbog depresije uzrokovane polarnom noći sjevernjaci jedu nešto slađu hranu pa ih šećer malo 'podiže' iz njihove tuge. A mi smo od njega postali hiperaktivni, a cure su i natukle pokoju kilu. A kako i ne bi od svih tih slatkih kombinacija. Jeli smo kiselo zelje koje je bilo slatko, slatki kuhani krumpir, slatke krvavice, pizzu s voćem, pošećerenu salatu i neizostavnu slatku kašu. Glavni hit su ipak bile kobasice od losa koje su bile slane. Kao vegetarijanac ja nisam imao tu mogućnost, pa sam se držao svojih slatkih biljnih delicija. A s božjih nebesa spustili smo se u podzemlje, i to u rudarskoj pokrajini Ida-Virumaa...
Nema komentara:
Objavi komentar