Sljedeći dan čekala nas je poduže vožnja od Baških Oštarija do Rijeke i Malinske, naravno po jadranskoj magistrali. Čudo cestogradnje iz šezdesetih, danas je to samo loša vijugava cesta koja prolazi kroz sela romantičnih naziva tipa Cesarica i malo manje romatičnih odlagališta šute i građevnog materijala. Predimenzionirani apartmani i neuređene prilazne ceste i nisu bile neki prizor tako da je većina odlučila prespavati putovanje do Rijeke. Grad nas je dočekao svojim (kako su nam objasnili) tipičnim vremenom - oblačno i vruće.
Na strmoj padini Učke porazbacani visoki socijalistički neboderi, a u centru ta tobro poznata austrougarska konfekcija razlog su zbog kojeg za Rijeku kažu da je izgleda kao Bratislava na moru. U Bratislavi nisam nikada bio, ali ako doista liči na Rijeku ne vidim se u skorijoj budućnosti kako putujem u Slovačku. Kratak popodnevni obilazak završili smo kavom na Korzu i ubrzo se ukrcali u autobus. Do Malinske je bio još možda sat vremena vožnje, a onda su slijedili raspremanje, kuhanje večere, ponovno pospremanje, pranje suđa i opet san. Društvo se podijelilo u nekoliko tabora, pa perspektive za tulum prije spavanja i nisu bile velike. S jedne strane bila je grupica Hrvata frustrirana što "hladni" Nijemci nisu dovoljno ekstatični oko programa razmjene i prirodnih ljepota, a s druge strane Švabe, tihi i odmjereni, uvijek pristojni ali ništa više od toga. Treću grupu činili su Joern i Michael, u potpunosti samodostatni rano su se povukli u svoju spavaću sobu (čast da imaju vlastitu sobu dok su se ostali gurali po podu u kuhinji i krevetima na kat zaslužili su svojim glasnim hrkanjem) gdje su se družili i zabavljali do jutra. Tu sam bio i ja, kako je vrijeme prolazilo sve više mi se činilo da sam izvan svega što se dešava oko mene, nit raspoložen da animiram Nijemce, nit strpljiv da slušam žalopojke o njemačkoj hladnoći i nezainteresiranosti. "Normabel" je ovaj put bio više nego dobrodošao prijatelj koji me bacio u okrepljujući kemijski san bez snova.
Nakon doručka krenuli smo za Vrbnik, posljednji adut u pokušajima da izmamimo koji krik oduševljenja od naših sjevernih gostiju. Kao da je znao u čemu je problem, nakon kratkotrajnog brčkanja na plaži Michael je zamišljeno pogledao u tlo, grančicom pomaknuo koji kamenčić i promrmljao: "You live in such a beautiful country". Naše je domoljublje napokon zadovoljeno i mogli smo se smireni vratiti u Zagreb.
Pretrpani autobus istrpio je svoj posljednji napor i u predvečer smo stigli kući. Razmjena je službeno trajala još koji dan, ali dio Nijemaca je odlazio sutradan, dio odmah dan iza toga tako da se s brojem sudionika razmjene smanjivao i naš entuzijazam. Povremena kava, šetnja ili obilazak muzeja s preostalim geografima kupovali su vrijeme do utorka kada je i posljednja sudionica krenula kući. Na kraju smo ostali sami da sređujemo dojmove, kritiziramo i tračamo, i pripremamo za uzvrat na jesen.
Na strmoj padini Učke porazbacani visoki socijalistički neboderi, a u centru ta tobro poznata austrougarska konfekcija razlog su zbog kojeg za Rijeku kažu da je izgleda kao Bratislava na moru. U Bratislavi nisam nikada bio, ali ako doista liči na Rijeku ne vidim se u skorijoj budućnosti kako putujem u Slovačku. Kratak popodnevni obilazak završili smo kavom na Korzu i ubrzo se ukrcali u autobus. Do Malinske je bio još možda sat vremena vožnje, a onda su slijedili raspremanje, kuhanje večere, ponovno pospremanje, pranje suđa i opet san. Društvo se podijelilo u nekoliko tabora, pa perspektive za tulum prije spavanja i nisu bile velike. S jedne strane bila je grupica Hrvata frustrirana što "hladni" Nijemci nisu dovoljno ekstatični oko programa razmjene i prirodnih ljepota, a s druge strane Švabe, tihi i odmjereni, uvijek pristojni ali ništa više od toga. Treću grupu činili su Joern i Michael, u potpunosti samodostatni rano su se povukli u svoju spavaću sobu (čast da imaju vlastitu sobu dok su se ostali gurali po podu u kuhinji i krevetima na kat zaslužili su svojim glasnim hrkanjem) gdje su se družili i zabavljali do jutra. Tu sam bio i ja, kako je vrijeme prolazilo sve više mi se činilo da sam izvan svega što se dešava oko mene, nit raspoložen da animiram Nijemce, nit strpljiv da slušam žalopojke o njemačkoj hladnoći i nezainteresiranosti. "Normabel" je ovaj put bio više nego dobrodošao prijatelj koji me bacio u okrepljujući kemijski san bez snova.
Nakon doručka krenuli smo za Vrbnik, posljednji adut u pokušajima da izmamimo koji krik oduševljenja od naših sjevernih gostiju. Kao da je znao u čemu je problem, nakon kratkotrajnog brčkanja na plaži Michael je zamišljeno pogledao u tlo, grančicom pomaknuo koji kamenčić i promrmljao: "You live in such a beautiful country". Naše je domoljublje napokon zadovoljeno i mogli smo se smireni vratiti u Zagreb.
Pretrpani autobus istrpio je svoj posljednji napor i u predvečer smo stigli kući. Razmjena je službeno trajala još koji dan, ali dio Nijemaca je odlazio sutradan, dio odmah dan iza toga tako da se s brojem sudionika razmjene smanjivao i naš entuzijazam. Povremena kava, šetnja ili obilazak muzeja s preostalim geografima kupovali su vrijeme do utorka kada je i posljednja sudionica krenula kući. Na kraju smo ostali sami da sređujemo dojmove, kritiziramo i tračamo, i pripremamo za uzvrat na jesen.
2 komentara:
S obzirom na slike vidim da je bilo krasno. A ni ja ne bi odlazio u backpackerski hotel, he he he... Dobar provod nakon promocije želimo. Pozdrav!!!
angel&wolf
So Nijemci sretni.
Pa vi u Švabiju.
Nije loše.
Nije.
Objavi komentar