KAKO SAM ZAVRŠIO U HAAGU (drugi dio)

U polusnu koji nas je savladao njemački gradovi pretvorili su se u kratke bljeskove na prozoru. Jedan bljesak – Bonn, drugi bljesak – Koblenz, i tako do jutra. Planirali smo u ranu zoru izaći u Koelnu i provesti nekoliko sati u obilasku grada, ali kada smo došli na kelnski kolodvor u 4:00 ujutro vrlo brzo smo odustali od toga. Nažalost, prilikom kupovine karte platili smo rezervaciju samo do Koelna jer smo u Zagrebu vjerovali da ćemo imati volje za ranojutarnji obilazak. Ovako se jedini obilazak sastojao od traženja kondukterke po vlaku kojoj smo na kraju trebali nadoplatiti rezervaciju za put od Koelna do nizozemske granice i to 9 Eur po glavi. I onda je u rano jutro vlak napokon stigao u Amsterdam. Iskrcali smo se na kolodvoru lakši za Katarinu i Anđelu (koje su odlučile dva dana provesti kod rođaka) i krenuli prema našem hostelu. O hostelu nismo znali mnogo, tek da se nalazi u poznatoj crvenoj četvrti i da je jeftin i udoban, kako nam je (pre)poručio jedan nizozemski kolega. Najviše nam se svidjela činjenica da se nalazi u tako zanimljivoj četvrti.

Dan je bio prekrasan, kakav se samo može poželjeti prilikom posjeta Amsterdamu. Jesen je već bila stigla, ali s njom ne i oblaci, pa su uske ulice u starom dijelu grada bile posute suncem i otpalim lišćem, a voda u kanalima zamutila onako kako se jesenske vode znaju zamutiti – kao da naslućuju hladnoću koja dolazi. Na ulicama je bilo malo ljudi, i sve je odisalo atmosferom smirenosti, uljuđenosti i reda. Da se približavamo cilju znali smo po reklamama koje su se počele pojavljivati na starinskim kućama i zgradama – «Museum of sex», «Casa rosso», «eXXXtreme videostore» i slično. Kraj jednog izloga iz kojeg nam se smiješila prezgodna, ali stvarno prelijepa cura od kojih 18 – 20 godina skrenuli smo lijevo i našli se pred vratima našeg novog doma. A ono, «Prijatelji Isusa Krista» ili nešto slično. Uglavnom, hostel je držala neka kršćanska grupa iz SAD – a. U početku me iznenadio kontrast kršćanstva i ostalih sadržaja crvene četvrti, ali naš već spomenuti kolega Floor kasnije nam je objasnio da je to čest slučaj. «Ovdje ima najviše duša koje treba spasiti», dodao je uz osmijeh.

Na recepciji su nas dočekale dvije stereotipno prpošne Amerikanke, pitale nas odakle smo (uz pitanje «Koji se jezik govori u Hrvatskoj?» iako sumnjam da bi znale smjestiti Hrvatsku u vrijeme i prostor), a nakon što smo rekli «English will be OK», brzo su nas uputile u pravila. Nema alkohola ili opijata u sobama, nema unošenja pornografskih materijala u sobe, u hostelu moramo biti najkasnije jedan sat iza ponoći kad se vrata zaključavaju i ne otvaraju do 10:00. Pozvani smo na čitanje Biblije svake večeri, dobili smo ključeve od ormarića i krenuli prema sobama – muški je bio prvi kat, a žensko prizemlje. Popeo sam se stepenicama, došao do sobe broj 11 i shvatio da ću sljedeća dva dana (točnije noći) provesti u društvu ni manje ni više nego 20 cimera...

KAKO SAM ZAVRŠIO U HAAGU (početak)

Putovanje u Nizozemsku trebalo je biti prava friendessance. Luka, Katarina i ja otkrivali bi zemlju poldera, a istovremeno bi se družili, još bolje upoznavali i obnavljali međusobne čvrste veze. Od ovog scenarija prepisanog iz nekog trećerazrednog TV filma spasio nas je Luka odlukom da ipak ode na skijanje, a ne sa nama na put. Toliko o čvrstim vezama. Osim Katarine (i naravno mene), tu su bile još tri druge cure. Izgleda da je estrogen week bio preda mnom.

Do kolodvora sam jedva stigao, jer moje srce nije predviđeno za napore sastavljene od lutanja Zagrebom sa dva prepuna backpacka po neobično vrućem listopadskom danu. Među inim stvarima u mojim ruksacima nalazili su se boca šljivovice, metalna cjediljka, četiri klipa kukuruza i jedna repa. Sve to dobilo je svoju svrhu u sljedećih tjedan dana. Nažalost, među stvarima nisu se nalazili ručnici i plastične šlape, a njihovu nužnost također sam upoznao sljedećih dana. Na put bez ručnika, stvarno ne znam što mi je to trebalo...

Luka nas je ipak došao ispratiti na kolodvor, a mi smo se ukrcali u vlak i mahali mu sve dok vlak nije ušao u prvi zavoj, a zagrebački Glavni nestao iza sivih blokova zgrada. Smirujući zveket kotača koji udaraju po tračnicama pratio nas je sve do Muenchena. Tamo smo presjedali na noćnu brzu liniju Muenchen – Amsterdam u neki suvremeni vlak sa odličnom izolacijom i ergonomskim sjedalima. To je ipak oduzelo romantiku koju naši HŽ muzejski primjerci vlakova posjeduju (kad ne smrde po pišalini), a od ovih ergonomskih sjedala sve nas je bolio vrat. Vlak je krenuo bez ikakvog kašnjenja: od Amsterdama nas je dijelila noćna vožnja dolinom Rajne.

PROLJEĆE NA BALTIKU (kraj)

Piusa Koopad jedno je od najvećih noćilišta šišmiša u Europi. To su dugački podzemni hodnici koji su nastali iskopavanjem kvarcnog pijeska od kojeg se radi staklo. Budući da u tlu nema čvrstog materijala već samo pijesak (koji se može lako urušiti), proizvodnja stakla u ovim krajevima brzo je prestala. Ali trajala je dovoljno dugo da ljudi uspiju iskopati podzemni labirint od nekoliko kilometara. Nakon što su ljudi otišli, tu su zagospodarili šišmiši. U Piusi Koopad zadržali smo se kratko, iz već spomenutih razloga. Obišli smo nekoliko hodnika, pijesak nam je upadao u kosu i oči, a ja sam se osjećao kao Tom Sawyer koji sa svojom prijateljicom pokušava naći izlaz iz mraka. Ako se ikad izgubite u spilji, stavite desnu ruku na zid hodnika i hodajte ne skidajući ruku sa zida. To će vas dovesti do izlaza. Mi smo na sreću ipak imali svjetiljke i mapu pa smo ubrzo ponovo ugledali svjetlo dana. Slijedio je još samo Tallinn.

Za Tallinn kažu da je najljepši grad sjeverne Europe. Budući da ostale gradove nisam posjetio, ne mogu suditi o tome. Ali da je grad lijep, stvarno je. Pod zaštitom UNESCO-a, očuvane gradske zidine iz srednjeg vijeka, sve to stvaralo je pravo nordijsko ozračje. Bila je tu i najveća i najljepša pravoslavna crkva koju sam vidio. Ali za Tallinn smo imali predviđen samo jedan dan.

Popodne nas je čekao ručak u nekom restoranu u centru grada. Nakon ručka su Lana i Tonka, još onako u restoranu, spontano počele pjevati 'Maslina je neobrana', a uskoro su im se pridružili i ostali. Bio je to topli dašak Jadrana na dalekom Baltiku, a mi smo shvatili koliko nam sve nedostaje. Već za nekoliko sati bili smo na graničnom prijelazu između Latvije i Litve. Bio je to prvi potpuno sunčan dan i za nama smo ostavili ovaj put azurno plavi Baltik i puste kilometarske plaže.

Doživljaja s povratka ima za još nekoliko odlomaka. Od toga da smo se pogubili u južnoj Poljskoj, o noćenju na benzinskoj pumpi, o prekrasnim Tatrama u Slovačkoj, o Lazar Čardašu u Mađarskoj, o problemima s kombijem, o nesreći na autoputu kraj Nagykanizse. Na graničnom prijelazu Goričan oko 1 sat ujutro trećeg dana dočekao nas je mladi policajac i upitao odakle stižemo. «Iz Estonije», odgovorila je Tonka, na šta se on začuđeno počešao po glavi i rekao «Pa daleko je to, ljudi!» na što jadna Tonka više nije izdržala nego se rasplakala i zagrlila ga. A i mi smo uskoro grlili svoje roditelje, braću i sestre, puni doživljaja s našeg prvog velikog putovanja.

Od moje estonske avanture prošlo je skoro tri godine. Danas kad razmišljam o tome sve mi se čini toliko stvarnim kao da se zbilo jučer. A ponekad mi se čini kao da je bilo prije mnogo mnogo godina, i kao da to ustvari nisam bio ja već neki drugi Marin kojeg danas slabo poznajem, i koji mi je ispričao ovu priču....

Zagreb, 2005.

Hvala Silji na nekim od fotografija u ovom putopisu.