REDITUS (kraj)

Mazhandu bus tog je jutra bio pun. Na monitorima su puštali Kung-fu pandu s kineskim titlovima. Zambija je jedna od zemalja u Africi koja je najviše pala pod kineski utjecaj, rudnici bakra, rijetkih minerala i rijetki rudnici dijamanata, sve je to bilo u rukama diva s istoka. Pred nama je bilo više od 400 kilometara vožnje. Prošli smo kroz Kalomo, grad s bankama bez novca i benzinskim postajama bez goriva. Prošli smo kroz Mazabuku i opet vidjeli njezine divovske šećerane. Prešli smo Kafue i došli u Lusaku, tako iskren grad u svoj svojoj jednostavnosti. Sutradan je polijetao naš zrakoplov. Joseph nas je odveo do zračne luke na kraj grada. Dan je bio prekrasan, žuto-narančast i bezbrižan. Vjetar je povijao grane stabala u savani, a žuta ispucala trava šuškala je u očekivanju prvih kiša.

Moj drugi posjet ovom kontinentu primakao se kraju, a u tom trenutku mi se činio i posljednjim. Možda je ipak malo previše siromaštva, bijede i nepravde na ovome svijetu, a ja ne želim stajati na crvenim svjetlima. Umjesto autobusa, došetali smo do aviona i uspeli se uz stepenice. Bila je topla ljetna večer, jednaka takva čekala me u Zagrebu koji se sad činio godinama daleko.Tada mi se činilo da u Afriku više nikada neću ići, ali danas mi se opet čini da život ipak ne daje konačne odgovore.

REDITUS (deveti dio)

Livingstone je grad koji to ustvari nije. Ima glavnu cestu s dvije kolonijalne zgrade, benzinsku postaju, banke i restorane. Ima i afričku prašinu koja pokriva ulice, vjetrobranska stakla i banane koje se prodaju uz cestu, ali sve je to obična kulisa. Livingstone kao da je nastao kao predvorje Viktorijinih vodopada, i sve u ovom gradu podređeno je tome. Na svakom koraku taksisti dovikuju za tobom i nude ti prijevoz, prodavači ukradenih mobitela povlače te za rukav, a lokalnu umjetnici pokušavaju te dovući u svoju suvenirnicu. Livingstone je elementarna ljudska potreba za zaradom.

Rekavši to, treba istaknuti da ovaj grad ima i svoj šarm: Livingstoneov muzej, tržnice, susretljivi lokalci i činjenica da ovdje bijelo lice nije takva novina i zagonetka koju je valjda moguće riješiti samo neprestanim zurenjem. Livingstone ima i malo onog kolonijalnog duha kojeg putnik barem dijelom očekuje kad putuje kontinentom. Ovaj put, nažalost, nisam provodio previše vremena u obilasku Livingstonea. Uskoro su se održavali izbori, a omraženi autoritarni predsjednik Rupiah Banda bio je pred porazom. Podržavatelji njegovog protivnika Michaela Sate svaki dan održavali su prosvjedne skupove koji su bili na rubu incidenta zbog velikih policijskih snaga. Zambija se ipak ponosi kakvom-takvom demokracijom i mjesec dana nakon našeg odlaska iz Zambije došlo je do smjene vlasti – Michael Sata zvan „kralj kobra“ došao je na vlast vatreno mašući svojim zlatnim raspelom.

Sljedeći dan smo naručili g. Kapangulu i njegov prekrasni autobus rano u jutro. Svi su bili pomalo ushićeni zbog činjenice da idemo na Viktorijine vodopade, pa i ja kojemu je ovo bio drugi put da ih posjećuje. Jedanaest kilometara od grada i odjednom gužva, nakrcani taksiji, autobusi i prodavači svega i svačega koji čim ugledaju bijelo lice, sjate se poput gospođa s kolodvora u Dubrovniku. Pristojno odmahujući glavom i uz obaveznu mantru "Next time, my friend", dolazimo do kućice gdje se prodaju ulaznice. Iz daljine već dopire potmula tutnjava Dima koji grmi, čiji se oblak za vrijeme kišne sezone vidi s udaljenosti od 40 km.

I onda, odjednom Mosi - o - Tunya. Kao da su sva žega, žeđ i suša Zambije ovdje napokon dobile svoj smisao. Gotovo tisuću tona vode svake sekunde preljevalo se preko stepenice od ohlađene lave i tvorilo vodeni zastor širok dva kilometra i visok stotinu metara.

Unatoč kabanici koja se za jedan dolar kupi na ulazu u nacionalni park, svi smo se smočili, ali nikome to nije smetalo. Prvi put nakon mjesec dana osjetili smo nešto što podsjeća na kišu, meku toplu kišu koja je isprala svu prašinu s afričkih kaldrma i odnijela je prema Indijskom oceanu. Viktorijini vodopadi su zaborav, pod nevjerojatnom silom vode koja se obrušava niz vulkansko stijenje ne može ostati ništa.

Spustili smo se i do Boiling pota, mjesta gdje Zambezi probija stijenu i nastavlja teći kroz sedam uskih klanaca valjajući stijenje i noseći sa sobom raftere, krokodile i pokojeg slona koji je poginuo neoprezno hodajući po rubu vodopada dok ga struja nije povukla u bezdan. Putem niz litice slijedio nas je čopor pavijana pod vodstvom glasnog matrijarha. Nisam se osjećao ugodno, ali nakon što sam vidio čuvare u parku s divovskim mačetama, bilo mi je lakše. Pavijani su nam prišli na jedva dva metra i zurili, očekujući valjda neki otpadak, voće ili komad kruha. Kasnije su jednom neopreznom japanskom turistu oteli torbu i pred njim je raskomadali, samo da bi došli do banane koja se nalazila u jednom od džepova.

Odlučili smo se vratiti i navečer. Bila je noć punog mjeseca, a vedro nebo obećavalo je doživljaj lunarne duge. Putem smo gotovo pregazili slona koji je prelazio cestu na mjestu bez ikakve rasvjete. Ili je slon gotovo pregazio nas. Iako je bilo kasno navečer, u parku je bilo ljudi. Uspeli smo se do vidikovca, a tamo nas je čekala mliječna boja vodopada koja je svjetlucala na mjesečini. Preko čitavog kanjona presijavala se duga, okružena afričkim mrakom izgledala je još sjajnijom. Svaka kap koja je prštala s vodopada na tren bi zabljesnula u dugi da bi odmah zatim nestala u noći. Po prvi put u životu osjećao sam se kao da nisam na Zemlji, već na nekom drugom planetu daleko od ove posvemašnje afričke bijede.

REDITUS (osmi dio)

G. Kamboni čekao nas je na ulazu u kamp Kariba. Umjesto dogovorenih vozila, čekali su nas kombi za prijevoz školske djece sa šest mjesta i caddy koji je bio prepun nekakvih nedefiniranih stvari koje je g. Kamboni po svom važnom poslu nekome trebao dostaviti. Problem je što je nas bilo trinaest, ali u Africi se to rijetko kad percipira kao problem. Postoje dva veća vozila i manji broj putnika, samo treba iznaći optimalno rješenje.

U školski kombi ukrcalo nas se devet. Naizmjenično smo se smjeli nasloniti i ispružiti noge, ali ne istovremeno. Ljudi iz caddyja svoje doživljaje nisu htjeli opisivati. Pred nama je bilo oko tri stotine kilometara afričkih cesta posutih makadamom i prvoklasnim asvaltom, bez ikakvog reda i rasporeda. Vožnja do jezera Kariba inače je pravi mali doživljaj - u beskonačnoj i zatupljujuće ravnoj Zambiji ovdje se mogu ugledati planine koje zatvaraju obzor, doline načičkane kućicama i zavoji na strogim ravnim cestama koje uvijek izgledaju kao da vode od nekuda, a nikad negdje.

Nekoliko kilometara prije Batoke skrenuli smo u obližnje selo, a caddy je na krov dobio i prijenosni hladnjak prepun ribe. Dok ga je g. Kamboni vezivao užetom, mogli smo se igrati s djecom iz sela koja su nas radoznalo promatrala. Nastavili smo vožnju. Do Kaloma smo stigli upravo na vrijeme za večeru. Vruća peciva iz Spara u Chomi i ovaj put su prijala, možda dijelom i zato jer su okusom podsjećale na dom. Kasnije smo provjerili račun i ustanovili da su nam umjesto tri peciva naplatili 32. Nitko se nije uzrujavao. Zavukli smo se u naše krevete, prekrili nečim što je u prijašnjem životu definitivno bio zastor, a nikako pokrivač, i zaspali.

Sljedeće jutro dočekao nas je g. Kapangula sa širokim osmjehom i divnim bež autobusom koji nas je odveo put Livingstonea. Cesta na kojoj sam prije tri godine ispustio dušu bila je potpuno obnovljena, a na nekoliko mjesta kočoperili su se znakovi "Ovo je izgradila Europska unija". Benzinska postaja, nekoliko boljih automobila, bijelci šetaju cestom - stigli smo u Livingstone, I presume.

REDITUS (sedmi dio)

Siansowa je selo na obali rijeke Zambezi, izgubljeno na tri sata vožnje od najbliže asvaltirane ceste. Kako bi se došlo do Siansowe, potrebno je sići s glavne ceste nakon Sinazezea, zahrđalog prašnjavog sela na putu za nigdje, te zatim voziti kroz čađavi miombo zaobilazeći lutajuće krave i kokoši. Krajolik je nevjerojatno suh, ispucala zemlja i spaljeno granje stvaraju dojam kao da ovdje nije kišilo od biblijskih vremena. A opet, samo nekoliko stotina metara nakon što se prođe Siansowa, pogled puca na divovsko jezero transplantirano ljudskom rukom usred bezvodne pustinje.



















Prije pedeset godina ovo područje naseljavali su Basilwizi – ljudi velike rijeke. Plodni mulj koje su donosile sezonske poplave Zambezija omogućavao im je dvije žetve godišnje, a bavili su se i ribolovom na Zambeziju i delti njezinih pritoka. Životom Basilwizija i svih drugih živih bića Zambezija upravljao je Nyaminyami, božanstvo s tijelom zmije i glavom ribe. Njegovo utočište nalazilo se u području zvanom Kariwa, uskom i divljem klancu na rijeci koji je onemogućavao plovidbu nizvodno.

Godine 1955. talijanska tvrtka Impresit počela je na mjestu Kariwa graditi branu. Britanske kolonije Sjeverna i Južna Rodezija, posebice njihova rastuća industrija bakra, trebale su velike količine struje i klanac Kariwa bio je idealno mjesto za ovaj veliki pothvat. No, Talijani i Britanci nisu računali na gnjev boga rijeke. Prema predaji Basilwizija, Nyaminyami, bijesan zbog izgradnje jezera poslao je najveće poplave u povijesti rijeke Zambezi. Kasnija hidrogeološka istraživanja pokazala su da se poplave iz 1957. i 1958. koje su odnijele dotad izgrađene dijelove brane događaju jednom u dvije tisuće godina. Ipak, unatoč brojnim žrtvama i misterioznim nestancima radnika, Nyaminyami je poražen. Brana je izgrađena, a jezero nazvano Kariba punilo se sve do 1963. godine.



















Prije samog dovršetka brane, osamdeset tisuća stanovnika trebalo je preseliti iz doline rijeke. Bez ikakve prethodne obavijesti ili plana evakuacije, ljudi su poput stvari natrpani na kamione i preseljeni u okolna, viša područja, udaljena i do stotinu kilometara od njihovih domova koji su se utapljali na dnu jezera. Tko se protivio seljenju, bio je ustrijeljen.

Ubrzo nakon izgradnje, jezero je trebalo ponovno „izmisliti“. Rodezijski pisci, svi od reda pripadnici bijele manjine, veličali su njegov nedogled, bogat živi svijet i nazivali su ga netaknutom, iskonskom Afrikom. Zatim su slijedili programi zaštite prirode, zaštićena područja i nacionalni parkovi nicali su na obalama jezera, a pristup je bio dozvoljen svima osim Basilwizijima, koji su morali poštovati zonu zabrane prilaza jezeru. Kasnije je i ta zona isključena jer su bogati hoteli i kampovi na obali jezera trebali lokalne radnike. Tko će inače posluživati sve te Bure, Južnoafrikance i Hrvate? U potrazi za pravom Afrikom, što god to bilo, nakrcali su obale jezera luksuznim bungalovima, kamp kućicama i hotelima. To su moderni Karen Blixen i Ernest Hemingway, usred Afrike, a tako izolirani od ljudi i stvarnosti, brčkaju se u skupim kupaonicama i večeraju uz romantične svjetiljke na otvorenom. Takvu Afriku je lako voljeti, jer takva Afrika je obična fatamorgana, baš kao i ovo prekrasno jezero usred ljudske pustinje.

REDITUS (šesti dio)

Od ovo malo Zambije i Afrike što sam vidio, Choma mi je uvijek najbliža toj nekoj esenciji kontinenta, pojednostavljivanju kojom doživljaje mjesta svedemo na jednostavna tri poteza i onda ih zauvijek nosimo sa sobom. Uz glavnu cestu kojom tutnje kamioni koji se nigdje ne zaustavljaju naslagano je sve što se u ovom kraju svijeta može zvati zgradom. U blizini je tržnica kroz koju prolazi pruga s vlakovima koji gotovo nikad ne voze. Benzinska pumpa uvijek je puna ljudi i događaja, ali gorivo je nekako tek usputni posao. Ovdje se sklapaju poslovi, putnicima namjernicima prodaju banane i krumpiri, a uvijek se i pronađe prilika za malo zabave.

U Chomi se nalazi i Children's Nest, sirotište sa 65 sretne djece, sretne jer na ulicama Chome živi deset puta više djece koja nemaju plaćene radnice da ih zovu majkama. Posjetili smo sirotište gdje nas je dočekala frau Inge, postarija gospođa neobičnog rasporeda zubi. Često se smijala pa smo uvijek iznova mogli promatrati tu karakteristiku zbog kojeg joj je lice pomalo nalikovalo na ptičje. Kao prava roda koja je svila ovo gnijezdo za svoje ptiće, u tri godine od početnih 13 do danas je sirotište gotovo upeterostručila. Potrebno je graditi nove kuće i nove smještajne kapacitete, pa smo osim poklona za djecu ostavili i nešto eura.

Djeca su nas dočekala u dvorištu, njih dvadesetak. Stariji se brinu za mlađe i uvijek vlada nekakav red i hijerarhija. Ali kad vide posjetitelja, na red se brzo zaboravi - u tren oka okružilo me pet pari ruku i za nekoliko trenutaka sam već bio na podu. Svi žele u naručje, na rame, držati se za ruku, maziti se, pa je najjednostavnije sjesti na pod i pustiti ih da se namjeste kako žele. Netko sjedne na stopala, netko u krilo, netko me grli s leđa, a ja odgovaram na pitanja i pričam priče. Sreo sam i Yvonne koja me se ne sjeća od prije tri godine, naravno, tada je imala nepune dvije. Bili su prašnjavi, bili su šmrkavi i bili su - djeca. Navečer smo se vratili u Kalomo. Tjednima kasnije u Zagrebu me dočekalo pismo gđe. Inge.

S novcem koji ste nam ostavili kupili smo drvene grede, vreće cementa i ostali građevni materijal za novu kuću. Djeci smo podijelili igračke i odjeću. Svi iz Children's Nesta jako vam mnogo zahvaljuju. Djeca još uvijek s vremena na vrijeme pitaju za vas i zanima ih kad ćete se vratiti.

REDITUS (peti dio)

Naš put dalje prema jugu se nastavio. Peter i Namo odbacili su nas do Chome, odakle smo unajmili lokalni autobus koji nas je dovezao do Kaloma. Iako smo se unaprijed dogovorili oko cijene, na cilju naš vozač odjednom nije bio zadovoljan iznosom u eurima tvrdeći da tečaj nije dobar. Iako bi bilo jednostavnije platiti tih desetak eura više, svih trinaest članova naše grupe potrošilo je dobar dio vremena i živaca kako bi promijenio eure i platio mu dogovoreni iznos u kwachama. Vozač je očito podcijenio inat i nervozu koja se javi u Africi obično negdje baš krajem prvog tjedna. Umjesto par novčanica eura, na hrpi se nalazio divovski nabacani svežanj kwacha (zora). U trenutku proglašenja neovisnosti Zambije 1964. omjer prema dolaru je bio 1:1, danas je 1:5 000. Od mila smo ih zvali kvačice, a kaos koji su stvarale u našem novčaniku stvarao je iluziju da smo bogatiji no što jesmo.

Kalomo je provincijski gradić koji je nekad davno bio i glavni grad britanske kolonije Sjeverne Rodezije. Danas se ni po čemu ne razlikuje od brojnih gradića rasutih na cesti između Lusake i Livingstonea. Nama je odgovarao jer je blizu Chome i sirotišta Children's nest koje posjećujemo, a i odavde je jednostavno doći do jezera Kariba. Smješteni smo u bungalovima kod gospodina Kambonija, čovjeka u skupom odijelu sa skupim automobilom. Gospodin Kamboni jako je važna osoba i pred vratima njegovog ureda uvijek je bila gužva. Svaki put kad me je nešto trebao, morao sam sve ostaviti i otići u njegov ured u kojem je sjedio u staroj činovničkoj europskoj uredskoj stolici i zabrinuto me gledao preko svojih naočala. "Mister Marin, iskrsli su neki nepredviđeni troškovi". I tako svakoga dana.

Drugi dan smo krenuli u Chomu. Trebali smo kupiti benzin, a kako su sve kwache otišle na pohlepnog vozača od neki dan, prvo smo krenuli u banku. Nakon gotovo sat vremena stajanja u redu shvatili smo da u banci nema novaca. Nije to bio problem, jer ubrzo smo saznali da nema benzina na benzinskoj pumpi. Ubrzo smo našli nekoliko kanistera s crnog tržišta i krenuli dalje. Kalomo je bio obljepljen slikama g. Kambonija i pozivima na glasovanje.

REDITUS (četvrti dio)

Na farmi Shazula kraj Mazabuke proveli smo četiri dana u interkulturalnom treningu. Kažu da čovjek što više upoznaje nešto, više i zna o tome, ali meni je ovaj kontinent, ovu zemlju i ove ljude svaki put sve teže razumjeti. Naši domaćini kroz priče i anegdote pokušali su nam ilustrirati specifičan odnos lokalaca prema radu i prema istini, ali imao sam osjećaj da cijelo vrijeme balansiramo na tankoj i oštroj žici rasizma i egocentričnosti. Kad je i Cornwell, lokalni učitelj, na kraju dana slegao ramenima jer ni sam nije znao objasniti neke stvari, zaključili smo da je rasprava došla svom završetku. Umjesto daljnjeg raspredanja beskrajnih priča, sutradan nas je Cornwell odveo u osnovnu školu u kojoj radi.



















U rano jutro dočekalo nas je oko dvjestotinjak djece ispred zgrade seoske škole. Stajali su u prnjama, pjevali zambijsku himnu i salutirali poderanoj prljavoj zambijskoj zastavi koja se lagano vijorila na stupu usred dvorišta. Pjevali su državi koja ni svoju zastavu ne može imati nego u krpama, sve drugo bila bi laž, pa onda i po nekom redu u ovom manjem svemiru ni djeca ne mogu biti drugačije odjevena. Nakon himne slijedio je govor: "Dear friends from Korea", a zatim smo krenuli u obilazak razreda. Za razliku od škole koju sam posjetio prije tri godine, ova je imala školske klupe. Umjesto imenika, na zidu se nalazio plakat s dječjim imenima, ocjenama i izostancima. U Zambiji se imena daju prema specifičnim okolnostima prilikom rođenja ili nekim drugim osobinama, pa su na plakatu našli svoje mjesto Brain, Genius i Gentle. Na kraju dana poklonili smo im dvadesetak bilježnica, pribora za pisanje, škara i ljepila, a za uzvrat nam je ravnateljica poklonila vrećicu mrkvi i kikirikija. Dječja graja i veselje odjekivalo je još dugo nakon što smo nestali iza prvog zavoja, ostavljajući Mweemba školu u crvenoj zambijskoj prašini. Zamolili su nas da im pošaljemo bilo kakve udžbenike iz svoje zemlje, ako možemo. Možda im Mate i Tika pomognu u savladavanju matematike, predmeta kojeg u Zambiji ne zna nitko, jer što god zbrojili, ovdje vam na kraju nekako uvijek ostane nula.



















Navečer smo pakirali torbe. Mapenzi (Tuga) , rođena na dan sprovoda svoje sestre i imenom zauvijek obilježena tim događajem, napravila nam je pečene gusjenice. Veselje na njezinom licu dok smo hrskali te odvratne spodobe bilo je pomiješano sa samodopadnošću jer je uspjela zadovoljiti stereotipe koje djeca zapadnog svijeta očekuju i traže na svakom koraku. Gusjenice nikad prije niti poslije nije pripremala, ali ova večer je bila posebna.

Noć je, kao i uvijek, bila nevjerojatno hladna. Ispod nekoliko slojeva vunenih pokrivača ništa me nije moglo probuditi, ni dosadna papiga koja je cijelu noć kreštala u krošnjama akacije, ni zaposlenici farme koji su se čitave noći kao crne sjene šuljali oko šatora i brinuli se da ne dođe netko nepozvan.