Između nas i Varšave nalazilo se nekoliko stotina kilometara poprilično loših cesta. Dan je bio sunčan i više je ličio na kasnu jesen nego na početak proljeća. Ipak uz malo sunca nam je vrijeme provedeno u društvu 'Polskih fiata' i drugih limenih ljubimaca na poljskoj kaldrmi brže prošlo. Zadnje planine vidjeli smo prolazeći kroz Sudete u koje proljeće još nije stiglo. Krošnje su tek počinjale pupati, a nabujale rijeke poprimile boju piva, što je zbog sastava uobičajena slika u ovim krajevima. Poslije toga – ravnica. I to ne ona slavonska koju razbijaju humci, šume, sela ili kukuruzišta. Prava pravcata ravnica dokle pogled seže.
Suton nas je uhvatio na Varšavskom kolodvoru. To je bilo dogovoreno mjesto sastanka s dvije Poljakinje koje smo upoznali preko interneta. Znali smo samo da će nas čekati na kolodvoru, da se zovu Karolina i Agnieszka, i da će Agnieszka nositi crveni šal. Nakon probijanja kroz kolodvorsku gužvu, susreta, par nespretnih osmijeha i upoznavanja Karolina nas je ugostila u vlastitom domu. Olakšani za prtljagu, a bogatiji za dva nova topla poznanstva, krenuli smo u varšavsku noć.
Varšava je u prošlosti doživjela potpuno drugačiju sudbinu od Praga. Hitlerove bombe doslovno su sravnile grad sa zemljom, ali su nakon rata Poljaci odlučili sve obnoviti onako kako je nekad bilo. Teško je danas povjerovati da su sve one raskošne zgrade u gradskom centru stare jedva pedesetak godina, ali uistinu je tako. Nakon turističke šetnje kroz gradsku jezgru sjeli smo na obalu Visle i u velikom društvu novopridošlih Poljaka pijuckali poljsko pivo s jabučnim sokom. Naime, uvjerili su nas da se tu pivo pije baš tako, pa kad si već u Rimu.... Nakon nekog vremena (ili nekoliko piva) prestali smo komunicirati na engleskom. Mi na hrvatskom, a oni na poljskom i nekako smo se razumjeli :). Što se tiče muzike bilo je još jednostavnije. U Poljskoj postoji band Yugoton koji se specijalizirao za obradu naših starih hitova, tako da smo večer priveli kraju uz ''Črno-biali svjat'' i definitivni ovdašnji hit ''Ružica sam bila''. Kratko smo odspavali, a jutro nas je potjeralo dalje na put.
Usprkos prekrasnim vedutama Varšave, impozantnosti Palače kulture ili romantici večeri uz Vislu, iz Poljske ću najviše pamtiti iskrenu toplinu poljskih ljudi koje sam upoznao putem.
Suton nas je uhvatio na Varšavskom kolodvoru. To je bilo dogovoreno mjesto sastanka s dvije Poljakinje koje smo upoznali preko interneta. Znali smo samo da će nas čekati na kolodvoru, da se zovu Karolina i Agnieszka, i da će Agnieszka nositi crveni šal. Nakon probijanja kroz kolodvorsku gužvu, susreta, par nespretnih osmijeha i upoznavanja Karolina nas je ugostila u vlastitom domu. Olakšani za prtljagu, a bogatiji za dva nova topla poznanstva, krenuli smo u varšavsku noć.
Varšava je u prošlosti doživjela potpuno drugačiju sudbinu od Praga. Hitlerove bombe doslovno su sravnile grad sa zemljom, ali su nakon rata Poljaci odlučili sve obnoviti onako kako je nekad bilo. Teško je danas povjerovati da su sve one raskošne zgrade u gradskom centru stare jedva pedesetak godina, ali uistinu je tako. Nakon turističke šetnje kroz gradsku jezgru sjeli smo na obalu Visle i u velikom društvu novopridošlih Poljaka pijuckali poljsko pivo s jabučnim sokom. Naime, uvjerili su nas da se tu pivo pije baš tako, pa kad si već u Rimu.... Nakon nekog vremena (ili nekoliko piva) prestali smo komunicirati na engleskom. Mi na hrvatskom, a oni na poljskom i nekako smo se razumjeli :). Što se tiče muzike bilo je još jednostavnije. U Poljskoj postoji band Yugoton koji se specijalizirao za obradu naših starih hitova, tako da smo večer priveli kraju uz ''Črno-biali svjat'' i definitivni ovdašnji hit ''Ružica sam bila''. Kratko smo odspavali, a jutro nas je potjeralo dalje na put.
Usprkos prekrasnim vedutama Varšave, impozantnosti Palače kulture ili romantici večeri uz Vislu, iz Poljske ću najviše pamtiti iskrenu toplinu poljskih ljudi koje sam upoznao putem.
Nema komentara:
Objavi komentar