TREĆE POGLAVLJE: Fatamorgane

Danas su dva tipa igrala nogomet s mačkom na ulici. Mačka je bila još uvijek mladunče, narančaste boje, napola otkinutog repa i prestrašenog pogleda koji je prelazio u tupilo. Kad im je igra dosadila, zatukli su je kamenom, gurnuli u kanalizaciju i nastavili hodati svojim putem. To objašnjava zašto se nigdje u Lusaki ne mogu pronaći mačke i psi lutalice. Ljudi ovdje su jako okrutni prema životinjama. Volovi u poljima nemilosrdno se šibaju kožnim bičevima, a kućni ljubimci u finim obiteljima kažnjavaju se zbog neposluha udarcima nogom ili rukama.

Dani u Lusaki prolazili su u jednoličnom ritmu ranog ustajanja, predavanja ili obilaska grada i okolice i večernjeg odmora, roštilja i odbojke u kampu. Posjetili smo najveću zambijsku telekomunikacijsku tvrtku, kartirali smo dijelove grada, družili se sa zambijskim studentima i kupovali na Kabulonga marketu sitnice kojima ćemo razveseliti prijatelje na povratku. Posljednjeg dana prije odlaska u Mazabuku posjetili smo misiju Gossner i s g. Peterom pošli u obilazak sela za koja se misija brine. Čim se čovjek makne iz Lusake, kao da dolazi u paralelni svemir. Kilometri i kilometri prašnjavih cesta nestajali su pod kotačima našeg terenca, a otvoreni pogled na uvijek istu zambijsku ravnicu pod jakim popodnevnim suncem stvarao je čudne fatamorgane. Činilo nam se da se vozimo satima bez cilja, a onda smo dospjeli u jedno selo gdje smo se zaustavili. Iz malenih kućica istrčala su djeca i radoznalo nas okružila. Ubrzo je došla odrasla žena od kojih tridesetak godina, jedina odrasla osoba koju smo vidjeli u čitavom selu. Zvala se Mary i bila je slijepa. Peter je razgovarao s njom, činilo se da se poznaju. Pozdravila nas je na engleskom, i prije našeg odlaska dodala: "Idući put kad budete u blizini, donesite nam naranči".

Mi smo nastavili vožnju prema centru misije, gdje se nalazi škola, pumpa s vodom i malena klinika bez osnovnih medicinskih potrepština. U Zambiji sve se liječi Panadolom. Jedna od žena koju smo susreli ispričala nam je priču kako je njezino jednogodišnje dijete dobilo teški proljev i temperaturu. Uprtila ga je na leđa, zavezala platnom kako to ovdje čine sve majke i pješice krenula prema najbližoj klinici udaljenoj oko šest sati hoda. Stigla je u kliniku, a tamo su joj dali dva Panadola i poslali je kući. Kad je stigla kući, izvadila je dijete iz nosiljke, a ono je već bilo mrtvo. Smrt je u Africi na svakom koraku, ali odnos prema smrti je drugačiji nego na zapadu. Mi umiremo u grču, prestravljeni i udaljeni od prirode, a ovdje je smrt tek dio ciklusa koji se možda ne shvaća do kraja, ali duboko poštuje.

Nastavili smo vožnju kroz provinciju, a Peter nam je pričao o svom radu. Bivši novinar, doselio se sa suprugom u Zambiju i ovdje ostao. Iako je bio bijelac, sijede kose i europskog stila oblačenja, iz njega je isijavao onaj stil svojstven ljudima iz Afrike, i svi smo ga smatrali prije Afrikancem nego Europljaninom. Njegov rad u misiji činio nam se gotovo uzaludnim. Novaca nema, a afrički ljudi imaju drugačije poimanje vlasništva pa ne brinu za infrastrukturu koju im izgradi misija. Posjetili smo selo gdje je misija izgradila pumpu i WC, a koji su se uslijed nemara ljudi iz sela pokvarili. "WC je od misije, pa ga misija i treba popraviti!", uporan je bio jedan od lokalaca. Na pitanje što je s pumpom i vodom, odgovorio je "Bog nam je dao tu vodu". Peter je bio ljut, iako se trudio to sakriti. "Neka vam bog onda to i popravlja!", rekao je i ponovno sjeo u auto. Nakon još nekoliko sati vožnje kraj ogoljelih livada gdje su pasli mršavi volovi došli smo pred Lusaku. Grad je zamirisao svojim poznatim slatkastim mirisom. I Independence road već nam se učinio dobro poznatim, kao da se vraćamo kući. Ubrzo smo stigli pred Eureka kamp, taman prije nego što je pala noć. Sjeli smo oko roštilja u očekivanju večere, a u vatri u koju smo netremice zurili pojavljivali su se čas slijepa Mary, čas kilometri prašnjavih cesta, nasmijana djeca i volovi čija su izbočena rebra lizali narančasti plamenovi.