ŠESTO POGLAVLJE: Strogo kontrolirana Afrika

Počeci u Africi uvijek su bili problematični, pa nas naredno jutro nije previše uzrujala činjenica da kasnimo s polaskom za jezero Kariba. Ovaj put problem je bio u benzinu kojeg ponekad ponestane u Zambiji. Obišli smo nekoliko benzinskih postaja, sve dok naš vozač Peter u Chomi nije organizirao dva kanistera s crnog tržišta. Državu vodi predsjednik, sva sila administracije i birokrata koje smo upoznali u razvojnim agencijama i ministarstvima, a opet izgleda da bi Zambija prestala funkcionirati tek kad bi nestalo šofera, sitnih krijumčara i dovitljivih oportunista. Između nas i gradića Siansowa na obali jezera bilo je četiri sata ceste za koju nema više nikakvog smisla opisivati koliko je loša. U rano popodne stigli smo u naš kamp, Kariba bush club. Kamp je odisao luksuzom i redom koji se činio pomalo neuvjerljivim. Trava je bila uredno pokošena, a prskalice su dodatno hranile meki travnjak u zemlji gdje mnogi umiru od proljeva jer nemaju pristupa pitkoj vodi. Na dohvat ruke bio je i bazen, a u krošnjama ponad naših glava skakutali su majmuni i promatrali svu silu banana i naranči raspoređenih po stolovima na otvorenom. Da smo u Africi podsjećali su nas tek zaposlenici kampa, usporeni i nezainteresirani. Činilo se da dane provode u ozbiljnim razmišljanjima i meditaciji, pa nisu pronalazili vremena za banalne stvari kao što su kuhanje naručenih i plaćenih obroka.

Jezero Kariba stvoreno je '60 godina na rijeci Zambezi za proizodnju električne energije, a dijele ga Zimbabwe i Zambija. Svojevremeno je bilo najveće umjetno jezero na svijetu. Narod Tonga protivio se gradnji brane jer u klancu Kariva, na mjestu gdje je brana izgrađena živi Nyaminyami, riječno božanstvo s tijelom zmije i glavom ribe koje upravlja životom na Zambeziju. Gradnja brane započela je 1955. i Nyaminyami je te iste godine dozvao najveću ikad zabilježenu poplavu. Hidrološka i geološka istraživanja naknadno su pokazala da su poplave takve jačine na Zambeziju rijetkost i da se događaju jednom u 1000 godina. No iduće godine poplava je bila još jača i gotovo potpuno uništila do tad izgrađene dijelove brane. Nakon pet godina intenzivnih radova brana je ipak završena. Čak 86 radnika je poginulo, od kojih je 18 zakopano u temeljima brane. Podizanje razine vode raselilo je desetke tisuća pripadnika naroda Tonga, a mnogi i dalje žive u okolici jezera vjerujući da će Nyaminyami jednom uspjeti uništiti branu, a oni se vratiti svojim kućama i zemlji koji su sad na dnu jezera.

Prije večere krenuli smo u vožnju brodom. U daljini su se nazirala dva otoka kojima smo se ubrzo približili, ali voda je bila plitka pa brod nije mogao pristati uz obalu. Na rubu jezera izranjali su goli vrhovi potopljenih stabala, dokaz da je ovaj vodeni nedogled ne tako davno doista bio šuma, livada ili nečiji dom. Na obali jednog od otoka pojavio se slon, ali je i on uskoro nestao s druge strane brda. Sunce je bilo nisko na horizontu i naš vodič je okrenuo brod za povratak. Vratili smo se u kamp, nesigurni oko toga gdje se točno nalazimo. Da, bio je to doista čudan osjećaj te večeri. Bila je to strogo kontolirana Afrika koja bi tek tu i tamo provirila i ukazala nam se, baš poput slona na obali otoka kojeg smo ugledali tog dana. Ostatak kampa bio je Europa, Zapad kojeg je Afrika nehajno navukla na sebe tek toliko da od njega napravi zluradu parodiju s neukusnom šminkom i prejakim parfemom. Bila je ovo oaza za bijelce, i kao da smo ovdje opet imali dozvolu biti pomalo nervozni i nezadovoljni. Nezainteresiran za probleme oko večere koja je kasnila, odvojio sam se od grupe i zadrijemao na ležaljci. Obavijestili su nas da će večera dodatno kasniti, jer nema struje: unatoč snazi i grandioznosti jezera Kariba i njegovih devet generatora koji proizvode struju kao četrdeset Peruća, baš svake večeri i ponekog jutra u Zambiji nestane struje. Ni ova večer nije bila drugačija. Zapalili smo logorsku vatru i u mraku promatrali kako još jedan dan u Africi dolazi k svom završetku.