BOŽE MOJ, LASTOVO (nastavak)

Čudno je pisati o Lastovu ovako dok u Zagrebu pljušti kiša i otpalo lišće trune od vlage po žljebovima i kanalima. Odlučio sam na blogu pisati o osjećajima i subjektivnim doživljajima s putovanja, a ne o šturim geografskim činjenicama, ali danas se ne sjećam više mnogo toga s Lastova. Samo se sjećam da je drugi dan našeg boravka na otoku bila nedjelja i da smo posao odlučili odgoditi za još jedan dan. Umjesto toga krenuli smo put mjesta Lastova koje broji oko 400 ljudi. Naselje se kao neka čudna publika rasporedilo u amfiteatru iznad polja. Kamene kuće širom su otvorile svoje staklene oči i buljile u obrađeno polje u kršu u dolini. Prošetao sam praznim ulicama, stepenicama i trgom sa starom crkvom, ali nisam imao dojam povratka u prošlost, što se obično desi na ovakvim mjestima. Lastovo se činilo kao da je oduvijek ovakvo i da će uvijek ovako biti. Da, tog osjećaja se dobro sjećam. Mnoga dvorišta bila su prazna, a od kuća su ostale okamenjene ljuske u kojima su bujale smokve i kupine. Čitavo Lastovo utonulo je u nedjeljni san, samo bi pokoja mačka uplašena bukom potrčala preko ceste.

S osmatračnice kraj crkve pogled je bacao u dolinu - vinogradi, oranice, groblje i cesta nestajali su u daljini. Sjeo sam na kameni zidić, ali ne znam koliko sam vremena proveo tamo. Na Lastovu je vrijeme ionako čudan pojam.

BOŽE MOJ, LASTOVO (početak)

"Triba nan odradit život ka žurnatu." (J. Fiamengo)

Ima nešto privlačno u pučini. Za razliku od kopna ispresijecanog cestama, prugama i telefonskim stupovima koje stišću udaljenost do nepodnošljive bliskosti, more još uvijek izgleda donekle nepokoreno. Valjda se zbog toga svima nama tog dana Lastovo učinilo mnogo daljim nego što uistinu i jest. Kilometrima od kopna, ovako usred pučine, stvarnost ostavljena u Zagrebu činila se kao amorfna masa, guma koja se s povećanjem udaljenosti savijala i istezala do neprepoznatljivosti. Naposlijetku je pukla, a od silne buke komunikacije ostali smo samo mi, Lastovo i dupini koji su skakali po krijesti koju je za sobom ostavljao trajekt.

Neobičan osjećaj eteričnosti i lelujavosti nije se mogao otresti ni nakon iskrcavanja u Ublima. More je bilo toliko prozirno da se činilo da trajekt na njemu lebdi, baš kao i čamci koji su kružili oko naselja na plavom oblaku. Ubrzo je stigao naš domaćin Mario i prevezao nas do Pasadura, omanjeg naselja na obližnjem otočiću Prežbi. Iskrcali smo torbe, rasporedili se po sobama i žurno krenuli na plažu. Trajekt u daljini polako je nestajao u labirintu lastovskog arhipelaga, a šumovite litice otoka pretvarale su se u dugačke crveno-modre sjene na kraju dana.

BOŽE MOJ, LASTOVO (fotografije)

Pogled s našeg balkona u Pasaduru, otok Prežba


















Lučica

Skrivena luka sa svjetionikom Struga iz 1839.


















Naselje Lastovo


















Tuneli JNA kojima je ispresijecan čitav otok























Unutar tunela. JNA je napustila Lastovo 1992. godine


















Devastirane vojarne JNA u Pasaduru





















U spilji Pod Veji vrh. Tei (na slici) zahvaljujem na fotografijama