SARAJEVO TANGO

Odlučio sam da više nikad neću putovati autobusom. U petak smo išli u Sarajevo, a opcija je bila vlak ili autobus. Nikolina i ja smo se odlučili za pogrešnu opciju. Osam sati gužvanja na premalim sjedištima, loše bosanske ceste i pauza u dva u jutro u posavskoj verziji Macole doprinijele su toj odluci.

Dočekalo nas je tmurno jutro bez kiše. Grad je još uvijek mirisao onako kako pamtim, iako su se mnoge stvari naočigled promijenile. Kasarne kraj kolodvora se ruše kako bi se napravilo mjesta za američku ambasadu. Vide se mnoge nove građevine, posvuda plakati i reklame, skele na zgradama i raskopane ulice. Nakon kraćeg odmora obišli smo Baščaršiju, gdje stari zanati pomalo posustaju pred plastikom, lošom odjećom i navijačkim rekvizitima. Dobro smo se najeli i krenuli u upoznavanje noćnog života kojim nas je vodila moja sestrična Dana.

Prva postaja bio je 'Marquee' na Obali. Izvana mračna rupa, iznutra isto tako. Rekli su nam da je to alternativni rokerski bar, a to valjda podrazumijeva mjesto išarano grafitima, sa slabom rasvjetom i izrezanim stolovima. Ipak, atmosfera je bila dobra, konobar je bio ljubazan, a ni Sarajevsko pivo nije bilo loše. Nastavili smo svoj obilazak 'AG clubom' na Koševskom brdu. Nakon što smo sat vremena proveli cupkajući uz brze plesne ritmove, glazba je sa strane naglo prešla u domaće vode. Rime poput tvoje čini kao aspirini i tvoje oči sjaje kao varnice, hajde dođi preko granice bile su uvod u Moju štiklu koja je sve nazočne bacila u delirij. Krenuli smo dalje, no 'Labirint' je bio zatvoren, a i umor nas je već poprilično svladao.

U nedjelju smo krenuli na vrelo Bosne. Do cilja nas je dovezao fijaker kojeg je vukla kobila Brena. Nismo naišli na mnogo ljudi, valjda zbog lošeg vremena. Terase i plastične stolice stajale su prazne na kiši, a drveni mostići postali su opasno skliski. Na samom vrelu popili smo malo Bosne i uskoro krenuli kući. Večer je dokrajčena u 'Malim dairama' na Baščaršiji, orijentalom kafiću gdje smo pili sok od mente, slušali istočnjačku muziku i pušili šišu iz nargile.

Ubrzo je došao i ponedjeljak, dan našeg povratka kući. Promet su zaustavljali radnički prosvjedi, kiša je i dalje padala, ali oko Travnika se razvedrilo i mogla se vidjeti Bosna kakvu pamtim iz djetinjstva. Posvuda zelene planine, gudure, prosjeci i nabujale rječice. Prolazak kroz gradove vraćao me u stvarnost. Ruševine i smeće prizivali su u pamćenje neka nedavna vremena zbog kojih danas ova zemlja izgleda pomalo nakazno. Jer prije mi je Bosna uvijek bila pojam. Pojam za veliko putovanje, za divljinu koju nisam poznavao u Hrvatskoj. Pojam za mamu, rođenu Sarajku koja bi se ovdje uvijek ponašala malo drukčije. Tada nisam razumio u čemu je stvar pa bih pridavao neka čudna svojstva zraku s obližnjeg Igmana i ćevapima koje smo neprestano jeli. Sarajevo je pak bilo pojam za Grad, mjesto sastavljeno od džamija i visokih nebodera, tramvaja i trolejbusa, blještavih izloga i ljubaznih i dragih ljudi. Sve svakodnevne stvari ostavljale su se kod kuće – ovdje bi se družili s obitelji, odlazili u duge šetnje, a ja bih dobio knjigu po izboru iz obližnje knjižare.

Danas, nakon šetnje gradom i posjeta obitelji, čini mi se da Sarajevo i Bosna kao takvi nikada nisu postojali. Od bakinih priča, tetinog humora i mirisa pite iz kuhinje nastala je mitska zemlja koju sam nekada mogao posjećivati. A jedino stvarno mjesto gdje se taj svijet uistinu materijalizirao i gdje i danas postoji obiteljske su fotografije iz nekih drugih, neminovno boljih vremena.














Ilidža, 1990.

GUARDA CHE LUNA (kraj)

Kako to obično biva, pet dana druženja proteklo je kao pet sati. Posjetili smo velike čeličane u kojima su pogoni za proizvodnju čeličnih ploča dugački preko jednog kilometra i iz blizine osjetili vrelinu na kojoj se tali metal. Jedan smo dan posvetili Luxembourgu, najbogatijoj državi na svijetu koja se obogatila zahvaljujući svojoj industriji, ali i nevjerojatno razvijenom bankarskom sustavu. Sam grad okružen je mnogobrojnim dvorcima (kojih dvadesetak) i pod zaštitom je UNESCO-a, ali tog dana kao da smo bili jedini turisti. Pretposljednjeg dana posjetili smo Siegfriedovu liniju na njemačko – francuskoj granici. To je 8.5 kilometara duga 'zaštitna zona' izgrađena od armiranobetonskih piramida zvanih zmajevi zubi koje su, prema Hitleru, trebale zaštititi Njemačku od tenkovskog napada iz Francuske. Kako je objasnio naš vodič Claudio, Hitler je time htio zavarati promatrače portretirajući Francuze kao napadače, a Njemačku kao žrtvu koja se mora braniti.

Posljednjeg dana napokon smo obišli Augustu Trevorum, kako se Trier zvao u vrijeme Rimskog carstva. Iako smo Petra, Jasmina i ja već imali obilazak, i ovaj put je bilo mnogo toga za vidjeti. Na prvom mjestu tu je katedrala, jedna od najljepših katedrala koje sam posjetio. Građena u velikom vremenskom rasponu, rušena, nadograđivana, na kraju je ispala kao jedan veliki labirint stilova i razdoblja, dvorana i hodnika, otvorenih i zatvorenih dijelova.

Ovo putovanje pamtit ću i po pijanstvu koje me zadesilo posljednju večer. Nakon nekoliko pića za vrijeme prezentacije 'Autentična pića kao faktor razvoja turizma' i drinking contesta u kojem smo pobjedili niz favorita i dospjeli do polufinala, završio sam u WC-u gdje sam proveo narednih dva sata. Na kraju su me morali odnijeti u sobu jer hodati nisam mogao. Sutradan sam silom prilika morao produžiti boravak jer nisam bio u stanju izaći iz kreveta, a kamoli putovati vlakom čitav dan i noć. Tu me je spasila Carina koja me smjestila u stan u kojem živi sa cimericom Evom. Nakon dana odmora i u cijelosti odspavane noći bili smo spremni za povratak. Nisam se stigao oprostiti od svih od kojih sam želio, ali drhtavica u meni nije mi dopuštala normalan razgovor od barem dvije smislene rečenice. Dogovorili smo se za pivu nekom drugom prilikom, i sve je ostalo na tome.

Nekoliko vlakova i četiri države kasnije vratio sam se u Zagreb, ali ovaj puta nimalo ispražnjen od putovanja, čak naprotiv. Čudan je osjećaj kada je čovjek tako prepun emocija i sve što želi je podijeliti ih s nekim, ali nije u mogućnosti. Ali ovaj put za ocean osjećaja i nemira s početka priče ne mogu kriviti mjesec. U Hrvatskoj nas je dočekalo pola metra proljetnog snijega i nebo bez mjeseca i zvijezda koje se nisu mogle probiti kroz svjetlost ulične rasvjete i osvjetljenih prozora kojima se osuo Zagreb. Kratka vožnja autobusom i tramvajem dovela me do kućnih vrata. U sobi su na stolu stajale netaknute skripte s faksa, u jednom kutu bačeni teniski reketi, u drugom cvijeće koje je očajnički trebalo vodu. Iz susjedne sobe dopiralo je bratovo hrkanje. Sve staro, uobičajeno i poznato. Malo sam zastao, a onda ušao – prelaskom praga opet sam postao Marin.

Do sljedećeg puta.

GUARDA CHE LUNA (peti dio)

Dvosatna vožnja kroz planinu završila je pred hotelom okruženim šumom, snijegom i pustoši koliko god je pogled sezao. Napokon smo stigli u Dorweiler, i to nekoliko sati prije ostalih sudionika pa su hotel i dvorište još bili netaknuti ljudskom vikom i komešanjem. Neko smo vrijeme proveli upijajući ledeni spokoj koji nas je okruživao i ulazio kroz sve pore. Bila je to prava pravcata zima, za razliku od one bljuzge koju smo ostavili u Zagrebu. Koža na licu stezala se od hladnoće, uši su boljele od udara vjetra, a sunce se odbijalo od snijega i upadalo u oči. U takvim trenucima imam osjećaj da mi ništa ne treba, valjda zimu zato toliko i volim. Ona ne očekuje, ne izaziva, ne rastužuje, zima je vrhunac samodostatnosti, kada ništa drugo ne može i ne treba postojati. Ona jednostavno je.

«Hello, Marin! Oh, so nice to see you again». Iz kolone automobila počela su se iskrcavati poznata lica i ona koja će to tek postati. Heidi, Geert, Maren... Bilo je tu i jedno posebno lice koje pamtim još iz Nizozemske. Ah, kako se neke stvari za koje misliš da si zaboravio prije godinu dana vrate za nekoliko minuta. Trebali su samo pogled, smiješak i pružena ruka, a ja sam opet bio na početku. Činilo mi se da su drhtavicu i afričke bubnjeve u mojim prsima svi primijetili, ali kongres je nastavljao svojim tokom: ljudi su iz automobila donosili sokove, mrkvu i rajčice i nitko na očigled nije mario za ovo komešanje koje me treslo od glave do pete.