Stvari sam ostavio jednom od rijetkih slobodnih ležajeva i počeo se raspremati. Većina ljudi u sobi imalo je kojih 40ak godina, a polovica su bili crnci. Mislim da ih je dobar dio ovaj hostel smatrao svojim domom, i to iz razloga što drugi nisu imali. Jedan od njih u ormariću je držao uokvirenu fotografiju na kojoj je bila mlada žena s djetetom, pretpostavljam njegova obitelj. Svi su se trudili biti tihi i neprimjetni da slučajno ne bi uznemirili svog susjeda. Navečer kada bi se svjetla prigušila imao sam dojam da oko mene hodaju crne sjene, a ne ljudi.
Napokon krenuh. Susreli smo se s Igorom i Majom iz Moskve i Cindy iz Berlina, i sve nas ovako multietnične domorodac Floor poveo je u obilazak grada. Za Amsterdam kažu da je uz Pariz i Barcelonu najljepši grad u Europi. Iz Floorove priče moglo se uglavnom čuti kojim je ratom što osvojeno, kojom kolonizacijom i trgovinom što izgrađeno i tako redom. Uostalom, kao i većina gradova Europe i ovaj je u prošlosti građen pljačkom i otimanjem. Preskakivali smo kanale koji su podsjećali na Veneciju, divili se arhitekturi koja je tako spretno miješala drvo i kamen, sklanjali se od pomahnitalih biciklista kojih u gradu ima na desetke tisuća, prelazili preko grandioznih mostova i u razgovoru došli do restorana sa surinamskom kuhinjom. Bio je to moj prvi surinamski ručak, ali nadam se da ne i zadnji. Nemam pojma što sam pojeo, ali znam da je sve bilo vrlo ukusno i vrlo vrlo ljuto, ali to nije bila ljutina od koje me kasnije bolio želudac. Jedina posljedica uz sitost je bila ugodna toplina koja mi je do kraja dana strujala tijelom i štitila me od hladnih vjetrova s obližnjeg Atlantika. U obilasku nas je uhvatila večer i mi smo se požurili natrag u hostel spremiti se za izlazak.
Ipak je subotnja večer bila pred nama, a mi mladi i poletni željeli smo iskusiti amsterdamsku noć. Još na putu ovamo odlučili smo da ćemo kupiti čokoladu s travom i istražiti koje posljedice ostavljaja konzumiranje iste u većim količinama. Floor je sjeo na bajk i otišao kući, a mi smo se pozdravili s Igorom i Majom (koji su također odsjedali u hostelu «Kod Isusa») i dali se u potragu. Četvrt crvenih svjetiljki bila je prepuna ljudi...
Napokon krenuh. Susreli smo se s Igorom i Majom iz Moskve i Cindy iz Berlina, i sve nas ovako multietnične domorodac Floor poveo je u obilazak grada. Za Amsterdam kažu da je uz Pariz i Barcelonu najljepši grad u Europi. Iz Floorove priče moglo se uglavnom čuti kojim je ratom što osvojeno, kojom kolonizacijom i trgovinom što izgrađeno i tako redom. Uostalom, kao i većina gradova Europe i ovaj je u prošlosti građen pljačkom i otimanjem. Preskakivali smo kanale koji su podsjećali na Veneciju, divili se arhitekturi koja je tako spretno miješala drvo i kamen, sklanjali se od pomahnitalih biciklista kojih u gradu ima na desetke tisuća, prelazili preko grandioznih mostova i u razgovoru došli do restorana sa surinamskom kuhinjom. Bio je to moj prvi surinamski ručak, ali nadam se da ne i zadnji. Nemam pojma što sam pojeo, ali znam da je sve bilo vrlo ukusno i vrlo vrlo ljuto, ali to nije bila ljutina od koje me kasnije bolio želudac. Jedina posljedica uz sitost je bila ugodna toplina koja mi je do kraja dana strujala tijelom i štitila me od hladnih vjetrova s obližnjeg Atlantika. U obilasku nas je uhvatila večer i mi smo se požurili natrag u hostel spremiti se za izlazak.Ipak je subotnja večer bila pred nama, a mi mladi i poletni željeli smo iskusiti amsterdamsku noć. Još na putu ovamo odlučili smo da ćemo kupiti čokoladu s travom i istražiti koje posljedice ostavljaja konzumiranje iste u većim količinama. Floor je sjeo na bajk i otišao kući, a mi smo se pozdravili s Igorom i Majom (koji su također odsjedali u hostelu «Kod Isusa») i dali se u potragu. Četvrt crvenih svjetiljki bila je prepuna ljudi...
Nema komentara:
Objavi komentar