Boravak u kampu na obali jezera Kariba produžili smo za još jedan dan, kako bismo posjetili najveću farmu krokodila na svijetu koja se nalazila u blizini. Kako se pri umjetnom uzgoju krokodila lijegu samo mužjaci, farme se ponekad grade u blizini močvare s divljim krokodilima zbog stalne opskrbe oplođenim jajima. Naime, spol krokodila ovisi o temperaturi inkubacije jajeta, pa se mužjaci legu na nešto nižim, a time i jeftinijim temperaturama. Stoga je svake godine potrebno u nekoliko navrata spuštati se u močvare oko Zambezija i krasti oplođena jaja iz gnijezda na obali. Lokalni radnici to čine oboružani samo štapovima kojima udaraju krokodile po nosu, i uvjeravali su nas da je to vrlo učinkovita obrana od ovih ogromnih nacerenih ljepotana. Mi smo ipak u obilazak močvara krenuli u pojačanom i osiguranom kamionu iz kojeg smo ih mogli promatrati sa sigurne udaljenosti. Pomalo je zastrašujuće kako se život jedne strašne vrste koja je nadživjela i dinosauruse svede na detaljno isplanirani ciklus izrade cipela i torbica.U Kalomu nas je dočekao jedan obični utorak. Utorak kada sam poživčanio, jednostavno jedan od onih dana koji je potrebno imati na svakom putovanju. Kad te iživcira večera koja kasni preko tri sata, nezainteresirano osoblje i kuhar koji namjerno ne percipira da ima vegetarijanaca, kad je ljudima tako prokleto teško obratiti mi se na engleskom, a ne njemačkom, kad čekaš 15 minuta u internet caffeu da se otvori stranica i na kraju ništa, kad si mzungu na svakom koraku. I baš u inat taj dan smo išli u sirotište u obližnjem gradu Chomi. U prostorije Children's nesta uvela nas je gospođa koja se ovdje doselila iz Njemačke i svoje umirovljeničke dane provodi birnući se za djecu koju nisu htjeli njihovi roditelji, gospođa koja je pričala priče koje bi bile smiješne, samo da nisu toliko tragične i groteskne. Djeca su bila super, svatko je odabrao svog ujaka, a mene je posvojila trogodišnja Yvonne. Do kraja dana smo se šetali, igrali se s njima i razgovarali. Najdraže im je bilo kad bismo ih fotografirali i onda im na ekranu od fotoaparata pokazivali njihove slike. Većina od njih nikada se ne želi vratiti kući. I to je bilo sve od Chome. Postoje mjesta koja nas osvoje na prvi pogled, možda baš zato što za drugi nije bilo vremena. U Chomi smo proveli nekoliko popodneva, kupovali na tržnici posred koje prolazi pruga i nekoliko puta na dan sve staje i svi se miču da bi vlak mogao proći. Upoznao sam nekoliko ljudi i doista ne mogu reći zašto, ali u Chomi sam se osjećao lagano i smireno. Nepoznati daleki gradić u Zambiji za kojeg nikada prije nisam čuo, a na tih nekoliko popodneva osjećao sam se gotovo kao kod kuće, iako sam od kuće bio udaljen 7000 kilometara. Postoje mjesta razbacana širom globusa u kojima postoje nekakvi čudni fragmenti, komadići utočišta koje tokom života sakupljamo u smirujući mozaik. Možda je u Chomi nekom slučajnošću ostavljen jedan fragment koji sam tih dana pronašao, baš kao i u Walesu prije nekoliko godina, ili u Estoniji.
Od Kaloma i Chome više nije ostajalo ništa. Drugo jutro spakirali smo torbe i ukrcali se u automobile, kombi i lokalni autobus. Livingstone je bio udaljen nekoliko sati vožnje po doista najgoroj cesti na svijetu. Rupe su bile toliko velike da su autobusi vozili sa strane ceste, a našem terencu pukao je ovjes. Uz cestu inače stoje majke s djecom ili sama djeca i u rupe ubacuju zemlju i pijesak pa kad prolazi auto pružaju ruke očekujući nagradu za svoj rad. Izbezumljen naglim kočenjima i manevriranjem, na putu sam gotovo ispustio dušu. U Livingstone smo stigli u srijedu navečer.
