ČETVRTO POGLAVLJE: Povratak u Eden

Shazula farma nalazi se na pola sata vožnje od gradića Mazabuka. Do nje vodi uska cesta koja vijuga uz nasade pamuka i divovska stabla baobaba. Na farmi su nas dočekali Peter i Namoko Gustavus i pobrinuli se da u narednih četiri dana kroz predavanja prođemo interkulturalni trening o običajima naroda Tonga. Kuća na farmi odisala je pritajenim luksuzom, cvijeće je posvuda bilo u cvatu i činilo se kao da se nalazimo u nekoj TV seriji, a ne u siromašnoj Africi. Predavanja su se odvijala u sjenici sagrađenoj oko visokog stabla i kada bi zapuhao vjetar i zanjihao krošnju, čitava sjenica bi počela krckati i ljuljati se, a nama se činilo da plovimo na drvenom jedrenjaku. Narod Tonga najbrojiniji je narod u Južnoj provinciji pa je poznavanje njihovih običaja potrebno svakom tko želi raditi u razvojnim agencijama ili na lokalnim projektima. Priče o običajima seksualnog čišćenja, opraštanja od pokojnika, otimanja djevojčica za udaju i vjerovanja u uroke pričao nam je Rainy Season, naizgled mladić, a ustvari lokalni učitelj blizu četrdesetoj. I prije smo se susretali s takvim pričama i člancima u novinama, npr. o učitelju koji se pretvara u krokodila ili čarobnjaku koji je sletio na krov u Kalingalingi. Na naše opetovano čuđenje jedan od lokalaca uz podsmijeh je dodao: "U svijetu u kojem stolari ustaju od mrtvih, sve je moguće!". Tim riječima otvorio je nekakav čudan procijep između nas i njih. Stajao je pred nama, neobrazovan, prljav, koščatih ogrubjelih ruku, s jednim pocrnjelim zubom i beskrajnim sarkazmom, usudio bih se reći i prezirom prema našem obrazovanju, bogatoj odjeći i iskustvu svijeta. S druge strane mi, uljuljkani u sigurnost vlastitih stavova, nesvjesni da nas ustvari dijeli doista malo, a i to malo nije išlo od dalje od elementarne površnosti. Procjep je stajao među nama i on je čini mi se bio svjestan obje strane ponora, a mi smo gledali u dubinu koju je bilo tako lako ispuniti svim stereotipima i predrasudama koje smo, nesvjesni, zapakirali s odjećom i lijekovima protiv malarije i ponijeli sa sobom.

U sljedećih nekoliko dana nastavili smo s predavanjima, šetnjama kroz okolicu, posjet mlinu u kojem se mljeo kukuruz za n'shimu, a jedan dan smo posjetili i Mazabuku s obližnjom rafinerijom šećera i kilometarskim nasadima šećerne trske. Prije odlaska posjetili smo lokalnog poglavicu u njegovoj "palači", točnije livadi ograđenoj ogradom od trske i uglačanim ostacima karoserije automobila. Prilikom posjeta objasnili su nam način na koji mu se odaje počast (poseban način pljeskanja), a kad je ušao u palaču, gledali smo u tlo i klanjali se. Poglavica je bio simpatičan sjedokosi muškarac u kasnim pedesetima, a sa sobom je doveo pratnju od četiri pomoćnika koji su spremno i dostojanstveno odgovarali na sva naša pitanja. To dostojanstvo koje je zračilo iz njih petorice bilo je toliko iskreno, da smo pred kraj druženja sasvim prirodno oslovljavali poglavicu s "Your royal highness" i ponovno se svima naklonili kad smo otišli. Ceremonije i tradicija u Africi nevjerojatno su jaki, sve se odvija po nepisanim pravilima i procedurama koje su tu tisućama godina. Naše pogreške nisu se gledale kao vrijeđanje i nepoštovanje, nego jednostavno kao bezazleno nepoznavanje tuđih vrijednosti. Uskoro smo barem malo uhvatili korak s lokalnim običajima i do kraja boravka u Zambiji iskreno uživali u malim svečanostima koje su na Zapadu svedene na obične svakodnevne aktivnosti hranjenja, čavrljanja i izmjene informacija.

Zadnja večer došla je neobično brzo, kako to uvijek i biva. Peter i Namoko organizirali su oproštajnu večeru, skuhali smo n'shimu i plesali uz afričke ritmove dugo u noć. Prije jutarnjeg pakiranja ponovno sam se uvukao u vreću za spavanje osluškujući tihe krikove koji su dopirali iz divljine. Noć je bila nešto toplija pa sam otvorio vrata šatora. Začudo, bilo je bez oblaka koji bi sakrili južno nebo osuto zvijezdama koje se u Hrvatskoj nikada ne vide. Nije bilo mjesečine i iz šatora se jasno vidjela Mliječna staza kako se daleko na horizontu zapliće u krošnju baobaba. Trenutak prije nego što sam zaspao, sjetio sam se Sama Gamgeeja. If I take one more step, it'll be the farthest away from home I've ever been...