Zagreb je ove godine doista postao turističko odredište. Kraj svake znamenitosti u gradu za sunčanog vremena mogu se vidjeti turisti kako fotoaparatima na brzinu stvaraju uspomene kojima će daviti susjede i prijatelje prilikom povratka kući. Ne znam u čemu je točno privlačnost Zagreba, predugo ovdje živim da bi me nešto iznenađivalo ili oduševljavalo, ali jedna od prednosti ovog grada zasigurno je vožnja od aerodroma do centra. Svaki put kad bih prolazio tom rutom s turistima u autobusu slušao bih njihovo razočaranje. «Što je ovo, Minsk?» ili «A ja sam čula da je Zagreb kao mali Beč!» cvilili bi turisti gledajući vedute Novog Zagreba kroz prozor. Nakon oronulih socijalističkih nebodera na putu, centar doista djeluje šarmantnije nego što možda uistinu jest. Tako da su i ovaj put uređeni parkovi, austrougarska konfekcija i šestinski kišobrani na Dolcu izmamili osmijeh naših suzdržanih njemačkih prijatelja koji su tjedan dana odlučili provesti na studentskoj razmjeni u Hrvatskoj. Nakon dva dana u Zagrebu odlučili smo krenuti put Like i Kvarnera.
U novije vrijeme obavezna postaja na putu do Plitvica postao je Turanj i budući Muzej Domovinskog rata. Kraj poluraspadnutih građevina i nekoliko bombi, tenkova i olupina aviona, Nijemci su se napokon odvažili postaviti nekoliko pitanja o ratu. Pa kako, pa zašto, pa gdje, uvijek ista pitanja i ista nevjerica pomiješana sa strahom da ne kažu nešto što bi nas moglo uvrijediti. Postoji ta perverzna fascinacija čovjeka ratom, ruševine i ostaci razaranja ponekad djeluju privlačnije od monumentalnih građevina i besprijekorno uređenih vrtova. Možda je to zato jer djeluju stvarno i moćno, ali iz ruševina koje trunu na ovom proplanku u Turnju davno je nestalo bilo kakve tragedije. Raspadnute kuće iz čijih krovova raste šuma i po čijim zidovima puzi bršljan više ne djeluju kao nečiji dom, nego kao obična hrpa šljake koju što prije treba sravniti za zemljom. A sjećam se Turnja nakon rata, jezovito i zastrašujuće mjesto. Očito sve ima svoj rok trajanja, pa tako i "Karlovački Vukovar". Nakon par fotografija
za uspomenu i dugo sjećanje, nastavili smo vožnju prema Plitvicama.
Plitvička jezera za mene će uvijek biti Jugoslavija. Svaki promidžbeni spot ili brošura te nepostojeće zemlje sadržavale su onu poznatu sliku nastanka Korane na samom završetku Donjih jezera. Čuturice opletene kožom s motivima slapova i ukrasni drveni tanjuri s izrezbarenim ličkim medvjedima upotpunjavale su image tog socijalističkog raja na zemlji. Socijalizam ili kapitalizam, zarada je ono što je bitno pa nas je pred Plitvicama dočekala neviđena gužva. Radni dan izvan sezone, svejedno je nekoliko desetaka autobusa internacionalnih registracija okupiralo parkiralište. Ni u parku nije bilo drugačije, gužva na drvenim mostićima i kolone koje čekaju na fotografiju pred slapovima odavale su dojam rasprodaje u trgovačkom centru, a ne šetnju uz obalu planinskih jezera. Prošle godine Plitvička jezera posjetilo je 700 000 ljudi, u prva tri mjeseca ove godine porast posjeta iznosi 71%. Koliko će to još tako moći i koliki je to negativni utjecaj na osjetljiv ekosustav jezera, vidjet ćemo. Nakon Plitvica slijedila je vožnja kroz Liku, od Korenice do Baških Oštarija.
Zagreb je ove godine doista postao turističko odredište. Kraj svake znamenitosti u gradu za sunčanog vremena mogu se vidjeti turisti kako fotoaparatima na brzinu stvaraju uspomene kojima će daviti susjede i prijatelje prilikom povratka kući. Ne znam u čemu je točno privlačnost Zagreba, predugo ovdje živim da bi me nešto iznenađivalo ili oduševljavalo, ali jedna od prednosti ovog grada zasigurno je vožnja od aerodroma do centra. Svaki put kad bih prolazio tom rutom s turistima u autobusu slušao bih njihovo razočaranje. «Što je ovo, Minsk?» ili «A ja sam čula da je Zagreb kao mali Beč!» cvilili bi turisti gledajući vedute Novog Zagreba kroz prozor. Nakon oronulih socijalističkih nebodera na putu, centar doista djeluje šarmantnije nego što možda uistinu jest. Tako da su i ovaj put uređeni parkovi, austrougarska konfekcija i šestinski kišobrani na Dolcu izmamili osmijeh naših suzdržanih njemačkih prijatelja koji su tjedan dana odlučili provesti na studentskoj razmjeni u Hrvatskoj. Nakon dva dana u Zagrebu odlučili smo krenuti put Like i Kvarnera.
U novije vrijeme obavezna postaja na putu do Plitvica postao je Turanj i budući Muzej Domovinskog rata. Kraj poluraspadnutih građevina i nekoliko bombi, tenkova i olupina aviona, Nijemci su se napokon odvažili postaviti nekoliko pitanja o ratu. Pa kako, pa zašto, pa gdje, uvijek ista pitanja i ista nevjerica pomiješana sa strahom da ne kažu nešto što bi nas moglo uvrijediti. Postoji ta perverzna fascinacija čovjeka ratom, ruševine i ostaci razaranja ponekad djeluju privlačnije od monumentalnih građevina i besprijekorno uređenih vrtova. Možda je to zato jer djeluju stvarno i moćno, ali iz ruševina koje trunu na ovom proplanku u Turnju davno je nestalo bilo kakve tragedije. Raspadnute kuće iz čijih krovova raste šuma i po čijim zidovima puzi bršljan više ne djeluju kao nečiji dom, nego kao obična hrpa šljake koju što prije treba sravniti za zemljom. A sjećam se Turnja nakon rata, jezovito i zastrašujuće mjesto. Očito sve ima svoj rok trajanja, pa tako i "Karlovački Vukovar". Nakon par fotografija za uspomenu i dugo sjećanje, nastavili smo vožnju prema Plitvicama.
Plitvička jezera za mene će uvijek biti Jugoslavija. Svaki promidžbeni spot ili brošura te nepostojeće zemlje sadržavale su onu poznatu sliku nastanka Korane na samom završetku Donjih jezera. Čuturice opletene kožom s motivima slapova i ukrasni drveni tanjuri s izrezbarenim ličkim medvjedima upotpunjavale su image tog socijalističkog raja na zemlji. Socijalizam ili kapitalizam, zarada je ono što je bitno pa nas je pred Plitvicama dočekala neviđena gužva. Radni dan izvan sezone, svejedno je nekoliko desetaka autobusa internacionalnih registracija okupiralo parkiralište. Ni u parku nije bilo drugačije, gužva na drvenim mostićima i kolone koje čekaju na fotografiju pred slapovima odavale su dojam rasprodaje u trgovačkom centru, a ne šetnju uz obalu planinskih jezera. Prošle godine Plitvička jezera posjetilo je 700 000 ljudi, u prva tri mjeseca ove godine porast posjeta iznosi 71%. Koliko će to još tako moći i koliki je to negativni utjecaj na osjetljiv ekosustav jezera, vidjet ćemo. Nakon Plitvica slijedila je vožnja kroz Liku, od Korenice do Baških Oštarija.
Nema komentara:
Objavi komentar