ČETVRTO POGLAVLJE: Noćna tržnica

Sljedeća postaja u našem oblilasku Taipeija bio je Palace Museum, jedan od pet najvećih muzeja na svijetu i veliko skladište kineske povijesti. Prema priči vodiča u muzeju, preko 600 000 izložaka neprocijenjive vrijednosti preneseno je nakon završetka Kineskog građanskog rata na Tajvan po naredbi Čang-kai Šeka. Bili su potrebni zato jer je nova-stara Republika Kina morala imati povijesni legitimitet, pa makar morala ukrasti i komadić tuđe povijesti. Tako je kolektivna memorija najvećeg naroda na planeti preseljena na ovaj pacifički otočić u jednom danu, na tri velika ratna broda i zamotana tek u slamu i novinski papir. Zbirka je bila tolika da je za njezin smještaj bilo potrebno izgraditi ogroman muzej na kraju grada, ali opet u svakom trenutku može biti izloženo tek 10% ove zbirke, tolika je njezina veličina.

Obilazak se ubrzo pretvorio u trčanje jer se muzej zatvarao za sat vremena. Stali smo samo kod nekolicine izložaka, poput zvona od slonovače koje je tako fino istkano da se činilo da je napravljeno od svilenih niti. U jednom kutku muzeja krije se i smeđe zrno veličine oraha, no tek pogledom kroz divovsko povećalo vidi se da je to nevjerojatna minijatura: lađica s nekoliko putnika koji se smiju, pričaju ili povraćaju u more, s prozorima i vratima koja se otvaraju i zatvaraju i tekstom toliko sitnim da je čovjeku jednostavno nemoguće pojmiti kako je to izrezbarila samo jedna strpljiva ljudska ruka i par običnih ljudskih očiju - čitav svijet u jednoj ljuski oraha! Tu su još bile i rezbarije od bronce, nakit od žada i ukrasne kuglice od slonovače za koje još i danas nije jasno kako su napravljene. Obećali smo si da ćemo se vratiti u muzej na kraju našeg boravka i posvetiti mu čitav dan, ali promjene u rasporedu odgodile su ovu našu želju za neku drugu priliku.

Večer je dovršena u restoranu s već uobičajenim slijedom od petnaestak jela. Beskrajne juhe boje močvare, razne vrste voća i povrća, salate, nekoliko vrsta riba, i baš kad mislite da je gotovo jer je konobar odnio i posljednji tanjur, kreće sve ispočetka: juha od gljiva koja se kuha na stolu ispred vas, piletina u 30 vrsta umaka, brojni deserti koji izgledaju kao da su od plastike. Obilje hrane i gostoljubivost jedna je od tradicija tajvanskog naroda, nitko se ne uzrujava previše što se zasitite kod trećeg jela. Gost je ovdje vrlo važan, ljudi su nevjerojatno dragi i ljubazni i bogata trpeza je način na koji se gostoljubivost pokazuje, ali na kraju se više od pola ponuđene hrane baci. Netaknute savijače, rižota od povrća, puni lonci gljiva u tren oka završavaju u uvijek gladnim kantama za smeće. Problemi gladi ovdje su ipak neki drugi svjetovi.

Nakon povratka u grad odlučili smo obići jednu od tajpeških noćnih tržnica. Noćne tržnice tipične su za ovaj otok, a nastale su kao posljedica neizdržovih dnevnih temperatura koje bez problema dosižu 40 C uz vlagu i preko 60%. Tako se život ulice ustvari prilagodio i preselio u mnogo ugodnije noći. Najvažnija stvar noćnih marketa je hrana, na svakom uglu sa štandova šrili su se neobični mirisi, ali najupečatljiviji je bio stinky tofu čiji smo miris zamijenili za neoprani javni WC. Stinky tofu radi se tako da se običan tofu (sir od soje) ostavi da se upljesnjivi i usmrdi. Zatim se takav pljesnjiv peče u dubokom ulju i puni se smrdljivim kiselim zeljem, lukom, češnjakom, sezamom i nekim drugim nedefiniranim začinima. Bio sam najhrabriji i nisam požalio – bilo je odlično. Na noćnoj tržnici bili su i improvizirani štandovi gdje se čovjek može ošišati, prodavala se tajvanska pop-glazba, masaže stopala, nudile su se razne voćne poslastice, i na kraju sam sve to isprobao, a ostao lakši tek za gomilu kose i sve skupa manje od sto kuna. Noćne tržnice zatvaraju se oko 5:00 ujutro, ali ja sam u to doba već odavno spavao u svom prekratkom krevetu ispod upaljene klime – sutradan smo napokon kretali izvan grada.