Jutro je došlo u obliku Bugarke koja je lupala vratima kupaonice. Martin je nastavio spavati, a meni se više nije dalo pa sam otišao u kuhinju po čašu vode (ustvari sam htio malo pronjuškati uokolo). Nad kuhinjskim štednjakom nalazila se karta Europe s označenim gradovima – Ruse, London, Tartu i neka točkica u Španjolskoj. Ispod toga je pisalo da su to mjesta odakle dolaze ljudi koji su boravili u ovom stanu. Stavio sam malu čvrkicu na Zagreb, sjeo za stol i iz navike otvorio novine u kojima nisam razumio gotovo ništa. Bugarka je i dalje proizvodila neke čudne zvukove u kupaonici, a ja sam čekao da se ostali probude.
Ovakva jutra mi najsporije prolaze. Ustanem se prije svih, a dan još nije ni započeo. Sve stoji i nestaje u vlastitoj praznini. Uskoro će doći Goran i krenut ćemo u planine gdje ćemo sudjelovati na kongresu zajedno s još pedesetak ljudi s kontinenta, bit će to šaroliko društvo. Grci, Španjolci, Nijemci, Nizozemci, Škoti, Bjelorusi... I hrvatska ekspedicija od četiri člana. Da bih uopće došao ovdje morao sam od brata posuditi 1000 kn, a posuđivati novac stvarno ne volim. Ali bez putovanja ne mogu, jednostavno je tako. Najgore je u proljeće, kad lagano zatopli i počne puhati onaj topli vjetar. Ima nešto u tom vjetru, nešto uznemirujuće i uzbuđujuće što nagoviješta promjene. Kako je kongres već prije određen za proljeće, unaprijed sam znao da mi je ovo dobra prilika za bijeg. Jer putovanja nisu ništa drugo nego bijeg. Svatko bježi od nečega, a najčešće od sebe. Zato mi nisu jasni ljudi koji idu na put kako bi riješili probleme ili 'pronašli sebe'. Kad putujem ja baš želim otići od sebe, od kolotečine, od neispunjenih očekivanja, od bezbroj postavljenih pitanja kojima se morim kad ne mogu zaspati ili kad se prerano probudim.
Jer ako nema stvari koje me podsjećaju na mene, onda i ja prestajem biti ja; u Martinovoj kuhinji u zapadnom dijelu starog Auguste Trevoruma sjedi netko drugi. Ali što je najvažnije, u tim trenucima me niti ne zanima tko to tamo sjedi, što ga brine ili čega se boji. Umjesto da tražim odgovore, na tren prestanem postavljati pitanja, prestanem razmišljati jesu li sve ovo najobičnije besmislice i u potpunosti se otvorim svijetu oko sebe. Cilj putovanja postaje mi putovanje samo, prepune ulice moga grada zamijenim lutanjem po nepoznatim trgovima i kafićima, a prtljagu od svakodnevnih problema čistim gaćama, četkicom za zube i slobodom.
I sve to zbog toplog vjetra u proljeće.
Ovakva jutra mi najsporije prolaze. Ustanem se prije svih, a dan još nije ni započeo. Sve stoji i nestaje u vlastitoj praznini. Uskoro će doći Goran i krenut ćemo u planine gdje ćemo sudjelovati na kongresu zajedno s još pedesetak ljudi s kontinenta, bit će to šaroliko društvo. Grci, Španjolci, Nijemci, Nizozemci, Škoti, Bjelorusi... I hrvatska ekspedicija od četiri člana. Da bih uopće došao ovdje morao sam od brata posuditi 1000 kn, a posuđivati novac stvarno ne volim. Ali bez putovanja ne mogu, jednostavno je tako. Najgore je u proljeće, kad lagano zatopli i počne puhati onaj topli vjetar. Ima nešto u tom vjetru, nešto uznemirujuće i uzbuđujuće što nagoviješta promjene. Kako je kongres već prije određen za proljeće, unaprijed sam znao da mi je ovo dobra prilika za bijeg. Jer putovanja nisu ništa drugo nego bijeg. Svatko bježi od nečega, a najčešće od sebe. Zato mi nisu jasni ljudi koji idu na put kako bi riješili probleme ili 'pronašli sebe'. Kad putujem ja baš želim otići od sebe, od kolotečine, od neispunjenih očekivanja, od bezbroj postavljenih pitanja kojima se morim kad ne mogu zaspati ili kad se prerano probudim.
Jer ako nema stvari koje me podsjećaju na mene, onda i ja prestajem biti ja; u Martinovoj kuhinji u zapadnom dijelu starog Auguste Trevoruma sjedi netko drugi. Ali što je najvažnije, u tim trenucima me niti ne zanima tko to tamo sjedi, što ga brine ili čega se boji. Umjesto da tražim odgovore, na tren prestanem postavljati pitanja, prestanem razmišljati jesu li sve ovo najobičnije besmislice i u potpunosti se otvorim svijetu oko sebe. Cilj putovanja postaje mi putovanje samo, prepune ulice moga grada zamijenim lutanjem po nepoznatim trgovima i kafićima, a prtljagu od svakodnevnih problema čistim gaćama, četkicom za zube i slobodom.
I sve to zbog toplog vjetra u proljeće.
Nema komentara:
Objavi komentar