Odlazak s farme Shazula bio je pomalo kaotičan zbog nesporazuma naših vozača. Na kraju smo propustili jedan autobus i drugi čekali nekoliko sati. Autobusna stanica nalazila se kraj glavne tržnice u Mazabuki, pa smo čekajući autobus obišli obližnje štandove. Prodavalo se svašta, od rabljene odjeće iz Europe (humanitarna pomoć Crvenog križa) do obuće, piratskih CD-a i posebnih napitaka i talismana od životinjskih dijelova koji liječe spolne bolesti, povećavaju penis i bacaju ljubavne čini. Mazhandu bus naposlijetku je stigao i odveo u Kalomo, provincijski gradić na jugu Zambije. Grad u zambijskom smisli treba doista shvatiti u najširem smislu riječi. Najčešće su to jednokatne trošne kućice uz makadamsku ili ponekad asfaltiranu cestu i tržnica. Smješteni smo bili u gostinjskoj kući "First Choice". Sobe su bile malene, doručak i večera bezobrazno oskudni, ali prvi krevet nakon dva tjedna šatora ušutkao je i najnezadovoljnije. Ostavili smo stvari i nas četvero krenulo u šetnju prema obližnjoj tržnici. I baš ovdje u Kalomu po prvi put mi se učinilo da sam zapravo u Africi. Mogao sam slobodno navečer lutati gradićem, izgubiti se među šarenim dućanima i improviziranim štandovima na tržnici i osluškivati preglasne ritmove koji
su dopirali kroz otvorene prozore. Bila je to prljava, ruralna i zaostala Afrika, ali bilo je u njoj nešto jako intimno i iskreno. Sjeli smo pred Barclays banku dok su ispred nas tutnjali kamioneti i dizali prašinu kroz koju su se pojavljivali ljudi na biciklima. Iz obližnjeg dućana izišao je prodavač i dao svakome od nas bombon. Onda nas je uhvatio za ruke, doveo na sredinu neasfaltirane čistine koja je trebala biti trg i zaplesao, povlačeći nas za ruke i ramena kako bi i mi zaplesali s njim. Sunce je bilo nisko na horizontu i svijetlio direktno u naše oči, kamioni su tutnjali oko nas, makossa svirala iz kafića i nestajala u žamoru ljudskih glasova, i baš nikome od nas ovaj prizor nije bio nimalo čudan. Pjesma je završila, prodavač nas je potapšao po ramenu i odšetao natrag do svog dućana. Uskoro je pala noć i mi smo se požurili u naše sobe. Prije spavanja bilo je potrebno raširiti mreže protiv komaraca iznad kreveta. Na televiziji je bio samo jedan program koji je pričao o teškom stanju zambijskog predsjednika. Ugasio sam TV i zaspao.
Drugi dan nas je čekala četverosatna vožnja do Masempela osnovne škole. Škola se nalazi duboko u provinciji, pa smo ubrzo nakon izlaska iz Kaloma skrenuli na makadamsku cestu i nastavili svoj put kroz miombo. Krajolik gotovo da se i nije mijenjao čitavo vrijeme vožnje, tu i tamo ukazalo bi se pokoje selo koje se skrivalo od podnevne žege u sjeni stabala banane. U jednom trenutku učinilo mi se da imamo svo vrijeme svijeta na raspolaganju, i da možda nikada nećemo stići u Masempelu, ali da to nikome ustvari neće zasmetati. U Masempelu smo ipak stigli, a
dočekale su nas stotine djece (škola broji 700), njihovih deset učitelja i ravnatelj poligamist. Škola je u očajnom stanju, samo jedna učionica ima klupe, dok sve ostale imaju samo daske i kamenje. Poneki učenik do škole mora pješačiti i deset kilometara, ali svejedno nam se činilo da su svi oni oduševljeni školom. Zbog našeg dolaska čak su im skratili i ljetne praznike za jedan dan. Podijelili smo učenicima prvog razreda naranče i bilježnice, odslušali ravnatelja koji nam je objašnjavao prednosti mnogoženstva i uskoro krenuli natrag u Kalomo. Preračunali smo se pa nas je noć uhvatila puno prije cilja. Da se ne smrznemo spasile su nas moje deke od kojih smo napravili improvizirani šator. Prije večere trebalo je još oprati odjeću (na ruke, dakako) i spremiti šator: sutradan smo kretali na kraći izlet na jezero Kariba.
Počeci u Africi uvijek su bili problematični, pa nas naredno jutro nije previše uzrujala činjenica da kasnimo s polaskom za jezero Kariba. Ovaj put problem je bio u benzinu kojeg ponekad ponestane u Zambiji. Obišli smo nekoliko benzinskih postaja, sve dok naš vozač Peter u Chomi nije organizirao dva kanistera s crnog tržišta. Državu vodi predsjednik, sva sila administracije i birokrata koje smo upoznali u razvojnim agencijama i ministarstvima, a opet izgleda da bi Zambija prestala funkcionirati tek kad bi nestalo šofera, sitnih krijumčara i dovitljivih oportunista. Između nas i gradića Siansowa na obali jezera bilo je četiri sata ceste za koju nema više nikakvog smisla opisivati koliko je loša. U rano popodne stigli smo u naš kamp, Kariba bush club. Kamp je odisao luksuzom i redom koji se činio pomalo neuvjerljivim. Trava je bila uredno pokošena, a prskalice su dodatno hranile meki travnjak u zemlji gdje mnogi umiru od proljeva jer nemaju pristupa pitkoj vodi. Na dohvat ruke bio je i bazen, a u krošnjama ponad naših glava skakutali su majmuni i promatrali svu silu banana i naranči raspoređenih po stolovima na otvorenom. Da smo u Africi podsjećali su nas tek zaposlenici kampa, usporeni i nezainteresirani. Činilo se da dane provode u ozbiljnim razmišljanjima i meditaciji, pa nisu pronalazili vremena za banalne stvari kao što su kuhanje naručenih i plaćenih obroka.
Jezero Kariba stvoreno je '60 godina na rijeci Zambezi za proizodnju električne energije, a dijele ga Zimbabwe i Zambija. Svojevremeno je bilo najveće umjetno jezero na svijetu. Narod Tonga protivio se gradnji brane jer u klancu Kariva, na mjestu gdje je brana izgrađena živi Nyaminyami, riječno božanstvo s tijelom zmije i glavom ribe koje upravlja životom na Zambeziju. Gradnja brane započela je 1955. i Nyaminyami je te iste godine dozvao najveću ikad zabilježenu poplavu. Hidrološka i geološka istraživanja naknadno su pokazala da su poplave takve jačine na Zambeziju rijetkost i da se događaju jednom u 1000 godina. No iduće godine poplava je bila još jača i gotovo potpuno uništila do tad izgrađene dijelove brane. Nakon pet godina intenzivnih radova brana je ipak završena. Čak 86 radnika je poginulo, od kojih je 18 zakopano u temeljima brane. Podizanje razine vode raselilo je desetke tisuća pripadnika naroda Tonga, a mnogi i dalje žive u okolici jezera vjerujući da će Nyaminyami jednom uspjeti uništiti branu, a oni se vratiti svojim kućama i zemlji koji su sad na dnu jezera.
Prije večere krenuli smo u vožnju brodom. U daljini su se nazirala dva otoka kojima smo se ubrzo približili, ali voda je bila plitka pa brod nije mogao pristati uz obalu. Na rubu jezera izranjali su goli vrhovi potopljenih stabala, dokaz da je ovaj vodeni nedogled ne tako davno doista bio šuma, livada ili nečiji dom. Na obali jednog od otoka pojavio se slon, ali je i on uskoro nestao s druge strane brda. Sunce je bilo nisko na horizontu i naš vodič je okrenuo brod za povratak. Vratili smo se u kamp, nesigurni oko toga gdje se točno nalazimo. Da, bio je to doista čudan osjećaj te večeri. Bila je to strogo kontolirana Afrika koja bi tek tu i tamo provirila i ukazala nam se, baš poput slona na obali otoka kojeg smo ugledali tog dana. Ostatak kampa bio je Europa, Zapad kojeg je Afrika nehajno navukla na sebe tek toliko da od njega napravi zluradu parodiju s neukusnom šminkom i prejakim parfemom. Bila je ovo oaza za bijelce, i kao da smo ovdje opet imali dozvolu biti pomalo nervozni i nezadovoljni. Nezainteresiran za probleme oko večere koja je kasnila, odvojio sam se od grupe i zadrijemao na ležaljci. Obavijestili su nas da će večera dodatno kasniti, jer nema struje: unatoč snazi i grandioznosti jezera Kariba i njegovih devet generatora koji proizvode struju kao četrdeset Peruća, baš svake večeri i ponekog jutra u Zambiji nestane struje. Ni ova večer nije bila drugačija. Zapalili smo logorsku vatru i u mraku promatrali kako još jedan dan u Africi dolazi k svom završetku.
