Ne znam što je bilo u torbama koje sam otvorio u Walesu i što je iz njih tada izašlo, ali već putem do Glasgowa nešto nije bilo u redu. Stvari koje sam ostavio u Zagrebu odjednom su se našle u vlaku i sjele između Nikoline i mene. Stigli smo u Glasgow oko ponoći i nisam mogao zaspati iako je dan bio jako naporan. Drugo jutro Nikolina je došla po mene, ali nisam mogao ustati iz kreveta. Osjećao sam da mi nešto sjedi na plućima i ne da mi da dišem. Mislio sam da je stvar u umoru, no ni drugi dan ništa se nije promijenilo. Zabrinuta, Nikolina bi provela dan u šetnji puštajući da se odmaram, a ja bih ostao u hostelu i prevrtao se po krevetu. Sljedeći dan malo sam protegnuo noge i ustanovio da je Glasgow ružan grad. Ustvari i nije grad nego veliki trgovački centar koji se zatvara u 5:30 kad ulice ostaju prazne, ako se ne računa velika količina smeća pobacana na svakom uglu. Trećeg dana bilo je još gore i morali smo se vratiti kući.Iz Londona smo krenuli za Harwich, gdje nas je prema uputama koje smo dobili na londonskom kolodvoru trebao čekati maleni trajekt koji inače ne prevozi putnike. Ako ih lijepo zamolimo, prevest će nas do Nizozemske, objasnio nam je ljubazni čovjek sa šaltera za informacije. "To uvijek rade i nemojte se iznenaditi ako osim vas bude još turista", dodao je. Krenuli smo prema Ipswichu i iskrcali se u 'Oh dr. Beeching' Harwichu, ali tamo nas nije čekao oma
nji trajekt, već luksuzni brod s nekoliko paluba, dvije kino dvorane, kasinom, dućanima i tko zna čime još. I cijena karte odgovarala je ugođaju. Nikolinina kartica je odbijena, pa su s moje skinute doslovno zadnje kune. U Čekajući da svane upoznali smo više ljudi nego tokom dosadašnjih deset dana putovanja. Sjeli smo na tlo kraj kontejnera u blizini željezničkog kolodvora da bi nam se uskoro pridružio podeblji Alžirac iz čijeg je trbuha dopirao arapski turbo-folk. Požalio nam se da ga je Amsterdam zaveo brojim užicima kojima čovjek ne može odoljeti. Godinama je radio da bi svoju ušteđevinu spiskao za jednu noć u kasinu. "Casino take away my life, my wife, my car, my kids", ponavljao je njišući se u ritmu muzike iz svog trbuha i s drogiranim osmjehom na licu. Nakon petnaestak minuta druženja mahnuo nam je i pozvao nas u Alžir, sjeo u taksi i nestao iza ugla. Slijedio je gluhi svirač gitare iz Južne Afrike, istovremeno sretan i nesretan zbog svog 'sranjskog života'. Sa istim drogiranim osmjehom i uz pokoju melodiju s gitare ispričao nam je svoju priču o mladiću koji se ne snalazi u životu za njega namijenjenom od strane obitelji i društva. 'My life is like Monday morning', ponovio je nekoliko puta, rukovao se s nama, a onda je i on nestao iza istog onog ugla.
Do jutra smo se družili sa Švicarcem koji je pokazivao neobičan interes za Jugoslaviju. Govorio je naš jezik i poznavao razlike između hrvatskog i srpskog, koji je naučio boraveći u Srbiji pola godine. Kad smo došli do vječne teme rata i krivnje shvatio je da žuri na vlak. Ubrzo je svanulo i došli smo do hostela, a ja sam bio na rubu snaga. Takvom rubu da je na kraju po mene došla hitna u pratnji tri policajca, jer su sumnjali da sam se predozirao. Bolničarka je objasnila Nikolini da moje tijelo protestira zbog napora koje sam mu priuštio u zadnje vrijeme i da mi je potrebno puno odmora i hrane. Put smo nastavili sljedeći dan: Duesseldorf, Muenchen pa Zagreb.
Glavni kolodvor i ja bili smo prazni tog jutra. Sve silne odluke koje sam donio onih neprospavanih noći u Škotskoj, tada sam bio tako siguran da ću ih ostvariti. Sada u Zagrebu činilo se da sam ih zaboravio spakirati u torbe, ostale su pod znojnim plahtama u Glasgowu gdje su i donesene.
Put u Inverness za sada ostaje prazan.
Nema komentara:
Objavi komentar