REDITUS (peti dio)

Naš put dalje prema jugu se nastavio. Peter i Namo odbacili su nas do Chome, odakle smo unajmili lokalni autobus koji nas je dovezao do Kaloma. Iako smo se unaprijed dogovorili oko cijene, na cilju naš vozač odjednom nije bio zadovoljan iznosom u eurima tvrdeći da tečaj nije dobar. Iako bi bilo jednostavnije platiti tih desetak eura više, svih trinaest članova naše grupe potrošilo je dobar dio vremena i živaca kako bi promijenio eure i platio mu dogovoreni iznos u kwachama. Vozač je očito podcijenio inat i nervozu koja se javi u Africi obično negdje baš krajem prvog tjedna. Umjesto par novčanica eura, na hrpi se nalazio divovski nabacani svežanj kwacha (zora). U trenutku proglašenja neovisnosti Zambije 1964. omjer prema dolaru je bio 1:1, danas je 1:5 000. Od mila smo ih zvali kvačice, a kaos koji su stvarale u našem novčaniku stvarao je iluziju da smo bogatiji no što jesmo.

Kalomo je provincijski gradić koji je nekad davno bio i glavni grad britanske kolonije Sjeverne Rodezije. Danas se ni po čemu ne razlikuje od brojnih gradića rasutih na cesti između Lusake i Livingstonea. Nama je odgovarao jer je blizu Chome i sirotišta Children's nest koje posjećujemo, a i odavde je jednostavno doći do jezera Kariba. Smješteni smo u bungalovima kod gospodina Kambonija, čovjeka u skupom odijelu sa skupim automobilom. Gospodin Kamboni jako je važna osoba i pred vratima njegovog ureda uvijek je bila gužva. Svaki put kad me je nešto trebao, morao sam sve ostaviti i otići u njegov ured u kojem je sjedio u staroj činovničkoj europskoj uredskoj stolici i zabrinuto me gledao preko svojih naočala. "Mister Marin, iskrsli su neki nepredviđeni troškovi". I tako svakoga dana.

Drugi dan smo krenuli u Chomu. Trebali smo kupiti benzin, a kako su sve kwache otišle na pohlepnog vozača od neki dan, prvo smo krenuli u banku. Nakon gotovo sat vremena stajanja u redu shvatili smo da u banci nema novaca. Nije to bio problem, jer ubrzo smo saznali da nema benzina na benzinskoj pumpi. Ubrzo smo našli nekoliko kanistera s crnog tržišta i krenuli dalje. Kalomo je bio obljepljen slikama g. Kambonija i pozivima na glasovanje.

REDITUS (četvrti dio)

Na farmi Shazula kraj Mazabuke proveli smo četiri dana u interkulturalnom treningu. Kažu da čovjek što više upoznaje nešto, više i zna o tome, ali meni je ovaj kontinent, ovu zemlju i ove ljude svaki put sve teže razumjeti. Naši domaćini kroz priče i anegdote pokušali su nam ilustrirati specifičan odnos lokalaca prema radu i prema istini, ali imao sam osjećaj da cijelo vrijeme balansiramo na tankoj i oštroj žici rasizma i egocentričnosti. Kad je i Cornwell, lokalni učitelj, na kraju dana slegao ramenima jer ni sam nije znao objasniti neke stvari, zaključili smo da je rasprava došla svom završetku. Umjesto daljnjeg raspredanja beskrajnih priča, sutradan nas je Cornwell odveo u osnovnu školu u kojoj radi.



















U rano jutro dočekalo nas je oko dvjestotinjak djece ispred zgrade seoske škole. Stajali su u prnjama, pjevali zambijsku himnu i salutirali poderanoj prljavoj zambijskoj zastavi koja se lagano vijorila na stupu usred dvorišta. Pjevali su državi koja ni svoju zastavu ne može imati nego u krpama, sve drugo bila bi laž, pa onda i po nekom redu u ovom manjem svemiru ni djeca ne mogu biti drugačije odjevena. Nakon himne slijedio je govor: "Dear friends from Korea", a zatim smo krenuli u obilazak razreda. Za razliku od škole koju sam posjetio prije tri godine, ova je imala školske klupe. Umjesto imenika, na zidu se nalazio plakat s dječjim imenima, ocjenama i izostancima. U Zambiji se imena daju prema specifičnim okolnostima prilikom rođenja ili nekim drugim osobinama, pa su na plakatu našli svoje mjesto Brain, Genius i Gentle. Na kraju dana poklonili smo im dvadesetak bilježnica, pribora za pisanje, škara i ljepila, a za uzvrat nam je ravnateljica poklonila vrećicu mrkvi i kikirikija. Dječja graja i veselje odjekivalo je još dugo nakon što smo nestali iza prvog zavoja, ostavljajući Mweemba školu u crvenoj zambijskoj prašini. Zamolili su nas da im pošaljemo bilo kakve udžbenike iz svoje zemlje, ako možemo. Možda im Mate i Tika pomognu u savladavanju matematike, predmeta kojeg u Zambiji ne zna nitko, jer što god zbrojili, ovdje vam na kraju nekako uvijek ostane nula.



















Navečer smo pakirali torbe. Mapenzi (Tuga) , rođena na dan sprovoda svoje sestre i imenom zauvijek obilježena tim događajem, napravila nam je pečene gusjenice. Veselje na njezinom licu dok smo hrskali te odvratne spodobe bilo je pomiješano sa samodopadnošću jer je uspjela zadovoljiti stereotipe koje djeca zapadnog svijeta očekuju i traže na svakom koraku. Gusjenice nikad prije niti poslije nije pripremala, ali ova večer je bila posebna.

Noć je, kao i uvijek, bila nevjerojatno hladna. Ispod nekoliko slojeva vunenih pokrivača ništa me nije moglo probuditi, ni dosadna papiga koja je cijelu noć kreštala u krošnjama akacije, ni zaposlenici farme koji su se čitave noći kao crne sjene šuljali oko šatora i brinuli se da ne dođe netko nepozvan.