PRVO POGLAVLJE: Kako stići u Zambiju

“There is no truth. There is only perception.”
(G. Flaubert)

Čudno je kako smo ponekad ovisni o prvim iskustvima. Prvi doživljaj postaje standard po kojem se mjeri sve ostalo. Svaka rijeka miriše više ili manje slično kao Tounjčica, svjetlo automobila u Henkelovom stanu baca sjenu poput one u bakinoj sobi u Zagorju, a svi novi ljudi podsjećaju na nekog otprije, iz prošlosti. Možda se bojimo prepustiti nepoznatom pa očajnički tražimo naznake poznatog u nečemu što prvi put susrećemo. Moj prvi let avionom nije prošao najbolje, pa je i ovaj put svaka turbulencija podsjećala na slijetanje u London otprije dvije godine i izazivala izboje hladnog znoja. No, naš let ipak nije odlučio postati novi Hindenburg pa sam na trenutke mogao uživati u pogledu na sitna točkasta svjetla duboko ispod prozora. Ponekad se činilo da letimo toliko visoko da su se gradovi ispod nas pretvarali u nepoznata sazviježđa iznad kojih je naš avion strpljivo lebdio i gutao prostor i vrijeme.

Nakon čitave noći u avionu sletjeli smo u Addis Abebu. Dosanjikav europsko-kišoviti doživljaj kroz prozor aerodoroma trajao je kratko, već smo letjeli za Lusaku uz usputno stajanje u Lilongweu, Malawi. Na aerodromu u Malawiju otvorila su se vrata i afrički vjetar zapuhao je između avionskih sjedišta i naguranih putnih torbi. Slatkasti nepoznati miris bilo je prvo što sam osjetio u Africi. Sat vremena kasnije prošli smo carinsku kontrolu u Lusaki i uskoro stigli u Eureka kamp južno od grada. Nisam stigao niti podići šator, a već je pala noć. Afrički sutoni su drugačiji, nemaju onu melankoličnu mekoću europskih. Sunce i na zalasku jarkim crvenilom probija se kroz rijetka stabla i grmlje u savani, a onda odjednom noć pada kao zastor, i čovjek ima osjećaj kao da je prošla ponoć, a ne tek iza šest sati navečer. Naš kamp je bio okružen zebrama, žirafama i majmunima, ali podcijenili smo afričku zimu. Prvu noć sam usnuo tek s dva para čarapa i šest majica. Noći su oštre i hladne, a jutra svježa i bistra te svaki put prekriju šatore tankom svilenom rosom koja brzo nestane na prijepodnevnom suncu.

Lusaka je sve što sam očekivao od afričkog grada. Sveučilišna bolnica i pobješnjeli Max u jednom, grad izgleda kao da je nakon dobrog početka sve odjednom stalo. Improvizacija je afrički način, ali improvizacija koja kao da funkcionira i koja ne odaje probleme na licima ljudi. Ofucano, staromodno odlagalište iznošenog i potrošenog sa Zapada Afrika je načela svojim ritmom i bojama i prilagodila sebi.