«Ljudi, pogledajte ovo!» Pomalo ugruvani od duge vožnje protegnuli smo se i bacili pogled nadesno. A tamo je na nekoliko stotina metara udaljenosti od nas počinjao Kaunas, drugi najveći litavski grad i živi spomenik socijalističke arhitekture. Fasade koje nisu obnavljane valjda zadnjih 50 godina naginjale su se nad prljavi Njemen, a iza zgrada nazirali su se tvornički dimnjaci. Nema šta, lijep prvi susret sa urbanim životom Litve. Na žalost, nismo imali vremena uvjeriti se u suprotno (a prijatelji koji su posjetili Klaipedu i Vilnius kažu da je Kaunas iznimka), jer smo već debelo kasnili na naš rendes-vous point u Estoniji.
Marko je sjeo na gas, a mi smo preticali šleper za šleperom i promatrali krajolik. A to je tek bila ravnica, još ravnija i od Poljske (ako je to moguće). U zadnjem ledenom dobu ovdje je bio ledeni pokrivač i prilikom njegovog povlačenja milijarde tona leda su kao neka velika pegla ispeglali cijelu državu (a i širu okolicu). Izgledalo je kao da se stvarno vozimo po velikoj ploči. Osim toga, baltički narodi valjda toliko drže do svoje privatnosti da ni sela ne grade, nego je udaljenost između dvije najbliže kuće i po nekoliko stotina metara. Tu i tamo pokoje stablo, i to je sve. I dalje, kroz čitavu Litvu i Latviju ista slika – ravnica na kojoj su kao lego kockice pobacane kućice, pokoja vjetrenjača i stablo. Sve je izgledalo tako usamljeno.
Pala je noć, prošli smo još jednu državnu granicu i našli se u Estoniji. Noćna vožnja kroz kilometarsku napola osušenu brezovu šumu (vrlo spooky) završila je na parkiralištu u Tartuu u tri sata u jutro. Dočekali su nas prijatelji iz Estonije s obećanjem o ludom provodu slijedećih tjedan dana. Tek kasnije smo saznali da to uključuje ludu utrku pred 10 000 gledatelja odjeven u žensku odjeću, ispijanje koktela sa 76% alkohola na eks, rad u rudniku, penjanje na najviši vrh Baltika, istraživanje poljskih WC-a diljem Estonije, puno golotinje na +5 celzijevaca i još nekih drugih stvari kojih me je i pomalo sram prisjećati se na ovaj način ;)
Marko je sjeo na gas, a mi smo preticali šleper za šleperom i promatrali krajolik. A to je tek bila ravnica, još ravnija i od Poljske (ako je to moguće). U zadnjem ledenom dobu ovdje je bio ledeni pokrivač i prilikom njegovog povlačenja milijarde tona leda su kao neka velika pegla ispeglali cijelu državu (a i širu okolicu). Izgledalo je kao da se stvarno vozimo po velikoj ploči. Osim toga, baltički narodi valjda toliko drže do svoje privatnosti da ni sela ne grade, nego je udaljenost između dvije najbliže kuće i po nekoliko stotina metara. Tu i tamo pokoje stablo, i to je sve. I dalje, kroz čitavu Litvu i Latviju ista slika – ravnica na kojoj su kao lego kockice pobacane kućice, pokoja vjetrenjača i stablo. Sve je izgledalo tako usamljeno.
Pala je noć, prošli smo još jednu državnu granicu i našli se u Estoniji. Noćna vožnja kroz kilometarsku napola osušenu brezovu šumu (vrlo spooky) završila je na parkiralištu u Tartuu u tri sata u jutro. Dočekali su nas prijatelji iz Estonije s obećanjem o ludom provodu slijedećih tjedan dana. Tek kasnije smo saznali da to uključuje ludu utrku pred 10 000 gledatelja odjeven u žensku odjeću, ispijanje koktela sa 76% alkohola na eks, rad u rudniku, penjanje na najviši vrh Baltika, istraživanje poljskih WC-a diljem Estonije, puno golotinje na +5 celzijevaca i još nekih drugih stvari kojih me je i pomalo sram prisjećati se na ovaj način ;)
Nema komentara:
Objavi komentar