Nakon bezbrojnih dalmatinskih mjesta koja liče jedno na drugo i Neuma koji je u svemu pretjeran, 11 sati vožnje autobusom do Dubrovnika uvijek se čini nekako duže. Ni pogled na Rogotin ili Baćinska jezera više nije kao nekad. Divlja gradnja polako ali sigurno otkida komadiće autentičnosti i netaknutosti porazbacanih po našoj obali, čini se kao da te silne kućerine odražavaju osobnost njihovih vlasnika. Nametljive, predimenzionirane, agresivne, svima žele dati do znanja da su velike i važne i nitko ne smije proći a da se ne pokloni njihovoj pojavi. "I ja sam tu!", viču sa svojih širokih balkona i nepreglednih arkada koje se trse i guraju svojim betonskim laktovima. Dubrovnik je za sad ostao oaza, morski Camelot koji se smiješi s loših razglednica i promidženih spotova gdje spikerica maznim glasom punim mediteranskog
joie d'vivra izgovara "Dub-rovnik" s američkim naglaskom pozivajući turiste na nezaboravno putovanje u prošlost.
Međunarodna konferencija "Divided societies" bila je odlična prilika za posjet tom gradu kojeg nisam vidio pune tri godine, čak je i fakultet uskočio i velikodušno pokrio dio troškova. Predavanja su bila odlična, bio je tu Brian Graham, Vesna Pusić, Vladimir Kolossov i mnogi drugi koji su se bavili problemom podjela unutar društva kroz prizmu politike, sociologije, geografije i književnosti. Dubrovnik nas je sve (iznova) očarao, iako ga turizam nepovratno mijenja pa Stradun i okolne ulice sve više nalikuju na kulise nekog filma nego na grad u kojem se događa život. Konferencija je s druge strane u meni uzrokovala krizu identiteta, kako regionalnog tako i nacionalnog. Identitet je bio jedna od tema konferencije - etničke i nacionalne podjele koliko god nejasne i nestalne bile dovode do dubokih podjela u društvu i vrlo su zahvalna
tema za proučavanje. To je usput i tema mog diplomskog. Koliko je identitet važan moglo se vidjeti na primjeru nekih od sudionika konferencije. Svi su redom Amerikanci, njihovi su preci unatrag nekoliko generacija rođeni i žive unutar SAD-a, a opet se svi drže tog nekog "originalnog" porijekla. Tako je Tony Brazilac i nosi dreadove i marame, Monika je Latvijka i govori latvijski, Christine je Njemica, a po tome sam ja Talijan jer su moji pra-pra-pradjedovi doselili iz Italije u 16. stoljeću. Česta pitanja "Where are you from?" nisu puno pomagala, čak naprotiv, ali shvatio sam da sam iz Zagreba samo onda kad sam daleko od njega. Zagreb je jedino mjesto koje mogu zvati domom i iako je po definiciji tome najbliži, ni nakon 15 godina života u sjeni Medvednice ne mogu bez zadrške reći da se ovdje osjećam kao kod kuće. Što je uzrok tom nepovjerenju između Zagreba i mene, ne znam. Izgleda da sam u stvari i ja u mnogočemu kao Tony i Monika, jer u posljednje vrijeme na pitanje odakle sam najčešće odgovaram da sam iz Like. Nije ni toliko važno je li to Lika, Zagorje ili Bosna, važno je da je negdje daleko od mjesta gdje se trenutno nalazim. Daleko odavde sve je bolje i zanimljivije, i ako se nalazim na krivom mjestu sve što trebam učiniti je vratiti se. Zato putovanja nisu nikakva potraga za nečim novim, nego za nečim starim i poznatim koje svako malo izgubim. Putujem da bih se mogao vratiti.
Ponekad ta duda-varalica ne djeluje i Zagreb u povratku mi djeluje jednako strano kao i kad odlazim na put. Nedjeljna oproštajna zabava bila je u vili s pogledom na grad, ali ja sam već bio u u diplomskom i drugim obavezama koje su me čekale kod kuće. Sedam dana u Dubrovniku činilo se kao mnogo više, a nova jedanaestosatna vožnja samo je smanjivala razliku između misli i ostatka tijela. Kada sam napokon otvorio vrata svoje sobe, Dubrovnik je doista bio samo kulisa filma kojeg sam nedavno gledao i o čijoj reprizi na TV programu neću razmišljati u skorije vrijeme. Identitet i pripadnost ostavio sam na dubrovačkom autobusnom kolodvoru, ali mislim da nema "Izgubljeno-nađeno" ureda gdje bih ga u skorije vrijeme mogao potražiti.
Well I can't tell you where I'm going, I'm not sure of where I've been
But I know I must keep travelin' till my road comes to an end
I'm out here on my journey, trying to make the most of it
I'm a puzzle, I must figure out where all my pieces fit
Like a poor wayfaring stranger that they speak about in song
I'm just a weary pilgrim trying to find what feels like home
Where that is no one can tell me, am I doomed to ever roam
I'm just travelin', travelin', travelin', I'm just travelin' on
---
P.S. Hvala Evi N. na fotografijama
Međunarodna konferencija "Divided societies" bila je odlična prilika za posjet tom gradu kojeg nisam vidio pune tri godine, čak je i fakultet uskočio i velikodušno pokrio dio troškova. Predavanja su bila odlična, bio je tu Brian Graham, Vesna Pusić, Vladimir Kolossov i mnogi drugi koji su se bavili problemom podjela unutar društva kroz prizmu politike, sociologije, geografije i književnosti. Dubrovnik nas je sve (iznova) očarao, iako ga turizam nepovratno mijenja pa Stradun i okolne ulice sve više nalikuju na kulise nekog filma nego na grad u kojem se događa život. Konferencija je s druge strane u meni uzrokovala krizu identiteta, kako regionalnog tako i nacionalnog. Identitet je bio jedna od tema konferencije - etničke i nacionalne podjele koliko god nejasne i nestalne bile dovode do dubokih podjela u društvu i vrlo su zahvalna 
tema za proučavanje. To je usput i tema mog diplomskog. Koliko je identitet važan moglo se vidjeti na primjeru nekih od sudionika konferencije. Svi su redom Amerikanci, njihovi su preci unatrag nekoliko generacija rođeni i žive unutar SAD-a, a opet se svi drže tog nekog "originalnog" porijekla. Tako je Tony Brazilac i nosi dreadove i marame, Monika je Latvijka i govori latvijski, Christine je Njemica, a po tome sam ja Talijan jer su moji pra-pra-pradjedovi doselili iz Italije u 16. stoljeću. Česta pitanja "Where are you from?" nisu puno pomagala, čak naprotiv, ali shvatio sam da sam iz Zagreba samo onda kad sam daleko od njega. Zagreb je jedino mjesto koje mogu zvati domom i iako je po definiciji tome najbliži, ni nakon 15 godina života u sjeni Medvednice ne mogu bez zadrške reći da se ovdje osjećam kao kod kuće. Što je uzrok tom nepovjerenju između Zagreba i mene, ne znam. Izgleda da sam u stvari i ja u mnogočemu kao Tony i Monika, jer u posljednje vrijeme na pitanje odakle sam najčešće odgovaram da sam iz Like. Nije ni toliko važno je li to Lika, Zagorje ili Bosna, važno je da je negdje daleko od mjesta gdje se trenutno nalazim. Daleko odavde sve je bolje i zanimljivije, i ako se nalazim na krivom mjestu sve što trebam učiniti je vratiti se. Zato putovanja nisu nikakva potraga za nečim novim, nego za nečim starim i poznatim koje svako malo izgubim. Putujem da bih se mogao vratiti.
Ponekad ta duda-varalica ne djeluje i Zagreb u povratku mi djeluje jednako strano kao i kad odlazim na put. Nedjeljna oproštajna zabava bila je u vili s pogledom na grad, ali ja sam već bio u u diplomskom i drugim obavezama koje su me čekale kod kuće. Sedam dana u Dubrovniku činilo se kao mnogo više, a nova jedanaestosatna vožnja samo je smanjivala razliku između misli i ostatka tijela. Kada sam napokon otvorio vrata svoje sobe, Dubrovnik je doista bio samo kulisa filma kojeg sam nedavno gledao i o čijoj reprizi na TV programu neću razmišljati u skorije vrijeme. Identitet i pripadnost ostavio sam na dubrovačkom autobusnom kolodvoru, ali mislim da nema "Izgubljeno-nađeno" ureda gdje bih ga u skorije vrijeme mogao potražiti.