BOŽE MOJ, LASTOVO (početak)

"Triba nan odradit život ka žurnatu." (J. Fiamengo)

Ima nešto privlačno u pučini. Za razliku od kopna ispresijecanog cestama, prugama i telefonskim stupovima koje stišću udaljenost do nepodnošljive bliskosti, more još uvijek izgleda donekle nepokoreno. Valjda se zbog toga svima nama tog dana Lastovo učinilo mnogo daljim nego što uistinu i jest. Kilometrima od kopna, ovako usred pučine, stvarnost ostavljena u Zagrebu činila se kao amorfna masa, guma koja se s povećanjem udaljenosti savijala i istezala do neprepoznatljivosti. Naposlijetku je pukla, a od silne buke komunikacije ostali smo samo mi, Lastovo i dupini koji su skakali po krijesti koju je za sobom ostavljao trajekt.

Neobičan osjećaj eteričnosti i lelujavosti nije se mogao otresti ni nakon iskrcavanja u Ublima. More je bilo toliko prozirno da se činilo da trajekt na njemu lebdi, baš kao i čamci koji su kružili oko naselja na plavom oblaku. Ubrzo je stigao naš domaćin Mario i prevezao nas do Pasadura, omanjeg naselja na obližnjem otočiću Prežbi. Iskrcali smo torbe, rasporedili se po sobama i žurno krenuli na plažu. Trajekt u daljini polako je nestajao u labirintu lastovskog arhipelaga, a šumovite litice otoka pretvarale su se u dugačke crveno-modre sjene na kraju dana.