U Taipei smo stigli kasno navečer, i tek nakon gotovo dva tjedna po prvi put smo ugledali grad kako sjaji svom svojom snagom noćnih reklama i jakih svjetala. Čekajući taksi na uglu dvije nepoznate ulice, u ruci sam stiskao komadić papira s napamet precrtanom adresom hostela u kojem sam se trebao pojaviti prije nekoliko sati. Taksist naravno nije govorio engleski, ali papirić mu je izgledao dovoljno uvjerljivo. Kimnuo je glavom i otisnuo se u avanturu zvanu vožnja tajpeškim ulicama. Žmigavci, kočenje, poštivanje prednosti, sve je to pronalazilo slabu primjenu u ovom kaotičnom gradu. Vozili smo kroz novi dio grada, a oko nas su se dizali blješteći neboderi visoki nekoliko stotina metara. Najviši od svih, Taipei 101 dizao se u visinu od pola kilometra i izgledao je kao divovski svjetionik koji u svemir odašilje znakove života sa Zemlje. Baš kad smo izbjegli nalet autobusa iz sporedne ulice tako da smo ušli u suprotnu traku i pri tom uplašili nekoliko skutera, vozač je presjekao četiri 
trake i ušao u mračnu uličicu. Neboderi su se i dalje rojili oko nas, ali mi smo se vozili kroz pravu pravcatu kinesku četvrt uskih uličica, lampiona i oronulih limenih zgradica sa sakrivenim dvorištima. Odjednom je stao i pokazao na nešto što je izgledalo kao salon za tetoviranje. Platio sam mu, i čim je nestao iza ugla, pojavila se Vanessa - ipak sam bio na pravom mjestu. Vanessa je bila voditeljica hostela, ali za nas je sačuvala stan u blizini. Dala nam je ključeve i odvela nas do omanje stambene zgrade - ušli smo i na stubištu sreli naše nove susjede, četveročlanu tajvansku obitelj. Na drugom katu bio je sladak stančić s pogledom na noćnu tržnicu Tonghua. Vanessa nas je upozorila da se toaletni papir ne baca u WC zbog dotrajalih i uskih cijevi, udijelila nam jedan od mnogobrojnih umjetnih osmijeha i ostavila nas same. Smjestili smo se po sobama i ugasili svjetla. Kroz poluodškrinute prozore ulazili su zvukovi i mirisi Formoze. Ubrzo sam zaspao, nesiguran oko toga u kojem je točno trenutku san zamijenio javu.
Zbog prebukiranosti aviona, povratak kući odgođen je za tri dana. Uz posjet zoološkom vrtu (vidio sam i pande!), beskonačne šetnje po gradu i zabavne vožnje metroom, jedan dan odlučio sam posjetiti poznatu plažu Fulong, sat vremena vožnje vlakom od Taipeija. Na glavnom kolodovoru kupio sam kartu, a na stanici se ukrcao valjda maksimalni broj ljudi koji teoretski može stati u vlak. No već nakon nekoliko stanica u vagonu je ostalo tek nekoliko ljudi i postala je to prava panoramska vožnja kroz sjever Tajvana. Uz pokoji znatiželjni pogled (bijelac je ipak rijetkost) i potajno upiranje prstom, na prozorima vlaka izmjenjivala su se sela, industrijska postrojenja i brežuljci. Iskrcali smo se u Fulongu, gradiću u kojem su se 1895. iskrcali japanski imperijalni vojnici kako bi pripojili ovaj otok svom nacionalnom arhipelagu. Uspavani gradić kao u svim provincijama na svijetu bio je bez ikoga na cesti. Tek se iz obližnjih kafića čula buka ljudskih glasova. U glavnoj ulici bilo je nekoliko štandova s opremom za plažu, ali prodavači su negdje potražili zaklon od jakog sunca.
I plaža nas je dočekala potpuno prazna. Kilometarski žuti pijesak vitlao je vjetar i oštro ga zabadao u lice i oči. Namazali smo se faktorom 50, a u roku od nekoliko minuta naša obuća i odjeća nestali su zatrpani u nanosima pijeska. Potrčali smo u topli Pacifik, ali ubrzo se od nekud pojavio spasioc i počeo se derati na nas. Izgleda da ovdje nije dozvoljeno plivati dalje od nekoliko metara od obale, a na drugim plažama nije dozvoljeno ni kupanje. Ne znam je li to strah od duhova koji žive u vodi ili činjenica da su Tajvanci loši plivači, no ovdje nije bilo dozvoljeno "riskirati" odlaskom u duboku vodu. Pravila su jasna za sve. Možda je i tako bolje, jer nakon dvadesetak minuta brčkanja u plićaku na svima su se pojavile opekotine od sunca. Faktor 50 nije bio od velike pomoći i krenuli smo natrag, džepova punih slobodnog vremena i tajvanskog pijeska. Jednu kratku vožnju dalje i bili smo natrag u Taipeiju.Avion je polijetao kasno navečer. Posljednje novčiće s likom Čang-kai Šeka ostavio sam prosjacima na ulici, a zatim se ukrcao na autobus koji je vozio prema zračnoj luci. Taoyuan international airport odisao je neobičnim redom i spokojem. Uzletjeli smo, a u daljini se vidio Taipei 101 čije svjetlo je nježno obasjavalo tvornicu papira u Puliju, kanjon Taroka, Yehliu, muzej potresa i Fulong plažu na kojoj su rijetke kupače napokon zamijenili dobroćudni tajvanski duhovi. Čitavu noć i dan kasnije iskrcali smo se u Zagrebu gdje su nas dočekali blicevi fotoaparata i TV kamere. I unatoč ovom neobičnom dočeku, Zagreb mi se toga dana u usporedbi s Tajvanom učinio beskrajno običnim i svakodnevnim. U predvorju aerodroma čekao me i jedan par svakodnevnih očiju zbog kojih, na kraju dana, svakodnevicu ipak biram radije od bilo kojeg dalekog putovanja.
Trg pobjede, Taipei.
Smjena traže u trajanju od 15 minuta, Chang-kai Shek memorial, Taipei.
Molitva u hramu Longšan, Taipei. Stanovnici Tajvana izuzetno su praznovjerni pa nije rijetkost vidjeti kekse, kolače i voće ostavljene na oltaru sreće ili oltaru učenja. Vjeruje se da konzumiranje takve hrane donosi sreću i bolji uspjeh na ispitu.
Taipei, staro i novo se susreću na svakom koraku. Ironija je u tome što je "staro" često mnogo novije od "novog".
