Ostao je naš zadnji veliki obilazak Estonije. Park prirode Endla nalazio se u blizini Tartua. To je veliki kompleks močvara posebne vrste koje se nazivaju 'bog', u koj
ima žive zlatni orlovi, rastu sniježni ljiljani... i radi jedna nadasve neobična žena. Od početka do kraja obilaska imao sam dojam da ona misli da Endla i sve što se u njoj nalazi pripada njoj i samo njoj. Tako da je čitav obilazak izgledao kao da smo u njenom dnevnom boravku. Ako nismo pazili prijekorno nas je gledala, ako bi sišli sa drvenih mostića (slično kao na Plitvicama) odmah bi dotrčala do nas i gurkala nas natrag kao nestašnu djecu. Ali najviše od svega taj osjećaj pripadanja nazirao se kroz poznavanje i ljubav. Ta žena znala je svaki kutak, svako gnijezdo, svaki kamenčić i htjela nam je to pokazati, jer je i kod nas htjela vidjeti to oduševljenje i žar koji je ona neprestano pokazivala. Tanel mi je kasnije ispričao da ta žena tu radi otkad se on sjeća, od njegovog prvog obilaska Endle prije više od 15 godina i da je čitav svoj život posvetila istraživanju i očuvanju močvara. Nije se udavala, nema djece i čini mi se da je na neki način i ona postala dio močvare jednako kao i zlatni orlovi i sniježni ljiljani koji tu žive i rastu zajedno s njom. Po završetku obilaska povela nas je do neke osmatračnice s koje se vidio čitav park prirode – posvuda breze, žbunje, jezera i lokve 
mjestimično prošarane drvenim mostićima koji se gube na horizontu. Još jedno toliko usamljeno mjesto...
A mi smo napokon krenuli u planine. Na jugoistoku zemlje nalazi se Suur Munamägi (Veliko jaje), sa svojih 318 metara najviši vrh Baltika. Nakon kraće vožnje došli smo u podnožje odakle smo se cca osam minuta penjali do vrha. Da bi se od stabala išta moglo vidjeti s vrha izgradili su toranj od pet katova koji je izgledao kao nasukani svjetionik. Popeli smo se gore, ali zbog oblaka i kiše nismo mogli vidjeti do Finske (kako su nam obećali). Smrznute oranice, raščupani brezici i pokoje tamno jezero gubili su se u magli, a ja sam imao osjećaj da sam stigao na kraj svijeta. Vjetar je kovitlao oblake i Katarina i ja smo se nalaktili na ogradu i pustili da nam se lice potpuno smoči od magle i kiše. Dokle god je pogled sezao nije se mogla vidjeti niti jedna kuća.
Jedna kuća (točnije kolibica) ipak je bila sakrivena u blizini, a ta je kolibica bila naše zadnje prenoćište. Nakon večere došla je na red i sauna koju smo toliko
željno iščekivali. Imala je predsoblje u kojem smo se skinuli i aklimatizirali (temperatura je bila oko 50 C). Upozorili su nas da prije ulaska u glavnu prostoriju saune skinemo sav nakit, leće i sl. jer postoji opasnost da se užare ili rastope i da nas tako opeku. A onda su se otvorila vrata i mi smo ušli u drvenu prostoriju gdje je već bilo nekoliko golih Estonaca i Estonki. Termometar je pokazivao nevjerojatnih 114 C. Prvih par minuta nekako sam i izdržao, iako je zrak bio tako vruć da ga je bilo gotovo nemoguće udisati. Ali kad je Erki preko užarenog kamenja prelio vodu, kad se sva ta para podigla u zrak ja sam pomislio da ću umrijeti. Istrčao sam u predsoblje, a sa mnom još nekoliko Hrvata. Kasnije smo se vratili unutra i ja sam izdržao još nekoliko minuta. Temperatura je toliko bila visoka da se čovjek uopće ne znoji. Točnije, nema dojam da se znoji jer vlaga odmah isparava s tijela. A onda je došao kraj. I to kakav kraj. Iz saune smo izletili goli golcati, trčali kroz šumu nekoliko metara, a onda skakali u potok koji je mjestimično još uvijek bio zaleđen. Od tolike vrućine voda se i nije činila prehladnom. Osjećaj nakon urona je kao da se milijarde iglica zabijaju po čitavom tijelu, a kad se pokuša ispuzati iz potoka koža na tabanima čini se debelom pola metra, zbog čega su neki popadali u obližnje blato. Ako ikad budete u prilici, preporučam. Bez ikakvog straha za zdravlje, čak naprotiv!
Nakon saune legli smo u krevet još uvijek se pipajući. Koža nam je svima bila tako mekana i glatka, a san koji je uslijedio meni će biti spavanje koje ću pamtiti čitavog života. Niti vukovi koji su zavijali čitave noći, niti neudobna vreća i pretvrd krevet, niti Markovo hrkanje nisu me ometali u najboljem i najčvršćem snu mog života.
Prije povratka u Tartu i posjeta Tallinu svratili smo i do Piuse Koopad.
ima žive zlatni orlovi, rastu sniježni ljiljani... i radi jedna nadasve neobična žena. Od početka do kraja obilaska imao sam dojam da ona misli da Endla i sve što se u njoj nalazi pripada njoj i samo njoj. Tako da je čitav obilazak izgledao kao da smo u njenom dnevnom boravku. Ako nismo pazili prijekorno nas je gledala, ako bi sišli sa drvenih mostića (slično kao na Plitvicama) odmah bi dotrčala do nas i gurkala nas natrag kao nestašnu djecu. Ali najviše od svega taj osjećaj pripadanja nazirao se kroz poznavanje i ljubav. Ta žena znala je svaki kutak, svako gnijezdo, svaki kamenčić i htjela nam je to pokazati, jer je i kod nas htjela vidjeti to oduševljenje i žar koji je ona neprestano pokazivala. Tanel mi je kasnije ispričao da ta žena tu radi otkad se on sjeća, od njegovog prvog obilaska Endle prije više od 15 godina i da je čitav svoj život posvetila istraživanju i očuvanju močvara. Nije se udavala, nema djece i čini mi se da je na neki način i ona postala dio močvare jednako kao i zlatni orlovi i sniježni ljiljani koji tu žive i rastu zajedno s njom. Po završetku obilaska povela nas je do neke osmatračnice s koje se vidio čitav park prirode – posvuda breze, žbunje, jezera i lokve 
mjestimično prošarane drvenim mostićima koji se gube na horizontu. Još jedno toliko usamljeno mjesto...A mi smo napokon krenuli u planine. Na jugoistoku zemlje nalazi se Suur Munamägi (Veliko jaje), sa svojih 318 metara najviši vrh Baltika. Nakon kraće vožnje došli smo u podnožje odakle smo se cca osam minuta penjali do vrha. Da bi se od stabala išta moglo vidjeti s vrha izgradili su toranj od pet katova koji je izgledao kao nasukani svjetionik. Popeli smo se gore, ali zbog oblaka i kiše nismo mogli vidjeti do Finske (kako su nam obećali). Smrznute oranice, raščupani brezici i pokoje tamno jezero gubili su se u magli, a ja sam imao osjećaj da sam stigao na kraj svijeta. Vjetar je kovitlao oblake i Katarina i ja smo se nalaktili na ogradu i pustili da nam se lice potpuno smoči od magle i kiše. Dokle god je pogled sezao nije se mogla vidjeti niti jedna kuća.
Jedna kuća (točnije kolibica) ipak je bila sakrivena u blizini, a ta je kolibica bila naše zadnje prenoćište. Nakon večere došla je na red i sauna koju smo toliko
željno iščekivali. Imala je predsoblje u kojem smo se skinuli i aklimatizirali (temperatura je bila oko 50 C). Upozorili su nas da prije ulaska u glavnu prostoriju saune skinemo sav nakit, leće i sl. jer postoji opasnost da se užare ili rastope i da nas tako opeku. A onda su se otvorila vrata i mi smo ušli u drvenu prostoriju gdje je već bilo nekoliko golih Estonaca i Estonki. Termometar je pokazivao nevjerojatnih 114 C. Prvih par minuta nekako sam i izdržao, iako je zrak bio tako vruć da ga je bilo gotovo nemoguće udisati. Ali kad je Erki preko užarenog kamenja prelio vodu, kad se sva ta para podigla u zrak ja sam pomislio da ću umrijeti. Istrčao sam u predsoblje, a sa mnom još nekoliko Hrvata. Kasnije smo se vratili unutra i ja sam izdržao još nekoliko minuta. Temperatura je toliko bila visoka da se čovjek uopće ne znoji. Točnije, nema dojam da se znoji jer vlaga odmah isparava s tijela. A onda je došao kraj. I to kakav kraj. Iz saune smo izletili goli golcati, trčali kroz šumu nekoliko metara, a onda skakali u potok koji je mjestimično još uvijek bio zaleđen. Od tolike vrućine voda se i nije činila prehladnom. Osjećaj nakon urona je kao da se milijarde iglica zabijaju po čitavom tijelu, a kad se pokuša ispuzati iz potoka koža na tabanima čini se debelom pola metra, zbog čega su neki popadali u obližnje blato. Ako ikad budete u prilici, preporučam. Bez ikakvog straha za zdravlje, čak naprotiv!Nakon saune legli smo u krevet još uvijek se pipajući. Koža nam je svima bila tako mekana i glatka, a san koji je uslijedio meni će biti spavanje koje ću pamtiti čitavog života. Niti vukovi koji su zavijali čitave noći, niti neudobna vreća i pretvrd krevet, niti Markovo hrkanje nisu me ometali u najboljem i najčvršćem snu mog života.
Prije povratka u Tartu i posjeta Tallinu svratili smo i do Piuse Koopad.
Nema komentara:
Objavi komentar