HOMO BALCANICUS

Hrvatska uvozi lišće. To sam danas čuo na Dnevniku. Osim lišća još uvozimo stari papir, slamu i bubamare. Ali ovaj post bi trebao biti o Beču koji sam posjetio ovaj vikend.

Vožnja vlakom je užasno dosadna kad je čovjek sam u kupeu. Meni su društvo pravili gospodin i gospođa iz Zagreba. Ona ne voli crnce i Ameriku općenito, on sve po malo. Kod Graza je ušla neka žena koja je mirisala na Austriju: snijeg, omekšivač i mesne okruglice. U napadu dosade listao sam željezničke časopise i modne kataloge koji su visili na vješalicama iznad sjedala. Wien Sudbahnhof, napokon. Sljedeći put moram ponijeti discman.

Dočekali su me Sara i Clemens. Malo smo se prošetali po gradu, iako mi se pišalo za krepat, a ni torba na leđima nije bila lagana. Clemensov stan nalazi se u Osmoj četvrti. Do ulaznih vrata na trećem katu vodi džungla bambusa, fikusa, puzavaca i afričkih ljubica na stubištu. Austrougarska izvire iz svakog kutka stana, od keramičke peći, starog namještaja i vitrina punih kvalitetnih vina, do narančaste rasvjete i škripavog parketa. Krenuli smo u obilazak grada.

Rathaus, Kristkindl Markt, Ring, sve je bilo tako prepuno ljudi. Svi se guraju, «Vorsicht, Vorsicht!» pa te malo zaliju vrućim punčem, «Entschuldigung! Bitte!» kao najava lakta u rebra. Jednog dana ću živjeti u Lici. Iako je bilo četiri popodne, činilo mi se da sam jučer krenuo na put, a ne jutros. Smilovali su se pa smo se u stan vratili nešto ranije. Čaša vina i razgovora protekla je u magli moje pospanosti, a pizza s maslinama nestala je u 10 minuta.

Nedjelja nas je odvela u Transdanubiu, četvrt austrijskih socijalnih slučajeva. Prošetali smo i po otoku na Dunavu, a do večeri smo se vratili u Prvu četvrt (Bezirk). Šteta što nisam imao novaca da se provozam fijakerom. Katedrala sv. Stjepana je lijepa, iako pomalo zastrašujuća u svojoj gotici. Beč je onakav kakvog sam očekivao. Austrijski raskošan, pomalo strog i konzervativan. U povijesnom muzeju Hrvatska se ne spominje ni jednom riječju.

Vratili smo se u stan, a Clemens je napravio najfiniju večeru. Stroganoff od bukovača i šampinjona, kao prilog riža s jasminom. Večera uz svijeće, zatim razgovor u krevetu do tri ujutro. Oko četiri sam se ustao i ostavio Saru i Clemensa, pojeo ostatke večere i izvalio se na kauču. U Beču je tek svitalo.

Na vlak u 11:57 sam zakasnio dvije minute, a sljedeći je kretao za četiri sata. Preostalo je prošetati se botaničkim vrtom sa šumom bambusa i oko dvorca Belvedere, te nekoliko partija šnapsa u kolodvorskom kafiću. U kupeu na povratku putovao sam sa šutljivim autrijskim kaubojem. Imao je čizme s mamuzama i traperice, a čitavo vrijeme je čitao o traktorima i poljoprivrednim strojevima. Nakon nekoliko sati vožnje došao sam u napast da ga pitam za njegovo mišljenje o crncima i Americi. Sve je bolje od te tišine koja usporava vrijeme. Oko 22 sata prešli smo granicu, bio sam u Hrvatskoj. Putovanje je došlo kraju i u mnogo čemu bilo je sažetak godine koja je na izmaku. Neke stvari su bile loše, a i one koje su bile dobre mogle su biti još bolje, mislim da sam ja kriv. Neko vrijeme neću putovati.

Ali pobogu, zašto lišće?!