PETO POGLAVLJE: Masempela

Odlazak s farme Shazula bio je pomalo kaotičan zbog nesporazuma naših vozača. Na kraju smo propustili jedan autobus i drugi čekali nekoliko sati. Autobusna stanica nalazila se kraj glavne tržnice u Mazabuki, pa smo čekajući autobus obišli obližnje štandove. Prodavalo se svašta, od rabljene odjeće iz Europe (humanitarna pomoć Crvenog križa) do obuće, piratskih CD-a i posebnih napitaka i talismana od životinjskih dijelova koji liječe spolne bolesti, povećavaju penis i bacaju ljubavne čini. Mazhandu bus naposlijetku je stigao i odveo u Kalomo, provincijski gradić na jugu Zambije. Grad u zambijskom smisli treba doista shvatiti u najširem smislu riječi. Najčešće su to jednokatne trošne kućice uz makadamsku ili ponekad asfaltiranu cestu i tržnica. Smješteni smo bili u gostinjskoj kući "First Choice". Sobe su bile malene, doručak i večera bezobrazno oskudni, ali prvi krevet nakon dva tjedna šatora ušutkao je i najnezadovoljnije. Ostavili smo stvari i nas četvero krenulo u šetnju prema obližnjoj tržnici. I baš ovdje u Kalomu po prvi put mi se učinilo da sam zapravo u Africi. Mogao sam slobodno navečer lutati gradićem, izgubiti se među šarenim dućanima i improviziranim štandovima na tržnici i osluškivati preglasne ritmove koji su dopirali kroz otvorene prozore. Bila je to prljava, ruralna i zaostala Afrika, ali bilo je u njoj nešto jako intimno i iskreno. Sjeli smo pred Barclays banku dok su ispred nas tutnjali kamioneti i dizali prašinu kroz koju su se pojavljivali ljudi na biciklima. Iz obližnjeg dućana izišao je prodavač i dao svakome od nas bombon. Onda nas je uhvatio za ruke, doveo na sredinu neasfaltirane čistine koja je trebala biti trg i zaplesao, povlačeći nas za ruke i ramena kako bi i mi zaplesali s njim. Sunce je bilo nisko na horizontu i svijetlio direktno u naše oči, kamioni su tutnjali oko nas, makossa svirala iz kafića i nestajala u žamoru ljudskih glasova, i baš nikome od nas ovaj prizor nije bio nimalo čudan. Pjesma je završila, prodavač nas je potapšao po ramenu i odšetao natrag do svog dućana. Uskoro je pala noć i mi smo se požurili u naše sobe. Prije spavanja bilo je potrebno raširiti mreže protiv komaraca iznad kreveta. Na televiziji je bio samo jedan program koji je pričao o teškom stanju zambijskog predsjednika. Ugasio sam TV i zaspao.

Drugi dan nas je čekala četverosatna vožnja do Masempela osnovne škole. Škola se nalazi duboko u provinciji, pa smo ubrzo nakon izlaska iz Kaloma skrenuli na makadamsku cestu i nastavili svoj put kroz miombo. Krajolik gotovo da se i nije mijenjao čitavo vrijeme vožnje, tu i tamo ukazalo bi se pokoje selo koje se skrivalo od podnevne žege u sjeni stabala banane. U jednom trenutku učinilo mi se da imamo svo vrijeme svijeta na raspolaganju, i da možda nikada nećemo stići u Masempelu, ali da to nikome ustvari neće zasmetati. U Masempelu smo ipak stigli, a dočekale su nas stotine djece (škola broji 700), njihovih deset učitelja i ravnatelj poligamist. Škola je u očajnom stanju, samo jedna učionica ima klupe, dok sve ostale imaju samo daske i kamenje. Poneki učenik do škole mora pješačiti i deset kilometara, ali svejedno nam se činilo da su svi oni oduševljeni školom. Zbog našeg dolaska čak su im skratili i ljetne praznike za jedan dan. Podijelili smo učenicima prvog razreda naranče i bilježnice, odslušali ravnatelja koji nam je objašnjavao prednosti mnogoženstva i uskoro krenuli natrag u Kalomo. Preračunali smo se pa nas je noć uhvatila puno prije cilja. Da se ne smrznemo spasile su nas moje deke od kojih smo napravili improvizirani šator. Prije večere trebalo je još oprati odjeću (na ruke, dakako) i spremiti šator: sutradan smo kretali na kraći izlet na jezero Kariba.