Dvosatna vožnja kroz planinu završila je pred hotelom okruženim šumom, snijegom i pustoši koliko god je pogled sezao. Napokon smo stigli u Dorweiler, i to nekoliko sati prije ostalih sudionika pa su hotel i dvorište još bili netaknuti ljudskom vikom i komešanjem. Neko smo vrijeme proveli upijajući ledeni spokoj koji nas je okruživao i ulazio kroz sve pore. Bila je to prava pravcata zima, za razliku od one bljuzge koju smo ostavili u Zagrebu. Koža na licu stezala se od hladnoće, uši su boljele od udara vjetra, a sunce se odbijalo od snijega i upadalo u oči. U takvim trenucima imam osjećaj da mi ništa ne treba, valjda zimu zato toliko i volim. Ona ne očekuje, ne izaziva, ne rastužuje, zima je vrhunac samodostatnosti, kada ništa drugo ne može i ne treba postojati. Ona jednostavno je.«Hello, Marin! Oh, so nice to see you again». Iz kolone automobila počela su se iskrcavati poznata lica i ona koja će to tek postati. Heidi, Geert, Maren... Bilo je tu i jedno posebno lice koje pamtim još iz Nizozemske. Ah, kako se neke stvari za koje misliš da si zaboravio prije godinu
dana vrate za nekoliko minuta. Trebali su samo pogled, smiješak i pružena ruka, a ja sam opet bio na početku. Činilo mi se da su drhtavicu i afričke bubnjeve u mojim prsima svi primijetili, ali kongres je nastavljao svojim tokom: ljudi su iz automobila donosili sokove, mrkvu i rajčice i nitko na očigled nije mario za ovo komešanje koje me treslo od glave do pete.
Nema komentara:
Objavi komentar