U Livingstone smo stigli u srijedu navečer. Grad je izgledao kao mješavina socijalističkih zgrada Lusake, kolonijalnih palača s početka stoljeća i europskih trgovačkih centara. No, čim se čovjek makne dalje od glavne ulice, cesta opet postaje makadam, a oko stupova ocvalih kolonijalnih ljepotica muvaju se trgovci na improviziranim tržnicama i automobili na nagruvanim taksi stajalištima. Na ulazu u naš kamp južno od grada dočekalo nas je krdo slonova. Po programu slijedio je sunset cruise na Zambeziju. Omamljen mučninom, dvoumio sam se oko vožnje brodom, no na kraju smo ipak u punom sastavu krenuli do luksuznog hotela na obali rijeke. Hotel je bio raskošna drvena jednokatnica koja je odisala kolonijalnim vremenima. Uz drveni dok stajao je dvokatni cruiser i mi smo se ukrcali. Zambezi je ovdje ogroman i ustvari se nismo vozili glavnim koritom rijeke već rukavcem, no i on je bio širi od najveće rijeke koju sam do tada vidio. Samo nekoliko kilometara nizvodno rijeka se s 2 kilometra sužava na dvadesetak metara, odmah nakon što se obruši preko prepreke od ohlađene vulkanske lave poznatije pod imenom Viktorijini vodopadi ili Mosi O Tunya. Uz umirujuću škripu broda, majmune i gazele koji su trčali uz obalu rukavca i Zambezi sunset u ruci, gotovo da smo osjetili nekakvu čudnu nostalgiju za kolonijalnim vremenima. Vremenima koja nismo ni poznavali, i koja ne zaslužuju nikakvu nostalgiju osim u knjigama i filmovima gdje su pretvorena u fikciju da nam svojom nestvarnošću olakšaju savjest.
Do Viktorijinih slapova krenuli smo rano ujutro sljedećeg dana, a na ulazu u nacionalni park stajali su naoružani vojnici. Razlog tome su bande iz susjednog Zimbabwea koje noću prelaze granicu i pljačkaju turiste. Za vrijeme našeg boravka u Livingstoneu na snazi je bio i policijski sat, pa se nakon 21:00 gradom kretalo na vlastitu odgovornost. Tek što smo prošli kroz ulazna vrata, već smo začuli potmulu grmljavinu iz daljine. Lokalni naziv za Viktorijine vodopade - Mosi O Tunya - znači dim koji grmi. Za vrijeme kišne sezone od silnih kapljica vode magla je toliko jaka da se dio vodopada uopće ne može ni vidjeti. Mi smo ih posjetili za najnižeg vodostaja, no i unatoč tome prizor je bio u najmanju ruku spektakularan. Vodopad je širok gotovo dva kilometra, a Zambezi se obrušava s visine od stotinu metara, da bi odmah zatim ključao, vrio i valjao kamenje u sedam uskih klanaca koji se nastavljaju nizvodno. Od silne vlage u zraku i vegetacija je bila potpuno drugačija od ostatka žute i ispucale Zambije: oko nas je bujala gusta mekana džungla. Nakon obilaska vodopada spustili smo se i do Boiling pota, mjesta gdje Zambezi ulazi u klanac i gdje se pjeni i vrtloži neviđenom snagom. To je bilo jedino mjesto gdje smo mogli pobjeći od američkih i južnoafričkih turista. Zambezi se ovdje probio kroz uzak klanac, i kroz pukotinu u stijeni mogla se vidjeti koprena vodopada u daljini.Večer smo dočekali u kampu. U glavnoj prostoriji kampa bilo je živo. S ostalim gostima, mahom Nizozemcima izmjenjivale su se vijesti na otvorenom o Olimpijskim igrama i ratu u Gruziji. Nakon večere poslužene na kamionetu uvukli smo se u šatore. Iz obližnjeg sela dopirali su glasni zvuci pjesme i plesa. Zvuk bubnjeva i veseli glasovi nisu prestajali sve do jutra.
