30 listopada 2007

BOŽE MOJ, LASTOVO (nastavak)

Čudno je pisati o Lastovu ovako dok u Zagrebu pljušti kiša i otpalo lišće trune od vlage po žljebovima i kanalima. Odlučio sam na blogu pisati o osjećajima i subjektivnim doživljajima s putovanja, a ne o šturim geografskim činjenicama, ali danas se ne sjećam više mnogo toga s Lastova. Samo se sjećam da je drugi dan našeg boravka na otoku bila nedjelja i da smo posao odlučili odgoditi za još jedan dan. Umjesto toga krenuli smo put mjesta Lastova koje broji oko 400 ljudi. Naselje se kao neka čudna publika rasporedilo u amfiteatru iznad polja. Kamene kuće širom su otvorile svoje staklene oči i buljile u obrađeno polje u kršu u dolini. Prošetao sam praznim ulicama, stepenicama i trgom sa starom crkvom, ali nisam imao dojam povratka u prošlost, što se obično desi na ovakvim mjestima. Lastovo se činilo kao da je oduvijek ovakvo i da će uvijek ovako biti. Da, tog osjećaja se dobro sjećam. Mnoga dvorišta bila su prazna, a od kuća su ostale okamenjene ljuske u kojima su bujale smokve i kupine. Čitavo Lastovo utonulo je u nedjeljni san, samo bi pokoja mačka uplašena bukom potrčala preko ceste.

S osmatračnice kraj crkve pogled je bacao u dolinu - vinogradi, oranice, groblje i cesta nestajali su u daljini. Sjeo sam na kameni zidić, ali ne znam koliko sam vremena proveo tamo. Na Lastovu je vrijeme ionako čudan pojam.

Broj komentara: 5:

Nils kaže...

Želim ti mnogo sreće u životu i daljnjem radu :)

Marin kaže...

Hvala, tko god bio :)

Anonimno kaže...

odusevljena sma tekstom, mozda zato sto dobro poznajem lastovo i vrlo cesto sma tamo... svaka cast tako lijepo receno!

Marin kaže...

Hvala :)

ratko kaže...

a ja živim na Lastovu...:D