Martinov stan bio je naša baza slijedećih nekoliko dana. Bio je to pravi studentski stan – malo pohabanog namještaja, u sudoperu ogromne količine neopranog suđa, a posvuda okolo pepeljare i razbacani CD-i i razni časopisi. Cimerica mu je bila neimenovana Bugarka koja nije bila pretjerano zainteresirana za druženje. Odložili smo stvari na pod i rasporedili se po sobama. Jasmina i Petra smjestile su se na madrace u Bugarkinoj sobi, a ja sam prostro svoju vreću za spavanje u Martinovoj. Iako su se cure htjele otuširati, za to nije bilo vremena jer nas je vani već čekao Goran i nas pet krenuli smo u kraći noćni obilazak grada.Bilo je hladno i sipila je kiša pa šetnja nije dugo trajala. Tek toliko da obiđemo neke od devet gradskih spomenika pod zaštitom UNESCO-a. Gradić broji manje od 100 000 stanovnika, a opet ima više UNESCO-vih spomenika nego čitava Hrvatska. Tu se posebno ističu Porta Nigra, monumentalna gradska vrata iz doba Rimskog Carstva koje je Napoleon u 19. stoljeću pregradio u crkvu. Iako je dio vrata srušen zbog Napoleonovih dizajnerskih poriva, zadržala su svoju grandioznost koja se posebno isticala jer su vrata smještena između drveno – kamenih zgrada tipičnih za srednjovjekovnu Europu.
Na glavnom trgu dočekali su nas Paul, Madeleine i Stefan i obilazak je završio u jednom od obližnjih kafića. Ostatak grada ionako ćemo upoznati slijedećih nekoliko dana. Večer je dokrajčena uz žamor razgovora i zveckanje pivskih boca. Prije no što sam zaspao u Martinovoj sobi, na njegovom stolu ugledao sam sliku Pille. Objasnio mi je da ona za dva tjedna dolazi ovdje studirati u sklopu razmjene studenata. Svijet je uistinu malen...
Drugoga dana odlučili smo posjetiti Petrinu rodbinu iz Drniša koja je emigrirala iz Hrvatske još davnih dana. Čekali su nas u rano jutro kraj Porta Nigre i autom prebacili do svog doma. Ostatak dana proveden je u toploj obiteljskoj atmosferi. Posjetili smo košarkašku utakmicu Petrinog bratića, najeli se, napričali i nasmijali, slušali Olivera te se navečer oprostili još pod dojmom bliskosti koju smo osjetili prema ljudima koje nikada prije nismo upoznali (u slučaju Jasmine i mene, naravno). Martin nas je čekao s pripremljenom večerom i željan društva. Iako nas je sutradan čekalo rano ustajanje otišli smo spavati tek oko tri u jutro. Sve do tada sjedili smo u kuhinji i igrali igru pogađanja ličnosti – onu kad imate ime neke osobe zalijepljeno na čelo i smijete postavljati samo da/ne pitanja. Petru je dugo mučila Scarlett O' Hara, a mene ni manje ni više nego Lomonosov. Doista je bilo vrijeme da pođemo spavati...
Nema komentara:
Objavi komentar